Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/09 (A.B.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1231/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1231/09, rješavajući apelaciju A.B. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002-641 od 30. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima – odjeljenje u Maglaju broj 042-1-P-07-000 117 od 1. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 23. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002-641 od 30. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima – odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-07-000 117 od 1. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-07-000 117 od 1. jula 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002-641 od 30. marta 2009. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu „Upi banka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da joj, na ime naknade materijalne štete, zbog činjenice da tužena nije postupila po izvršnom rješenju Općinskog suda u Sarajevu, isplati iznos od 1.036,86 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. septembra 2007. godine (dan podnošenja tužbe sudu), pa do konačne isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.083,00 KM.

3. Općinski sud je obrazložio da je među parničnim strankama nesporno da je Rješenjem o izvršenju Općinskog suda I u Sarajevu broj I:14951/03 od 23. juna 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o izvršenju) usvojeno predloženo izvršenje i naloženo izvršeniku (Federacija BiH

– Federalno ministarstvo finansija – Kantonalni ured Zenica - ispostava Maglaj) da apelantici isplati iznos od 10.390,90 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2000. godine do isplate, iznos od 1.845,00 KM na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. decembra 2002. godine do isplate i troškove izvršenja u iznosu od 648,00 KM. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je Općinski sud u Sarajevu 20. oktobra 2006. godine dostavio tuženoj predmetno rješenje o izvršenju na provođenje. Također je utvrđeno, da je Općinski sud u Sarajevu, Rješenjem broj I:14951/03 od 16. marta 2007. godine, dosudio apelantici i troškove izvršnog postupka u iznosu od 132,00 KM. Pored toga, nesporno je i da je 27. januara 2004. godine izvršenik na račun apelantice uplatio iznos od 12.235,90 KM, a 20. januara 2004. godine iznos od 6.016,54 KM. Također, utvrđeno je da izvršenik nije u cijelosti postupio po rješenjima o izvršenju Općinskog suda I u Sarajevu broj I:14951/03 od 23. juna 2003. godine i 16. marta 2007. godine ali i da izvršni postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu još uvijek nije okončan.

4. Navedeno je da je među strankama sporno, da li apelantici pripada pravo da u parničnom postupku zahtijeva naplatu neisplaćene tražbine po predmetnom rješenju o izvršenju. Iz dokaznog postupka, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o dijelu dospjelog a neisplaćenog potraživanja apelantice u izvršnom postupku i to dijela koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 10.390,90 KM u periodu od 15. februara 2000. godine do isplate, zakonske zatezne kamate na iznos troškova parničnog postupka od 1.845,00 KM počev od 3. decembra 2002. godine do isplate kao i troškova izvršnog postupka u iznosima od 648,00 KM i 132,00 KM. Dalje, Općinski sud je obrazložio da iz svih dokaza provedenih tokom postupka, proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o dijelu neisplaćenih obroka po predmetnom rješenju o izvršenju, a ne o šteti. Općinski sud je naveo da, budući da je nesporno da izvršni postupak nije okončan, apelantica, kao tražitelj izvršenja ima mogućnost da u izvršnom postupku, koji još traje, traži od tuženog da izvrši prijenos sredstava sa računa izvršenika na njen račun. Općinski sud je istakao da smatra da apelantica griješi kada dio dospjelog a neisplaćenog obroka po pravosnažnom rješenju o izvršenju u iznosu od 1.036,86 KM naziva štetom, iz razloga što ovaj iznos ne predstavlja štetu, već dio neisplaćene tražbine apelantice.

5. Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da je zbog činjenice da predmetno rješenje o izvršenju nije potpuno provedeno, zaista i pretrpjela štetu, koja se utvrđuje po općim pravilima odgovornosti za štetu (obična šteta, izmakla dobit), zbog čega joj i ne pripada pravo na naknadu štete. Međutim, budući da postupak izvršenja nije okončan, to apelantica ima mogućnost da neisplaćeni dio obroka po predmetnom rješenju o izvršenju naplati na novčanim sredstvima izvršenika koja ima kod tuženog, shodno odredbi člana 166. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije povrijedio odredbe pravila postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je predmet tužbenog zahtjeva apelantice potraživanje naknade materijalne štete koju je prema navodima iz tužbe, apelantica pretrpjela zbog činjenice da tužena, iz određenih razloga, nije postupila po izvršnom rješenju Općinskog suda u Sarajevu. Navedeno je da među strankama nisu sporne činjenice da je izvršenik veći dio duga isplatio apelantici, te da je tuženoj dostavljeno izvršno rješenje o naplati preostalog duga u iznosu od 748,68 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da tužena nije postupila po rješenju izvršnog suda.

7. Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav Općinskog suda da ne postoji odgovornost tužene za činjenicu što tužena nije postupila po navedenom rješenju izvršnog suda. U vezi s tim, navedeno je da je tužena istakla da je predmetno rješenje o izvršenju stavljeno u evidenciju redoslijeda naplate shodno članu 167. ZIP-a. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 167. st. 1. i 2. ZIP-a, propisano da banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju, ako zakonom nije drukčije određeno. Nadalje, da banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, treba imati u vidu i odredbe čl. 1., 2. i 3. Zakona o dopunama ZIP-a („Službene novine FBiH“ broj 33/06), koje utvrđuju ograničenje izvršenja na teret sredstava budžeta Federacije BiH, kantona i općina, i način izvršenja, a koje odredbe zakona se moraju poštovati. Po zaključku Kantonalnog suda, tužena nije svojevoljno odbila da postupi protivno rješenju o izvršenju, kako to pogrešno smatra apelantica. Navedeno je da postoje objektivni zakonski razlozi i prepreke da se u zakonom propisanom roku pristupi izvršenju rješenja, a ni na koji način izvršenje nije obustavljeno, pogotovu ne krivicom tužene, kako to također pogrešno smatra apelantica. Pored toga, i Kantonalni sud je istakao da ne postoji odgovornost, odnosno krivnja tužene za ne postupanje po rješenju o izvršenju nadležnog suda i da se na predmetni slučaj ne može primijeniti odredba člana 170. ZIP-a, jer se u konkretnom slučaju ne radi o smetnjama za provođenje izvršenja (u skladu sa odredbama iz Glave XII ZIP-a), da bi onda postojala obaveza tužene o slanju obavijesti sudu i tražitelju izvršenja.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica obrazlaže time da je Kantonalni sud pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise u njenom slučaju. Apelantica ističe da je Ustavni sud BiH u više svojih odluka zauzeo stanovište da država ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka. Nadalje, apelantica ističe da su, kod potpuno istovjetnog činjeničnog stanja, Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu usvojili tužbeni zahtjev, smatrajući da je tužena banka ne postupanjem po rješenju o izvršenju prouzrokovala štetu tužitelju. Nasuprot tome, u konkretnom slučaju, redovni sudovi stvaraju neujednačenu praksu sudova u Federaciji BiH, na koji način se prouzrokuje „pravna nesigurnost građana i njihova diskriminacija“ u zavisnosti kojem sudu u Federaciji su se obratili za zaštitu svojih prava, a što u konačnici dovodi od povrede prava na pravično suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelantice o tome da su u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, u situaciji kad je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već zaključio da su prima facie neosnovani navodi apelantice vezani za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnog prava na koja se apelantica poziva.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/09 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio