Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1241/09 (D. N.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1241/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1241/09, rješavajući apelaciju Duška Narića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Narića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-002009 od 1. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-

2502/04 od 29. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Narić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-002009 od 1. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-2502/04 od 29. avgusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-2502/04 od 29. avgusta 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 30. aprila 2002. do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 11,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, u iznosu od 12,60 KM tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu sa zahtjevom da se apelant obaveže da mu na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 1. januara 1996. do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 552,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je, dalje, naveo da je tužitelj na pripremnom ročištu održanom 16. jula 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio da se apelant obaveže da mu na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 30. aprila 2002. do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 23,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza koje je proveo tužitelj na glavnoj raspravi (specifikacija neplaćenih računa na apelantovo ime od 13. juna 2008. godine, kartica komitenta za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2005. godine broj 010741 na apelantovo ime, te pojedinačni računi za period 2002. i 2003. godine) utvrdio da apelant duguje tužitelju za period od 30. aprila 2002. do 28. februara 2003. godine iznos od 86,00 KM. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, na osnovu dokaza koje je proveo apelant na glavnoj raspravi (priznanice o izvršenim uplatama za period 2002. i 2003. godine) utvrdio da je apelant od navedenog duga od 86,00 KM uplatio 75,00 KM, tako da preostali dug iznosi 11,00 KM. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbama čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je naveo da je dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate, shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO-a u vezi sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. U pogledu odluke o troškovima postupka, Općinski sud je ukazao da tužiteljev uspjeh u predmetnoj pravnoj stvari iznosi 46,60%, dok apelantov uspjeh iznosi 53,40%, te da je, stoga, shodno odredbama člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka s obzirom na postignuti uspjeh u parnici.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-002009 od 1. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Predmetnom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je izreka pobijane presude nerazumljiva i da kao takva nije podobna proizvesti materijalnopravne i procesnopravne posljedice presuđene stvari. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 191. stav 3. ZPP propisano, između ostalog, da izreka presude sadrži odluku o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je izrekom prvostepene presude apelant obavezan da tužitelju isplati dug u iznosu od 11,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2003. godine pa do isplate. Prema mišljenju Kantonalnog suda, takva formulacija izreke presude je dovoljno jasna, budući da je u izreci navedena visina duga, kao i datum od kada počinju teći zakonske zatezne kamate, kao sporedno potraživanje, tako da je takva odluka potpuno određena. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je, suprotno žalbenim prigovorima, izreka pobijane presude podobna za izvršenje, u smislu odredaba člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da se prvostepeni sud nije mogao izjasniti o osnovu i visini tužbenog zahtjeva, već da je to mogao učiniti samo vještak ekonomske struke, shodno odredbama člana 147. ZPP. Naime, Kantonalni sud je ukazao da osnov tužbenog zahtjeva utvrđuje sud na osnovu dokaza koje su stranke izvele i u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, a da je visinu duga mogao, takođe, utvrditi prvostepeni sud prostim sabiranjem računa, bez potrebe da tužitelj predlaže i izvodi dokaz vještačenjem. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbe člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbe čl. 17. i 262. ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u spornom periodu pružao komunalne usluge apelantu, te da je, stoga, i ovlašten da traži od apelanta plaćanje utvrđene cijene za pružene usluge. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj smanjenjem tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu, nakon što je apelant istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, konačno opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 23,60 KM, čime je ispunjena svrha pripremnog ročišta, tj. razriješena su sporna pitanja među strankama. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući da je opredijeljeni tužbeni zahtjev djelimično usvojen, pravilno utvrdio uspjeh stranaka u parnici, te odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da uspjeh tužitelja u kvantitativnom smislu od 2% u odnosu na prvobitnu vrijednost spora nema utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke jer se uspjeh u parnici ocjenjuje i u kvalitativnom smislu. Kantonalni sud je ukazao da se u situaciji kada je apelant dao povoda za podnošenje tužbe, te kada je tužitelj djelimično uspio sa tužbenim zahtjevom, pokazuje kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor u pogledu odluke o troškovima postupka. Što se tiče apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM, Kantonalni sud je naveo da je taj zahtjev odbio shodno odredbama člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, budući da apelant nije postigao uspjeh u žalbenom postupku.

4. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je odluka redovnih sudova o troškovima postupka suprotna odredbama člana 387. stav 2. ZPP kojima je propisano da „ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi će odmjeriti prema toj tarifi“. Slijedom toga, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni obavezati tužitelja da mu naknadi troškove za zastupanje punomoćnika na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi u ukupnom iznosu od 470,40 KM, prema odredbama člana 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Apelant navodi da je tužitelj na pripremnom ročištu smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev od 552,20 KM na iznos od 23,60 KM, ali da time nije smanjena vrijednost spora. Apelant, dalje, navodi da je drugi stav izreke prvostepene presude, kojim je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva, nerazumljiv jer se ne zna na koji period se odnosi, a da se drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude uopće nije izjasnio o apelantovom prigovoru iznesenom u tom smislu. Apelant navodi da je drugostepeni sud, navodeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbe čl. 17. i 262. ZOO-a, povrijedio odredbe člana 221. ZPP. Naime, apelant navodi da tužiteljev punomoćnik nije dostavio prvostepenom sudu pisanu odluku Nadzornog odbora tužitelja o otpisu duga u iznosu od 528,60 KM u smislu odredaba člana 42. stav 1. tačka e) Zakona o javnim preduzećima, a da je ovlaštenje za otpis duga imao samo Nadzorni odbor, a ne tužiteljev direktor. Takođe, apelant smatra da je drugostepeni sud bio dužan usvojiti njegovu žalbu, te obavezati tužitelja da mu naknadi i troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM. Konačno, apelant traži naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 480,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoju odluku o troškovima postupka zasnovali na odredbama člana 386. stav 2. ZPP kojima je, između ostalog, propisano da „ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka“. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, izjasnio u pogledu svih apelantovih žalbenih prigovora, te u tom smislu dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1241/09 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio