Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/09 (M. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1243/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1243/09, rješavajući apelaciju Muje Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Sinanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-

000373 od 23. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-07-000 202 od 19. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000373 od 23. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-07-000 202 od 19. juna 2008. godine.

2. Osnovni sud donio je Presudu broj 094-0-P-07-000 202 od 19. juna 2008. godine kojom je utvrdio da je apelant vlasnik na idealnoj trećini nekretnina u Foči, bliže opisanih u dispozitivu presude, pa su Uzeir Deljković i Zehra Deljković (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni to priznati i trpjeti da se apelantu fizičkim putem izdvoje nekretnine i on preuzme njihovu državinu. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud utvrdi da je suvlasnik 1/3 nekretnine upisane na k.č. br. 34. zvana Bostan, i kuće sagrađene na k.č. br. 34 k.o. Sarajevo, upisane u zk. izvadak broj 065-0-Nar-07-

060842 je odbijen. Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženih radi svojine, državine i fizičke diobe tužbom u kojoj je naveo da rješenjem Osnovnog suda u Foči raspravljena zaostavština iza umrlog Ajdina Deljkovića i kao nasljednici proglašeni su tuženi na nekretninama u Foči, a nekretnine u Sarajevu (na kojima je Ajdin Deljković bio vlasnik u momentu smrti) nisu bile prijavljene u zaostavštinu. Apelant je u tužbi naveo da je u času smrti ostavioca Ajdina Deljkovića on bio u braku sa apelantovom majkom sa kojom nije imao djece. Pošto je apelantova majka nadživjela ostavioca Ajdina Deljkovića, a imovina u času smrti ostavioca prelazi na nasljednike, apelantova majka je postala nasljednik 1/3 nekretnina, a nakon njene smrti tu imovinu nasljeđuje apelant kao jedini nasljednik. Dalje, apelant je naveo da imovinu nije ustupio nikome a da su tuženi zloupotrijebili apelantovu bolest i starost, te su mu „predočili neki papir ne govoreći šta potpisuje“, odveli ga u sud u Sarajevo, ovjerili potpis i preveli nekretnine na svoje ime.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant idealni suvlasnik 1/3 na nekretninama u Foči, da greškom u ostavinskom postupku koji je vođen pred sudom u Foči nije uvršten u krug zakonskih nasljednika, već samo tuženi, pa je sud tu činjenicu kao nespornu utvrdio i naložio tuženim da apelantu priznaju pravo i trpe da mu se preda u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnina u Foči.

5. Međutim, u odnosu na nekretninu u Sarajevu, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je suvlasnik na toj nekretnini. Naime, Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u spis Općinskog suda Sarajevo O.2249/04 u kojem je donijeto pravosnažno rješenje od 17. maja 2006. godine, te uvid u zk. izvadak od 24. januara 2008. godine iz kog se vidi da su tuženi nasljednici iza Ajdina Deljkovića. Osnovni sud je pročitao punomoć koju je apelant dao advokatu Nehiru Serdareviću, a koja je ovjerena pred Općinskim sudom u Sarajevu, po kojoj je apelant ovlastio advokata da prihvati nekretnine iza umrlog Ajdina Deljkovića i odrekne se u korist tuženih. Osnovni sud je posebno naglasio da je na izričito apelantovo traženje Osnovni sud poslao upit Općinskom sudu u Sarajevu da li je mijenjano pravosnažno Rješenje broj O.2249/04 po apelantovoj žalbi pa je Osnovni sud pročitao dopis Općinskog suda u Sarajevu iz kojeg proizlazi da je donijeto pravosnažno rješenje sa 17. majem 2006. godine da je apelant 13. februara 2008. godine dostavio podnesak Općinskom sudu u Sarajevu, a Općinski sud je obavijestio apelanta da je Rješenje broj O.2249/04 postalo pravosnažno, te svoja prava eventualno može ostvariti u parničnom postupku.

6. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je nezakonito proveden postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu, a po kojem su tuženi proglašeni za nasljednike nekretnina u Sarajevu. Iz navedenog razloga, a imajući u vidu citirane odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima, te Zakona o nasljeđivanju, kao i odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa čl. 174. do 176. ZPP, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina u Sarajevu.

7. Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se prekine parnični postupak iz razloga što je apelant tvrdio da nije dao advokatu navedenu nasljedničku izjavu u postupku koji je okončan pred Općinskim sudom u predmetu broj O.2249/04.

8. Odlučujući po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-08-000373 od 23. februara 2009. godine kojom je žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, stanja spisa i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, zaključio da žalba nije osnovana. Prema mišljenju Okružnog suda, razlozi iznijeti u žalbi koji se odnose na povrede parničnog postupka u dijelu presude kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev su neosnovani s obzirom na obrazloženje koje je dao prvostepeni sud.

10. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka i ocjene dokaza u skladu sa članom 8. ZPP a polazeći od navoda parničnih stranaka, pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev da su utvrdi da je vlasnik 1/3 dijela na nekretninama upisanim u k.o. Sarajevo. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije uspio dokazati da je vlasnik 1/3 nekretnine, jer je na tužitelju teret dokazivanja. Ovo iz razloga što je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Sarajevu broj O.2249/05 od 17. maja 2006. godine na spornim nekretninama pod tačkom 2. dispozitiva rješenja utvrđeno da su tuženi nasljednici sa dijelom ½. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da nema zakonskog uporišta u odredbama člana 20. u vezi sa članom 36. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (kojim je, između ostalog, određeno da se pravo svojine stiče nasljeđem) i članom 233. Zakona o nasljeđivanju. Pošto se apelant odrekao svog dijela nasljeđa u korist tuženih na spornim nekretninama, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije ima uporište da prekine postupak, jer je nasljednička izjava neopoziva i ne može se poništiti osim ukoliko nije dana pod prinudom ili prijetnjom (član 139. Zakona o nasljeđivanju). Zbog navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu.

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj O.2249/04 donijeto na osnovu punomoći koju on nikada nije dao advokatu, te se žalio na to rješenje „ali bez uspjeha“. Apelant navodi da je pred Osnovnim sudom „ustao sa tužbom da je on nasljednik iza svoje majke“, ali su sudovi „prihvatili“ rješenje Općinskog suda u Sarajevu. Apelant navodi da nikada nije vidio advokata kojem je navodno dao punomoć za postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu i da se radi o „bitnoj povredi postupka koja se tiče ovlaštenja za zastupanje.“ Apelant je naveo da sudovi u Foči „ ne vjeruju tužiocu, niti provjeravaju navode iz žalbe“. Apelant je naveo da je podnio krivičnu prijavu zbog postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu. Apelant navodi da je ovakvim postupanjem ostao bez 1/3 vrijedne kuće u Sarajevu, a radi se o siromašnom licu koje se vratilo u Foču iako je teško bolestan i star.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili apelantov zahtjev da se utvrdi da je suvlasnik sa dijelom 1/3 na nekretninama u Sarajevu. Ustavni sud primjećuje da je razlog ovakvog odlučenja bila činjenica da se u odnosu na nekretninu u Sarajevu, u ostavinskom postupku u kojem je donijeto pravosnažno Rješenje broj O.2249/04, apelant odrekao svog nasljednog dijela. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku u kojem su donijete osporene odluke utvrdili, polazeći od postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva i pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, da apelantov tužbeni zahtjev nema uporišta u odredbama zakona na koje se poziva i na temelju kojih postavlja svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno pitanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio