Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/09 („RTM Europa market“ d.o.o. Trn-Laktaši)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prekršajni postupak
- Pravna pomoć
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1249/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1249/09, rješavajući apelaciju „RTM Europa market“ d.o.o. Trn-Laktaši i Zorana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “RTM Europa market” d.o.o. Trn-Laktaši i Zorana Popovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-09-000 184 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-06- 024733-VIII od 19. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „RTM Europa market“ d.o.o. Trn-Laktaši (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Zoran Popović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banja Luke, koje zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 184 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-06-024733-VIII od 19. decembra 2008. godine.
2. Osnovni sud donio je rješenje broj 071-0-Pr-06-024733-VIII od 19. decembra 2008. godine kojim je utvrđeno da su prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu odgovorni da su na način opisan u dispozitivu rješenja počinili prekršaj iz člana 8. stav 1. Zakon o trgovini Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 16/96, 25/96, 52/01, 37/06), a što je kažnjivo po članu 67. stav 1. točka 5. i stav 3. Zakona o trgovini, a primjenom člana
14. Zakona o trgovini, pa ih je Osnovni sud kaznio novčanom kaznom i to prvoapelanta u iznosu od 3.000,00 KM, a drugoapelanta u iznosu od 300,00 KM. Apelanti su obavezani da plate troškove postupka u iznosu od po 50,00 KM. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima prvoapelantu izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta preciziranih u dispozitivu rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je protiv apelanta Republička uprava za inspekcijske poslove Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka jer je 24. oktobra 2006. godine prilikom kontrole ustanovljeno da se u skladištu veleprodaje prvoapelanta vrši promet robe a da prethodno roba nije evidentirana u trgovačkoj knjizi za trgovinu na veliko. Osnovni sud je naveo da je na usmenom pretresu koji je održan 16. decembra 2008. godine drugoapelant izjavio da prihvata odgovornost za prekršaj koji je stavljen apelantima na teret, te je istakao da se desio propust od strane radnika koje više na rade u preduzeću.
4. Prilikom odmjeravanja visine kazne Osnovni sud je kao olakšavajući okolnost na strani prvoapelanta cijenio činjenicu da je priznao odgovornost za prekršaj, dok nije našao otežavajuće okolnosti, pa mu izrekao kaznu u minimalnom iznosu (jer je propisana kazna od 3.000,00KM do 15.000,00 KM), te je naveo da smatra da će se ovako izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja kako sa aspekta generalne tako i specijalne prevencije. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na strani drugoapelanta cijenio kao olakšavajuće okolnosti činjenice da je priznao odgovornost, da je porodičan čovjek, da se korektno držao pred sudom, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, pa mu je izrekao kaznu u minimalnom iznosu.
5. Osnovni sud je naveo da je na osnovu člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima prvoapelantu izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta.
6. Protiv rješenja Osnovnog suda apelanti su izjavili žalbu.
7. Okružni sud donio je rješenje broj 011-0-Pžp-09-000 184 od 6. aprila 2009. godine kojim je djelomičnim uvažavanje žalbe apelanata rješenje prvostepenog suda preinačio tako što je u odnosu na drugoapelanta, kao odgovornog lica postupak obustavljen, iz razloga što je zastupila apsolutna zastara za vođenje prekršajnog postupka, dok je u odnosu na prvoapelanta žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Nadalje, odlučeno je da troškovi postupka na čije je plaćanje obavezan drugoapelant padaju na teret budžetskih sredstva, dok odluka o troškovima postupka u odnosu na prvoapelanta ostaje na snazi.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti utvrdio da je žalba djelomično osnovana. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je prekršaj koji je apelantima stavljen na teret počinjen 24. oktobra 2006. godine. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 28. stav 1. točka a) Zakona o prekršajima utvrđeno da se prekršajni postupak ne može pokrenuti i voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen. Nadalje, Okružni sud je naveo da je članom 30. stav 3. Zakona o prekršajima propisan apsolutni rok zastare te je određeno da zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog Zakona prekršajima. Dakle, Okružni sud je utvrdio da je u odnosu na drugoapelanta apsolutna zastara nastupila u roku od 2 godine, dakle 24. oktobra 2008. godine, te je u odnosu na njega obustavio postupak. Okružni sud je nadalje naveo da u odnosu na prvoapelanta nije nastupila zastara. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je članom 28. stav 1. tačka b) Zakona o prekršajima utvrđeno da se prekršajni postupak neće pokrenuti i voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen. Imajući u vidu član 30. stav 3. Okružni sud je naveo da apsolutna zastara u odnosu prvoapelanta u konkretnom slučaju nastupa u roku od 4 godine.
9. Nadalje, Okružni sud je naveo da su apelanti u žalbi neosnovano ukazivali na obavezu tržišnog inspektora da nakon što je uočio nepravilnost u radu ostavi apelantima određeni rok da se nedostatak i nepravilnost ukloni. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da Zakonom o inspekcijama u Republici Srpskoj ostavljanje roka nije obaveza, a naročito ne kod prekršaja koji se ogleda u neevidentiranju robe u trgovačke knjige, a koja je obavezna radnja trgovca, kao što je u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud je naveo da je inspektor sačinio zapisnik o inspekcijskom pregledu koji je potpisan bez primjedbi, dakle u postupanju inspektora nije bilo nezakonitih radnji.
10. Okružni sud je takođe naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da odgovorno lice u pravnom licu (drugoapelant) ne može snositi odgovornost za propust radnika, jer prilikom samog upisa preduzeća u privredni registar osnivači upravo zbog toga navode koje je odgovorno lice.
11. Okružni sud je nadalje naveo bez obzira na žalbene prigovore apelanta ne može se zanemariti činjenica da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primijenio član 48. stav 1. Zakona o prekršajima (kojim je određeno da će sud razmatrati samo vrstu i visinu sankcije ako okrivljeni prizna odgovornost), jer su apelanti pred prvostepenim sudom priznali da su počinili prekršaj, odnosno propust u radu zbog kojeg je roba ostala neevidentirana. Dakle, Okružni sud je naveo da prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda ali utvrdio da je u odnosu na drugoapelanta prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 28. stav 1. točka a) Zakona o prekršajima, pa je u skladu sa čl. 67. i 68. stav 1. istog zakona prvostepeno rješenje preinačio.
12. Apelanti se žale da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prije svega apelanti ističu da je nastupila zastara gonjenja, u skladu sa članom 28. Zakona o prekršajima. Nadalje, apelanti osporavaju navedena rješenja jer se prema mišljenju apelanta u njihovim radnjama i postupcima ne stiču bitna obilježja bića prekršaja za koje se terete, a zahtjev koji je podnijela Republička uprava je pravno neutemeljen i suprotan dokazima koji postoje u spisu. Apelanti navode da su u skladu sa zakonom prijavili količinu, vrste i broj nabavljene robe i porijeklo robe. Apelanti se pozivaju na član 8. Zakona o trgovini. Nadalje, apelanti se žale da su osporena rješenja donijeta na osnovu izjave drugoapelanta, kao jedinog dokaza, koju je dao ne pretresu bez prisustva branioca i pouke o pravu na odbranu, te se ista nije mogla koristiti protiv okrivljenih u skladu sa članom 62. stav 1. f) Zakona o prekršajima. S tim u vezi, apelanti navode da navedeni poslovi nisu u opisu radnog mjesta drugoapelanta, jer je za provođenje i upis dokumentacije bilo odgovorno drugo lice. Osim toga, apelanti smatraju da je kazna previsoko određena, pogotovu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje predmeta.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Budući da apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22).
16. Ustavni sud primjećuje da apelanti ističe povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zatim zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te ističu da je nastupila zastara, kao i da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer drugoapelant nije imao advokata i nije poučen o pravu na odbranu.
17. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Ustavni sud primjećuje da je su u konkretnom slučaju apelanti priznali određene propuste u radu, a što proizilazi i iz činjenice da je potpisan inspekcijski zapisnik bez primjedbi, kao i iz činjenice da je drugoapelant (u svojstvu predstavnika prvoapelanta i odgovorno lice) priznao odgovornost. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugoapelant na raspravi koju je održao prvostepeni sud prihvatio odgovornost (mada je u žalbi pokušao dokazati da odgovorno lice ne može da odgovara za propuste radnika), pa je sud primjenom relevantnih materijalnih propisa odredio novčanu kaznu apelantima i izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud uočio propust prvostepenog sudu u odnosu na drugoapelanta, odnosno utvrdio da je u odnosnu na njega nastupila zastara, i dao jasno razloge zašto nije nastupila zastara u odnosu na prvoapelanta, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda je vidljivo da je sud ispitao spis, žalbu i odgovor na žalbu, te je o tome dao odgovarajuće obrazloženje. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
19. Nadalje, vezano za navode apelanata da nisu imali pravo na branioca i nisu dobili pouku o ovom pravu, Ustavni sud primjećuje da sama činjenica da apelanti nisu imali advokata ne upućuje a priori na zaključak da je počinjena povreda prava na odbranu jer postoji mogućnost da se lica okrivljena u prekršajnom postupku sama brane. Članom 6. Zakona o prekršajima, kao jedno od garantovanih prava u prekršajnom postupku propisano je pravo okrivljenih da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on obezbijedi besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde. Apelanti nigdje nisu naveli da su tražili da angažuju advokata, ili da im se postavi advokat, a na šta bi eventualno imali pravo ako su ispunjeni zakonski uslovi u skladu sa navedenom odredbom. Osim toga, iz dostavljene dokumentacije (i bez jasnijih navoda apelanta), proizilazi da ovaj navod apelanti prvi put ističu pred Ustavnim sudom. Zbog svega navedenog Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio zašto je djelomično prihvatio žalbu, a zašto ostali žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne stvari utvrđujući kao pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti na način naveden u izreci presude počinili predmetni prekršaj, ali da je u odnosu na drugoapelanta nastupila zastara. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
20. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali na raspolaganju pravni lijek za zaštitu prava koji su i koristili (i djelomično uspjeli jer je žalba u odnosu na drugoapelanta uvažena). Međutim, činjenica da pravni lijek nije u potpunosti rezultirao odlukom sa kojom su apelanti zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
21. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović