Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1250/09 (M. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1250/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1250/09, rješavajući apelaciju Milenka Drežnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Drežnjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902340 08 Pz od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902340 05 Ps od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Drežnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Miro Volarić, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902340 08 Pz od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902340 05 Ps od 13. juna 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 902340 05 Ps od 13. juna 2008. godine obavezan je apelant kao vlasnik STR "Mamba" Mostar da tužitelju JP "Elektroprivreda HZHB" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) za isporučenu električnu energiju za period od 1. juna 2002. do 22. septembra 2006. godine isplati iznos od 8.552,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je preko dosuđenog iznosa tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u ispis otvorenih stavki od 5. juna 2008. godine, koji predstavljaju popis i specifikaciju neplaćenih računa za period od 1. juna 2002. do 22. septembra 2006. godine, te uvidom u priložene račune i uplatnice, utvrdio da apelant duguje tužitelju za isporučenu električnu energiju iznos od 8.552,28 KM. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 10.081,47 KM. Međutim, budući da se u izvodu otvorenih stavki nalazi račun od 2. marta 2003. godine na iznos od 1.537,67 KM, ali kojeg nema među priloženim računima, Općinski sud je zaključio da tužitelj ustvari ne potražuje taj iznos. Stoga, kada se od ukupnog salda po izvodu otvorenih stavki (10.091,47 KM) odbije iznos koji tužitelj ne potražuje (1.537,67 KM), Općinski sud je naveo da se dobije iznos od 8.552,28 KM. Navedeno je da se taj iznos dobije i zbirom svih iznosa po pojedinačnim priloženim računima, nakon odbitka izvršenih uplata za jun 2002. godine, te januar, septembar i oktobar 2005. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je uvidom u apelantove uplatnice za pojedine mjesece od 2003. do 2006. godine (ukupno 15 uplatnica) utvrdio da ni na jednoj od tih uplatnica nije naveden račun po kojem je uplata izvršena, tako da je, prema mišljenju suda, tužitelj osnovano tim uplatama pokrivao stari dug, u smislu odredaba člana 312. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Što se tiče uplata za četiri mjeseca 2006. godine, koje se odnose na tačno određene račune, Općinski sud je ukazao da tužitelj po tim računima i nije potraživao od apelanta isplatu.
3. U pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant, Općinski sud je naveo da je taj prigovor neosnovan. Naime, Općinski sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima koja sukcesivno nastaju, da se cijena za isporučenu električnu energiju obračunava svakog mjeseca i da su potraživanja cijene po pojedinim mjesecima međusobno samostalna, što znači da zastarjelost teče za svako potraživanje odvojeno, u smislu odredaba člana 374. stav 2. ZOO-a. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 374. stav 1. ZOO-a propisano da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom zastarijevaju za tri godine. S obzirom na to da apelant električnu energiju koju mu je isporučio tužitelj koristi za obavljanje privredne djelatnosti (registrovana trgovačka radnja), Općinski sud je naveo da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu u smislu ugovora o prometu roba i usluga, te da se stoga na predmetna potraživanja primjenjuje zastrani rok od tri godine iz člana 374. stav 1. ZOO-a. Budući da tužitelj potražuje isplatu duga od najstarijeg računa od 4. jula 2002. godine za jun 2002. godine, a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 14. juna 2005. godine, Općinski sud je zaključio da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Imajući u vidu da apelant nije isplatio tužitelju dug za navedeni period u iznosu od 8.552,28 KM, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude shodno odredbama člana 17. ZOO-a.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 902340 08 Pz od 25. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepenom sudu dostavio zapisnik o primopredaji poslovnog prostora od 1. januara 2006. godine, u kojem se nalazi elektrobrojilo na koje se odnosi predmet ovog spora, iz kojeg je vidljivo da je tužitelj taj poslovni prostor predao novom vlasniku, te da, stoga, od tog datuma ne može biti obveznik plaćanja cijene za isporučenu električnu energiju. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 63. Općih uvjeta za isporuku električne energije (koji su sastavni dio ugovora o pristupanju) propisano da je potrošač, kojem se isporučuje električna energija na osnovu ugovora o pristupanju, dužan prijaviti isporučitelju promjenu imena, adrese i sl. u roku od sedam dana od dana nastanka promjene, a useljenje i iseljenje dva dana unaprijed. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 64. Općih uvjeta za isporuku električne energije propisano da je potrošač koji se iseli dužan platiti svu električnu energiju prema mjernom uređaju mjesta odakle se iselio, za sve vrijeme dok ne prijavi isporučitelju promjenu iz prethodnog člana. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog zapisnika, na koji se pozvao apelant, nije vidljivo da je apelant obavijestio tužitelja o navedenoj promjeni, tj. da se iselio iz predmetnog poslovnog prostora, niti je prezentovao bilo koji drugi dokaz o tome. Kantonalni sud je, dalje, naveo da u predmetnom postupku nije tužen apelant kao fizičko lice već kao vlasnik STR "Mamba" Mostar, što znači da se radi poslovnom odnosu između dva pravna subjekta, te da je stoga prvostepeni sud pravilno primijenio zastarni rok iz člana 374. ZOO-a. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se neoznačenim uplatama namiruju najstarija neizmirena dugovanja, te da je u tom smislu pravilno primijenio odredbe člana 312. ZOO-a.
5. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se na predmetna potraživanja primjenjuje zastarni rok od tri godine iz člana 374. ZOO-a. Naime, apelant navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari tuženi fizičko lice, a ne pravno lice, te da se stoga primjenjuje zastarni rok od jedne godine. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi, zaključujući da je apelant neoznačenim uplatama pokrivao zastarjeli dug, iako se radi o evidentnoj razlici u visini duga, pogrešno primijenili odredbe člana 312. ZOO-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe ZOO-a, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene odredaba čl. 312. i 374. ZOO-a, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović