Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/09 (H. K.-M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1271/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1271/09, rješavajući apelaciju Halide Kovačević- Marin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halide Kovačević- Marin podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-

Gž-08-000 073 od 25. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-07-000 209 od 25. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halida Kovačević- Marin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 073 od 25. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-07-000 209 od 25. oktobra 2007. godine.

2. Apelantica je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv TP«Tekom» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja Rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa broj 13/07 od 17. januara 2007. godine, isplate neisplaćene plaće i uplate doprinosa za vrijeme za koje nije radila. Osnovni sud je Presudom broj 087-0-P-07-000 209 od 25. oktobra 2007. godine poništio Rješenje tuženog broj 13/07 od 17. januara 2007. godine kojim je apelantici prestao radni odnos sa danom donošenja rješenja i naložio tuženom da apelanticu vrati na posao koji je obavljala prije donošenja osporenog rješenja, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 415,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Stavom dva izreke presude apelantičin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tražila da joj se isplate neisplaćene plaće od 17. januara 2007. godine do povratka na posao sa pripadajućim doprinosima za vrijeme za koje nije radila je odbijen. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tokom postupka utvrđena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je apelantica bila radnik tuženog do 17. januara 2007. godine, kada joj je direktor tuženog uručio rješenje o prestanku ugovora o radu i prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti, radi neopravdanog izostanka sa posla 10, 11. i 12. januara 2007. godine. Također je naveo da nije vođen disciplinski postupak i da je apelantica prilikom prijema rješenja o prestanku radnog odnosa potpisala izjavu da neće voditi sudski spor. Osnovni sud je istakao da se spornom ukazala činjenica da li je valjana apelantičina izjava, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Dalje, sud je naveo da je odredbama člana 91. stav 2. tačka 8. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01 i 47/02, u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se težom povredom radne dužnosti smatra neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, te da u tom slučaju, shodno odredbama člana 92. stav 2. citiranog zakona, poslodavac odlučuje o otkazivanju ugovora o radu.

3. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 115. ZOR-a propisano da, ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Osnovni sud je u vezi s tim zaključio da u konkretnom slučaju tuženi nije postupio na način predviđen članom 115. ZOR-a, jer nije proveo nikakav postupak nakon što je utvrdio da je apelantica imala izostanke sa posla. Osnovni sud je iz navedenih razloga odlučio da poništi Rješenje tuženog broj 13/07 od 17. januara 2007. godine kojim je apelantici prestao radni odnos kod tuženog 17. januara 2007. godine, te naložio tuženom da u roku od 15 dana od dana donošenja presude apelanticu vrati na poslove koje je obavljala prije 17. januara 2007. godine. U preostalom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se dosude neisplaćene plaće od 17. januara 2007. godine do povratka na posao i uplate dužni doprinosi za vrijeme za koje nije radila je odbijen. Osnovni sud je u vezi s tim zaključio da apelantica u ovom dijelu nije postavila određen zahtjev, naime, nije navela kolika je visina neisplaćenih plaća koje potražuje, kao i doprinosa za vrijeme dok nije radila, niti je u tom smislu ponudila određene dokaze. Zbog toga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, sud nije bio u mogućnosti da odluči o tom dijelu zahtjeva.

4. Okružni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 073 od 25. februara 2009. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i naloži tuženom da je vrati na posao koji je obavljala prije 17. januara 2007. godine, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka odbio kao neosnovan. Okružni sud je apelantičinu žalbu odbio i pobijanu presudu u odbijajućem dijelu (stav dva izreke) potvrdio. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalba tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno zaključio da tuženi nije postupio u skladu sa odredbama člana 115. ZOR-a. Okružni sud je naveo da iz sadržaja spisa proizlazi, a što ni među strankama nije bilo sporno, da je apelantica prilikom prijema rješenja o otkazu ugovora o radu na istom rješenju potpisala izjavu kojom je potvrdila da se u potpunosti slaže sa dispozitivom i obrazloženjem rješenja i da u tom smislu nema namjeru pokretati sudski spor, što, po ocjeni suda, jasno ukazuje da je tuženi omogućio apelantici da, u smislu odredbi člana 115. ZOR-a, bude saslušana i da iznese svoju odbranu. Dalje, Okružni sud je istakao da, budući da je apelantica samoinicijativno izjavila da se slaže sa izrekom i obrazloženjem rješenja o otkazu ugovora o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla uzastopno tri radna dana, što predstavlja težu povredu radne obaveze, to i nije bilo potrebno provoditi disciplinski postupak.

5. Okružni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o sumnji u pogledu činjenja teže povrede radne obaveze s obzirom na to da iz pismene dokumenetacije (materijalnih dokaza) proizlazi da je apelantica priznala propuste u radu i da je odgovorna za neopravdano izostajanje sa posla uzastopno tri dana. Osim toga, Okružni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda kojom je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se dosude neisplaćene plaće od 17. januara 2007. godine do povratka na rad i uplate pripadajući doprinosi za vrijeme za koje nije radila odbio. Naime, kako je dalje obrazloženo, apelantica u tom pravcu nije zahtijev opredijelila, tj. nije navela visinu neisplaćenih plaća koje od tuženog potražuje, niti je ponudila adekvatne dokaze kojima bi se na nesporan način mogla utvrditi osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva. Stoga je Okružni sud temeljem odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu, a pobijanu presudu u stavu dva izreke potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.

6. Apelantica je u apelaciji istakla da je u postupku pred prvostepenim, a naročito drugostepenim sudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi grubo povrijedili pravo na pravično suđenje i zakonit sudski postupak, a što je u krajnjoj liniji dovelo da kao lice koje je zaključilo ugovor o radu gubi svoje pravo koje joj po zakonu pripada. Istakla je da su sudovi dali oprečna tumačenja u pogledu njene izjave koju je potpisala prilikom prijema rješenja o prestanku ugovora o radu. Apelantica je istakla da je trgovac, te da je rješenje tuženog da nema namjeru pokretati sudski postupak potpisala jer je to tražio direktor tuženog koji joj je i obećao brz povratak na posao. Smatra pogrešnim stav suda da nije ponudila adekvatne dokaze o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na neisplaćene plaće i uplatu doprinosa za utuženi period, budući da je uz tužbu priložila ugovor o radu kojim je određena plaća u svim njenim pojedinostima.

7. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Okružni sud je naveo razloge zbog kojih je prvostepenu presudu preinačio i apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u dijelu u kojem je tražila da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i naloži tuženom da je vrati na posao koji je obavljala prije donošenja osporenog rješenja. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/09 (H. K.-M.) | Sudska praksa | Aktio