Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1285/09 (D. Č.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1285/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1285/09, rješavajući apelaciju Derviša Čerima, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviša Čerima podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp- 09-000077 od 5. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Pr-07-004924-MK od 3. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Derviš Čerim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 28. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-09-000077 od 5. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043- 0-Pr-07-004924-MK od 3. juna 2008. godine.

2. Općinski sud je donio Rješenje broj 043-0-Pr-07-004924-MK od 3. juna 2008.

godine kojim je apelanta proglasio krivim što je, kao odgovorno lice, skupa sa „Elektroprivredom BiH“, kao pravnim licem, 5. jula 2007. godine dozvolio M.S., kao trećeokrivljenom, da upravlja putničkim motornim vozilom marke „škoda“, sa podacima bliže navedenim u izreci rješenja, za koje vozilo je patrola policije utvrdila da nije registrovano od 26. juna 2007. godine, čime je počinio prekršaj iz čl. 207. stav 1. i 211. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06 i 44/07, u daljnjem tekstu: ZOOBS). Općinski sud je, na osnovu člana 234. stav 1. tačka 25. ZOOBS-a, apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM i obavezao ga da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su okrivljeni na pretresu održanom 3. juna 2008. godine u cijelosti prihvatili odgovornost za prekršaj koji im se stavlja na teret, te je sud, u smislu člana 48. Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FbiH“ broj 31/06), odlučio kao u izreci rješenja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj 043- 0-Pr-07-004924-MK od 3. juna 2008. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 043-0-Pr-07-004924- 25 od 27. januara 2009. godine žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su na usmenom pretresu koji je održan 3. juna 2008. godine okrivljeni u cijelosti prihvatili odgovornost za prekršaj koji im je stavljen na teret i odrekli se prava na žalbu, te da je ono postalo pravosnažno danom objavljivanja.

4. Kantonalni sud je povodom apelantove žalbe donio Rješenje broj 004-0-Pžp-09- 000077 od 5. marta 2009. godine kojim je uvažena apelantova žalba i ukinuto Rješenje Općinskog suda broj 043-0-Pr-07-004924-25 od 27. januara 2009. godine (stav prvi). Dalje je Kantonalni sud odlučio da se apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 043-0-Pr-07-004924- MK od 3. juna 2008. godine odbija kao neosnovana, te se potvrđuje osporeno rješenje (stav drugi). U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u cjelokupan prekršajni spis, iz zapisnika sa usmenog pretresa održanog 3. juna 2008. godine, utvrdio da na tom pretresu nije bio prisutan apelant, nego okrivljeno pravno lice „Elektroprivreda BiH“ (za koje lice je pristupio ovlašteni punomoćnik) i trećeokrivljeni M.S., te predstavnik ovlaštenog organa. Navedena lica su se odrekla prava na žalbu, dok to nije uradio apelant, jer nije ni bio prisutan usmenom pretresu. Zbog toga je Kantonalni sud uvažio apelantovu žalbu i ukinuo rješenje Općinskog suda od 27. januara 2009. godine kojim je bila odbačena kao nedopuštena apelantova žalba.

5. Pored toga, Kantonalni sud je razmotrio apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj 043-0-Pr-07-004924-MK od 3. juna 2008. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz apelantove žalbe proizlazi da apelant osporava činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda, a što ne može činiti, jer pogrešno ili „nepotrebno“ utvrđeno činjenično stanje nije osnov za žalbu, a shodno odredbi člana 61. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOP). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio ožalbeno rješenje, shodno odredbi člana 67. ZOP-a.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili pravo činjenično stanje, mada je on na to ukazivao, slijedom čega su donijeli odluke kojima je nezadovoljan. Apelant smatra da obrazloženja donesenih odluka ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja jer redovni sudovi, i pored toga što je ukazivao da nije počinio prekršaj za koji je proglašen krivim, nije sa sigurnošću mogao utvrditi činjenice da je apelant svojim postupcima u preduzeću, kada nije bio u Zenici i nije potpisao nalog, učinio radnje prekršaja za koji je proglašen krivim i kažnjen. Apelant navodi da mu nije data mogućnost da „se pravilno brani u postupku, jer i pored njegove izjave na zapisnik suda da nije učinio prekršaj, i da nije odgovoran“, sud je donio drugačiju odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima cilj, između ostalog, osigurati odvijanje saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 207. stav 1. i 211. ZOOBS-a, koji je kažnjiv na osnovu člana 234. stav 1. tačka 25. istog zakona, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100 KM. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenica konkretnog predmeta i apelantovih navoda da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je apelant počinio predmetni prekršaj koji mu je stavljen na teret, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant, u okviru zakonom propisanih rokova i postupka, imao mogućnost izvođenja dokaza, te da je na pretresu održanom 20. maja 2008. godine imao mogućnost „da se brani“ jer je dao izjavu u svojstvu okrivljenog u kojoj je istakao zašto smatra da nije odgovoran za predmetni prekršaj. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u donesenoj odluci pogrešno naveo da je i apelant, skupa sa ostalim okrivljenim, „prihvatio odgovornost za prekršaj“ ali da je ovaj propust Općinskog suda ispravio Kantonalni sud donošenjem Rješenja broj 004-0- Pžp-09-000077 od 5. marta 2009. godine, kojim je ocijenio osnovanim ovaj apelantov žalbeni navod ali da je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 3. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu, budući da je apelant ostalim žalbenim navodima osporavao činjenično stanje.

13. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao obrazloženje koje u bilo kojem dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o počinjenom prekršaju i apelantovoj odgovornosti, u okviru specifičnosti propisanih odredbama ZOP-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio i apelantove žalbene navode vezane za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pojasnio da se, prema izričitoj odredbi člana 61. ZOP-a, žalba zbog tog osnova ne može izjaviti, a koje obrazloženje, s obzirom na navedenu odredbu ZOP-a, ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1285/09 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio