Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1291/09 (DOO "Projekt 89" Srbac)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1291/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1291/09, rješavajući apelaciju DOO "Projekt 89" Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO "Projekt 89" Srbac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 910 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-195/05 od 18. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-12/03 od 1. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO "Projekt 89" Srbac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Milan D. Trbojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 910 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-195/05 od 18. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-12/03 od 1. jula 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-12/03 od 1. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Univerzitet u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati iznos od 230.929,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da su apelant i tuženi 18. avgusta 2001. godine zaključili ugovor o rekonstrukciji – izgradnji kosog krova i postavljanju fasade na objektima Studentskog doma Paviljon I i II u Banjaluci. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nesporno da su stranke ugovorile fiksnu cijenu za izvođenje tih radova, sa klauzulom "ključ u bravu", kao i da je nesporno da je apelant kasnio za izvođenjem radova na objektu (rok je bio 20. oktobar 2001. godine, a radovi su okončani 10. oktobra 2002. godine). Osnovni sud je ukazao da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi izvršio svoju ugovornu obavezu, budući da je, prema apelantovim navodima, tuženi kao investitor bio dužan doplatiti iznos koji je naznačen u situaciji broj 3 od 10. januara 2002. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz situacije broj 3 proizlazi da je ukupna vrijednost radova 1.244.929,00 KM, da je predračunska vrijednost 942.065,00 KM, te da ostatak za naplatu iznosi 302.864,00 KM. Osnovni sud je ukazao da su predmetnu situaciju potpisali apelant kao izvođač, nadzorni organ tuženog i lice koje je vršilo obračun, dok je tuženi kao investitor nije potpisao. Takođe, Osnovni sud je ukazao da iz sadržaja situacije broj 3 proizlazi da se odnosila na apelantove povećane radove, dok nije vidljivo da li je apelant prije ili u toku sačinjavanja situacije upozorio tuženog o povećanju radova. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 23. jula 2002. godine naloženo tuženom kao investitoru da otkloni tehničke nedostatke koji su utvrđeni prilikom pregleda objekta. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se radilo o nedostacima takve prirode da tuženi nije mogao dobiti na upotrebu objekat bez izvođenja dodatnih radova.
3. Čitanjem sadržaja predmetnog ugovora o rekonstrukciji, u smislu odredaba člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dakle, držeći se doslovnog značenja izraza iz ugovora i istražujući zajedničku namjeru ugovornih strana, Osnovni sud je ukazao da se apelant obavezao da će radove završiti do 1. oktobra 2001. godine, a izgradnju soba do 20. oktobra 2001. godine, sa klauzulom "ključ u bravu". Osnovni sud je ukazao da ta klauzula podrazumijeva izvršavanje svih radova, te da pri tome cijena ugovorena u članu 7. ugovora obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viška radova, dok isključuje utjecaj manjka radova na ugovorenu cijenu. Osnovni sud je naveo da je rizik koji izvođač preuzima prilikom zaključivanja ugovora sa tom klauzulom mnogo veći od rizika kod ugovora opšteg tipa, o čemu naročitu pažnju mora voditi izvođač radova, ali prilikom zaključivanja ugovora. Naime, Osnovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o izvođenju građevinskih radova, u smislu člana 640. ZOO-a, kojim je propisano da ukoliko ugovor o građenju sadrži klauzulu "ključ u ruke" ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog objekta. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant, u smislu odredaba člana 101.e) Zakona o uređenju prostora, bio obavezan da pisanim putem upozori tuženog kao investitora o nastupanju nepredviđenih okolnosti koje su od utjecaja na izvođenje radova i primjenu tehničke dokumentacije, što apelant nije učinio. Što se tiče apelantovog pozivanja na odredbe člana 636. ZOO-a, Osnovni sud je naveo da povećanje cijene shodno tim odredbama nije moglo doći nakon padanja u docnju apelanta kao izvođača radova.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Pž-195/05 od 18. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o građenju broj 01-398-3/2001 od 18. avgusta 2001. godine kojim se apelant kao izvođač radova obavezao da će u određenom roku, prema projektnoj dokumentaciji i predračunu tuženog kao naručioca radova, izvesti radove na rekonstrukciji – izgradnji kosog krova i postavljanju fasade na objektima Studentskog doma Paviljon I i II u Banjaluci za ugovorenu cijenu od 978.790,20 KM. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi isplatio apelantu ugovorenu cijenu, kao i cijenu koja je odgovarala naknadno izvedenim radovima, koje je tuženi priznao, tako da je tuženi isplatio apelantu ukupan iznos od 1.014.000,00 KM. Okružni sud je, dalje, naveo da iz situacije broj 3, koju je priložio apelant, a koju je potpisao i ovjerio nadzorni organ tuženog, proizlazi da ukupna vrijednost investicionih radova iznosi 1.244,929,00 KM. Okružni sud je ukazao da apelant svoje potraživanje temelji na tvrdnji da je tuženi kao investitor ostao u obavezi da isplati razliku između ugovorene cijene i cijene naknadno izvedenih radova koji su prikazani u situaciji broj 3. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, tumačeći odredbe predmetnog ugovora, zaključuje da predmetni ugovor, pored konstatacije o postojanju klauzule "ključ u ruke", ipak nije ugovor o građenju sa fiksnom cijenom i posebnom odredbom, tj. klauzulom "ključ u ruke" u smislu odredaba 640. ZOO-a. Naime, Okružni sud je ukazao da obaveza izvođača radova po toj vrsti ugovora podrazumijeva da ugovorena cijena obuhvata i sve nepredviđene radove i višak radova, dok isključuje utjecaj manjka radova i izmijenjenih okolnosti na ugovorenu cijenu. Okružni sud je naveo da je članom 7. Ugovora o građenju predviđeno da je ugovorena cijena nepromjenjiva, ali uslovno (tj. da ne dođe do smanjenja radova iz projekta), te da višak ili manjak radova ima utjecaja na ugovorenu cijenu. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tuženi u konkretnom slučaju i isplatio apelantu veću cijenu od ugovorene (ugovoreno 978.790,20 KM, a isplaćeno 1.014.000,00 KM), što vodi zaključku da se ne radi o ugovoru sa posebnom odredbom "ključ u ruke", koja obavezuje izvođača da izvrši sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu objekta koji je predmet ugovora.
5. U pogledu apelantovih navoda da je situaciju broj 3 potpisao nadzorni odbor tuženog, te da to stvara presumpciju saglasnosti tuženog kao investitora, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom smislu. Naime, Okružni sud je ukazao da je osnovna funkcija nadzornog organa da vrši stručni nadzor nad izvođenjem radova, a da, pri tome, ne predstavlja pravnog zastupnika tuženog koji bi bio ovlašten da odobrava radnje koje sadržajno čine izmjenu ugovora za koju je inače potrebna saglasnost obje ugovorne strane. Dalje, Okružni sud je naveo da iz zapisnika o tehničkom pregledu objekta od 12. jula 2002. godine proizlazi da za određene radove nije bilo saglasnosti projektanta i nadzornog organa, niti je predočen projekat izvedenog stanja, te da su konstatovani i određeni nedostaci u projektu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 633. ZOO-a propisano da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pisanu saglasnost naručioca, a da u slučaju da su radovi izvedeni bez te saglasnosti, izvođač radova nema pravo na povećanje cijene. Okružni sud je ukazao da je apelant morao znati da je za naknadno izvedene radove bilo potrebno zaključiti novi ugovor ili aneks postojećeg ugovora, koji zbog nastalih promjena u izvođenju radova i promjena u projektu, u potpunosti mijenja obaveze ugovornih strana jer direktno utječu na ugovorenu cijenu. Pri tome, Okružni sud je naveo da je za takvu izmjenu ugovornih obaveza morala postojati saglasnost obje ugovorne strane, a da je nesporno da te saglasnosti ili naknadnog odobrenja tuženog nije bilo. S obzirom na to da apelant nije postupio u skladu sa odredbama člana 633. ZOO-a, niti je u smislu relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora obavijestio tuženog kao investitora o dopunskim radovima, niti je dokazao da je te radove izvršio po nečijem nalogu, bilo tuženog kao investitora ili nadzornog organa tuženog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome, Okružni su je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se radi o ugovoru sa posebnom klauzulom "ključ u ruke", na šta se žalbom osnovano ukazuje, ali da takav pravni zaključak prvostepenog suda o prirodi pravnog posla nije utjecao na zakonitost prvostepene odluke, s obzirom na iste pravne posljedice koje ima i ova odluka koja je odredila drugačiji karakter tom ugovoru.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 910 od 18. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je ugovor o građenju formalni ugovor koji mora biti zaključen u pisanoj formi u smislu odredaba 630. stav 2. ZOO-a, a da svako odstupanje od ugovorenih radova predstavlja izmjenu ugovora za koju je, takođe, potrebna pisana forma (član 67. stav 2. ZOO-a). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da ugovor koji nije zaključen u pisanoj formi ne proizvodi pravne posljedice (član 70. stav 1. ZOO-a). S obzirom na to da je cijena bitan element ugovora o građenju i da zato mora biti obuhvaćena pisanom formom, Vrhovni sud je naveo da se stoga ne može prihvatiti cijena predmetnog pravnog posla koju je odredio sam apelant u situaciji broj 3 od 10. januara 2002. godine u iznosu od 1.244.929,00 KM, koju tuženi nije odobrio i potpisao. Takođe, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 633. st. 1. i 2. ZOO-a kojima je propisano da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pisanu saglasnost naručioca, te da ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez saglasnosti. Vrhovni sud je ukazao da odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, ustvari znači mijenjanje predmeta ugovora, koji mora biti regulisan pisanim ugovorom, odnosno aneksom ugovora u pisanom obliku. Vrhovni sud je naveo da su navedene odredbe prinudnog karaktera i da predstavljaju represivnu mjeru protiv izvođača koji je dužan da vodi računa o tome da radove izvede samo u granicama ugovora.
7. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nadzorni organ tuženog potpisao situaciju broj 3, kojom je utvrđena nova cijena, nije mogla utjecati na drugačije odlučenje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da saglasnost tuženog, koji je pravno lice, za izvođenje naknadnih radova može dati samo fizičko lice koje je ovlašteno da zastupa pravno lice kao što je zastupnik po zakonu, zastupnik po punomoći i punomoćnik po zaposlenju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nadzorni organ ne spada u krug lica koja mogu za tuženog kao naručioca preuzimati imovinske obaveze. Vrhovni sud je naveo da nadzorni organ brine da se izgradnja obavlja u skladu sa građevinskom dozvolom i projektom, te da kvalitet radova i građevinskih elemenata bude usklađen sa zahtjevima projekta. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da iz same činjenice da je Milena Davidović bila nadzorni organ, te da je potpisala predmetnu situaciju broj 3 od 10. januara 2002. godine, ne proizlazi da ima ovlaštenje da zaključi ugovor u ime i za račun tuženog, niti da mijenja odredbe ranije zaključenog ugovora. Imajući u vidu da tuženi, u smislu odredaba člana 633. stav 1. ZOO-a, nije dao pisanu saglasnost za odstupanje od ugovorenih radova, te u skladu s tim ni za povećanje cijene, a da je apelantu, zbog prirode posla kojim se bavi, moralo biti jasno da takvu pisanu saglasnost treba dobiti, Vrhovni sud je naveo da apelantovi revizioni prigovori ne mogu ishoditi drugačiju odluku. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da ako je naknadne, odnosno dodatne radove bilo nužno izvršiti radi valjanosti građevine i tehničkog prijema, onda je apelant, po prirodi svog posla, to morao znati prije svih i o tome pravovremeno obavijestiti investitora u smislu odredaba člana 101. Zakona o uređenju prostora. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije jasno opisao i specificirao radove za čije izvođenje traži isplatu preko iznosa koji mu je isplaćen, niti je dokazao da se radilo o hitnim i nepredviđenim radovima koje je mogao izvesti bez saglasnosti tuženog u smislu odredaba člana 634. stav 1. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je o takvim radovima izvođač dužan bez odgađanja obavijestiti naručioca, a naručilac u takvom slučaju može raskinuti ugovor ako bi usljed tih radova ugovorena cijena morala biti znatno povećana u smislu odredaba člana 634. st. 3. i 5. ZOO-a. S obzirom na to da nema dokaza da se u konkretnom slučaju radilo o takvoj situaciji, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta primjeni odredaba člana 634. stav 4. ZOO-a, na koje se pozvao apelant.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tuženi na zahtjev Komisije za tehnički prijem (koja je konstatovala da je apelant izveo radove u skladu sa investiciono-tehničkom dokumentacijom) tražio izmjenu projekta, te da je nakon toga nadzorni organ tuženog naložio izvođenje radova u skladu sa izmijenjenim projektom, pri čemu se pojavio višak ranije ugovorenih radova. Apelant navodi da je nadzorni organ tuženog primio količinu i kvalitet izvedenih radova i ovjerio situaciju, što znači da nije imao primjedbi na cijenu u dijelu koji se odnosio na naknadne radove, a da je tuženi nakon godinu dana od padanja u docnju odbio da plati primljene radove. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka postupili suprotno odredbama čl. 15. i 16. ZOO-a (koje propisuju načelo jednakih vrijednosti uzajamnih davanja), te suprotno odredbama člana 634. stav 4. ZOO-a (prema kojima izvođač radova ima pravo na pravičnu naknadu za izvedene radove koji su se morali izvesti), te suprotno propisima koji regulišu naknadu u slučaju sticanja bez osnova ili poslovodstva bez naloga itd.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe ZOO-a, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Okružni sud i Vrhovni sud su zaključili da je apelant kao izvođač radova za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, morao u smislu relevantnih odredbi člana 633. ZOO-a imati pisanu saglasnost tuženog kao naručioca, a koju, prema utvrđenju sudova, apelant nije imao, niti je apelant dokazao da se radi o hitnim i nepredviđenim radovima koje je, u smislu odredaba člana 634. ZOO-a, mogao izvesti bez saglasnosti tuženog, u kojem bi slučaju uz ispunjavanje uslova iz tog člana imao pravo na pravičnu naknadu za te radove. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović