Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/09 (Dž.S.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1301/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1301/09, rješavajući apelaciju DŽ.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž.S. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 114-0-Gž-08-000 360 od 13. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu- Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 089-1-P-07-000 175 od 23.
septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 114-0-Gž-08- 000 360 od 13. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-1-P-07-000 175 od 23. septembra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio «izvršenje novčane kazne do okončanja postupka pred Ustavnim sudom BiH». Budući da apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 6. maja 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelantica učinila 14. maja 2009. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj 1301-09 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Osnovni sud je na ročištu za glavnu raspravu koje se održavalo povodom tužbe S.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg je zastupala apelantica, protiv Republike Srpske - Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa donio Rješenje broj 089-1-P-07-000 175 od 23. septembra 2008. godine. Rješenjem je određeno da se apelantica udaljava iz sudnice, a na zahtjev tužitelja, ročište je odloženo za 31. oktobar 2008. godine, te je sud apelanticu kaznio novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, koju treba da plati u roku od 15 dana i odredio da će, u protivnom, tu kaznu zamijeniti kaznom zatvora u trajanju od deset dana. Osnovni sud je odredio i da će o izrečenoj novčanoj kazni obavijestiti Advokatsku komoru FBiH.
4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelantica na održanom ročištu ometala rad suda stalnim upadicama, te da je, između ostalog, na upit sud u koji spis treba da izvrši uvid izjavila „u spis Karadžića i Mladića“. Nakon toga je apelantica od sudije bila opomenuta da sud onemogućava da diktira na zapisnik tok postupka i da postavlja pitanja tužitelju u pravcu konačnog razjašnjenja na koje okolnosti i u koju dokumentaciju vještak tužitelja treba da izvrši uvid kako bi izradio svoj nalaz i mišljenje, te je opomenuo apelanticu da treba da prestane sa takvim ponašanjem i ometanjem rada suda. Budući da je opomena bila bezuspješna, Osnovni sud je udaljio apelanticu iz sudnice, te joj, u skladu sa odredbom člana 407. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 114-0-Gž-08-000 360 od 13. marta 2009. godine apelantičinu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbom člana 407. stav 1. ZPP, između ostalog, predviđeno kažnjavanje lica koje u postupku vrijeđa sud, dok je drugim stavom istog člana predviđeno sankcionisanje učesnika u postupku ukoliko se vrijeđa sud, ometa rad suda ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda. Dalje je Okružni sud naveo da je Osnovni sud ocijenio apelantičino ponašanje na ročištu održanom 23. septembra 2008. godine i zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnov za kažnjavanje apelantice zbog ometanja rada suda. Okružni sud je naveo da je donesena odluka Osnovnog suda pravilna i da nije dovedena u pitanje ni apelantičinim žalbenim navodima. Okružni sud je naglasio da iz obrazloženja pobijanog rješenja, te sadržaja raspravnog zapisnika od 23. septembra 2008. godine proizlazi da je u konkretnom slučaju apelantičino ponašanje bilo očigledno suprotno općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika u korespondenciji između stranaka i suda, te da je Osnovni sud pravilnom primjenom odredbe člana 407. stav 2. ZPP donio rješenje o kažnjavanju apelantice.
6. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na slobodu izražavanja jer su redovni sudovi izricanjem novčane kazne apelantičino izražavanje u korist zastupanja njenog klijenta na raspravi održanoj kod Osnovnog suda okvalificirali kao „vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta“, što je „apsolutno netačno“, jer je apelantica samo zastupala stranku na raspravi. Osim toga, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer odluke redovnih sudova ne sadrže valjano obrazloženje i u njima nisu navedeni razlozi koji opravdavaju ijednu od odluka sudova, jer se iz njih ne može zaključiti kako je to apelantica ometala rad suda. Apelantica smatra da Okružni sud nije u dovoljnoj mjeri objektivno analizirao sadržaj njenih navoda iz žalbe. Prema navodima iz apelacije, evidentno je da su sudovi ispoljili subjektivno i lično stanovište, te da su se kažnjavanjem apelantice stavili na jednu od strana u sporu, čime je i stranka koju je apelantica zastupala stavljena u nepovoljan položaj. Stoga, apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja, te da ukine osporene odluke. Pored toga, apelantica je predložila da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će „zabraniti izvršenje novčane kazne“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom BiH po podnijetoj apelaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije
9. Apelantica osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog ometanja rada suda, tvrdeći da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ometanja rada suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelantica na ročištu za glavnu raspravu poduzimala radnje za koje je sud ocijenio da ometaju rad suda, za šta joj je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 437/04 od 23. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 32/05, točka 19).
10. U pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da su sudovi bili pristrasni, ali ove navode nije obrazložila, niti je ponudila dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, svoje tvrdnje apelantica zasniva samo na navodima da su sudovi ispoljili „subjektivno i lično stanovište“, te da su se kažnjavanjem apelantice stavili na jednu od strana u sporu, čime je i stranka koju je apelantica zastupala stavljena u nepovoljan položaj, ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepila bilo kakvim činjenicama, niti je ukazala na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Ovo osobito imajući u vidu da predmet ovog apelacionog postupka nisu odluke vezane za ishod konkretnog radnog spora, niti je njima sud nametnuo neku obavezu tužitelju kojeg apelantica zastupa, pa se stoga sud i nije mogao, kako to apelantica navodi, njenim udaljavanjem iz sudnice i novčanim kažnjavanjem staviti na stranu jedne od parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, nakon udaljavanja apelantice iz sudnice, usvojio prijedlog tužitelja i ročište odložio. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, vezano za apelacione navode Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem od 23. septembra 2008. godine apelanticu kaznio novčanom kaznom zbog ometanja rada suda nakon što je utvrdio da je apelantica ometala rad suda stalnim upadicama sa kojim nije prestala i nakon što je bila usmeno opomenuta da prestane sa takvim ponašanjem od sudije prvostepenog suda koji je postupao u predmetu. Ovakvo stanovište zauzeo je i Okružni sud na sljedećoj instanci, dajući u osporenom rješenju odgovore na apelantičine žalbene navode. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega smatraju da ponašanje apelantice predstavlja ometanje rada suda. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon primijenjen proizvoljno, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih apelantičinih prigovora. Apelantičino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, odnosno da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Član 10. Evropske konvencije
14. Apelantica smatra da su redovni sudovi, izricanjem novčane kazne, zbog ometanja rada suda, povrijedili njeno pravo na slobodu izražavanja garantirano članom 10. Evropske konvencije. Prema članu 10. stav 1, sloboda izražavanja uključuje «slobodu mišljenja« i «slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja» bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Međutim, ove slobode nisu apsolutne i podliježu određenim ograničenjima.
15. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» zbog zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
16. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je, za razliku od političara koji uživaju nekako privilegovan položaj u okviru primjene člana 10. Evropske konvencije, sa advokatima situacija obrnuta. U kontinentalnoj Evropi advokatura je slobodno zanimanje ali i nezavisan organ u sistemu pravosuđa, tako da iz te dvostruke funkcije advokature proizlaze i posebne dužnosti i odgovornosti za advokate (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Amihalachioaie protiv Moldavije, presuda od 20. aprila 2002, broj 27). Pitanje slobode izražavanja advokata se postavlja samo u odnosu na ograničenja koja se tiču očuvanja ugleda i nezavisnosti sudstva, te se može reći da su granice slobode izražavanja advokata samo u tom domenu izuzetno usko postavljene. Ograničenje slobode izražavanja advokata Evropski sud ocjenjuje u odnosu na kritike koje oni upućuju sudovima zbog sadržine pojedinih sudskih odluka (kritika sa stanovišta struke), te posebno ocjenjuje njihove generalne i paušalne iskaze u odnosu na sudove i pravosuđe uopće. Tako, načelno je dopušteno da advokati kritikuju pojedine sudske odluke sa stanovišta struke, ali im nije dopušteno da u okviru člana 10. iznose svoje komentare o toku i u toku postupka kojim vrše pritisak na sud, javnost i slično. Tako je sasvim proporcionalno u odnosu na legitimni cilj da nacionalni sud kazni advokata zbog njegovih iskaza u postupku koji su uvredljivi za sud, te da advokatska komora izriče kazne advokatu zbog toga što vrijeđa sud ili iznosi svoje stavove o sudu i toku suđenja (vidi, Evropski sud, Schoepfer, presuda od 20. 5. 1998, RJD, 1998-III, broj 29).
17. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi odnose na postupanje suda kojim joj je izrečena novčana kazna na ročištu u kojem je ona, u svojstvu punomoćnika tužitelja, poduzimala radnje kojima je ometala rad suda, te da i nakon izrečene usmene opomene suda nije prestala sa komentarima koji su očigledno suprotni općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika između stranaka i suda, na koji način je izvršila ometanje rada suda, što je izvan profesionalnog kodeksa advokatske profesije. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantičinog postupanja i navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretno ponašanje predstavlja ometanje rada suda a pored toga se na istaknuti način narušava i autoritet suda.
18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati pa Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović