Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/09 (B. A.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1318/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1318/09, rješavajući apelaciju Behije Albalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behije Albalić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-09-000171 od 13. aprila 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-
0-Pr-08-000652-II od 13. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Behija Alibalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jelaha, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-09-000171 od 13. aprila 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-Pr-08-000652-II od 13. marta 2009. godine.
2. Općinski sud donio je rješenje broj 039-0-Pr-08-000652-II od 13. marta 2009. godine kojim je utvrdio da je apelantica odgovorna da je 3. jula 2007. godine na javnom mjestu na lokalnom putu u naseljenom mjestu Potočani počinila prekršaj iz člana 3. stav 2. Zakona o javnom redu i miru pa je sud apelanticu na osnovu člana 6. stav 1. tačke 2. navedenog zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM. Općinski sud je istim rješenjem, u skladu sa članom 54. stav 1. tačke 11. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), obustavio vođenje prekršajnog postupka protiv apelantice u odnosu na član 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru, obzirom da nije dokazano da je počinila navedeni prekršaj. Apelantica je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM u skladu sa članom 199. stav 3., a u vezi sa članom 202. Zakona o krivičnom postupku.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica osporila navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, prije svega iz razloga što se događaj desio na njenom posjedu, pa i da su tačni navodi iz zahtjeva nema prekršaja jer se nije desio na javnom mjestu. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka, a naročito na osnovu izjave Mustafe Hukića te oštećene Azre Hukić na nesumnjiv način utvrdio da je apelantica počinila navedeni prekršaj. Općinski sud je naveo da iz potvrde SHP Tešanj proizilazi da je Azra Hukić zadobila lakše tjelesne povrede. Općinski Sud je naveo da je izjavu svjedoka Fadila Lihića prihvatio sa rezervom obzirom da je ista subjektivna, paušalna te usmjerena ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti apelantice sa kojom inače živi u vanbračnoj zajednici. Nadalje, Općinski sud je posebno istakao činjenicu da je Fadil Lihić pravosnažno kažnjen za prekršaj koji je počinio zbog narušavanja javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem i fizičkim napadom na Mustafu Hukića (za isti događaj kao apelantica).
4. Općinski sud je cijenio odbranu apelantice kao subjektivnu i usmjerenu na izbjegavanje prekršajne odgovornosti.
5. Nadalje, Općinski sud je naveo da „javno mjesto“ u smislu Zakona o javnom redu i miru ne treba vezati za vlasništvo, odnosno posjed. Naime, Općinski sud je naveo da je članom 2. Zakona o javnom redu i miru navedeno da se pod javnim mjestom podrazumijeva mjesto na koje je slobodan pristup pojedinačno neodređenim licima bez uslova ili pod određenim uslovom. Nadalje, Općinski sud je naveo da se konkretni događaj desio na putu koji veže određeni broj kuća sa glavnim putem kroz naseljeno mjesto Potočani. Nadalje, Općinski sud je naveo da je i sam svjedoka Fadil Lihić naveo da put koriste članovi domaćinstva dvije porodične kuće te službe komunalnih i drugih preduzeća.
6. Općinski sud je naveo da je obustavio vođenje prekršajnog postupka protiv apelantice u odnosu na član 3. stav 3. Zakona o javnom redu obzirom da nije dokazano da je apelantica počinila navedeni prekršaj.
7. Cijeneći okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj, težinu, vrijeme i stepen odgovornosti sud je odredio novčanu kaznu apelantici.
8. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio rješenje broj 004-0-Pžp-09-000171 od 13. aprila 2009. godine kojim je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je razmotrio žalbu branioca apelantice, pa je nakon izvršenog uvida u cjelokupan prekršajni spis, odlučio da žalba nije osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelantica bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka vidi u tome što je izreka prvostepenog rješenja nepotpuna i smatra da izreka rješenja ne sadrži bitan elemenat prekršaja, a to je da se isti desio na javnom mjestu. Analizirajući ovaj žalbeni navod branioca, Kantonalni sud je utvrdio da isti ne može uvažiti, jer je prvostepeni sud u izreci rješenja, sasvim jasno napisao na kojem lokalitetu se desio prekršaj, te da taj lokalitet predstavlja javno mjesto. Kantonalni sud je naveo da je predmetni prekršaj učinjen dana 3. jul 2007. godine oko 13,10 sati na javnom mjestu na lokalnom putu u naselju Potočani općina Tešanj, radi čega je Kantonalni sud našao da je izreka prvostepenog rješenja potpuno razumljiva, te da prvostepeni sud nije načinio bitnu povredu prekršajnog postupka na koju se poziva apelantica.
10. Nadalje, u odnosu na navod apelantice da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da ovaj osnov više nije razlog za žalbu, a shodno odredbi člana 61. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je naveo da se prema značenju naprijed navedene odredbe, rješenje o prekršaju može se pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima, zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka, kao i zbog imovinsko-pravnog zahtjeva. Dakle, kako pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, više nije osnov za žalbu, to se žalba u tom dijelu prema mišljenju Kantonalnog suda ne može uzeti u razmatranje.
11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodom apelantice da je prvostepeni sud povrijedio materijalni propis o prekršaju a koju povredu je povezala sa osporavanjem činjeničnog stanja, utvrđenog od strane prvostepenog suda ne može uzeti u razmatranje jer se povreda materijalnog propisa o prekršaju povezuje sa osnovom koji ne može biti razlog za žalbu, a povreda materijalnog propisa se ne veže za odredbu člana 63 Zakona o prekršajima.
12. Radi svega navedenog, Kantonalni sud je odbio žalbu, te potvrdio prvostepeno rješenje, a shodno odredbi člana 67. Zakona o prekršajima.
13. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica se žali da nije u toku postupka utvrđeno da se radi o javnom mjestu (već se događaj prema navodima apelantice desio u dvorištu njene kuće), odnosno u tom pravcu nadležni organ nije ponudio odgovarajuće dokaze (z.k. izvadak). Apelantica ističe da zbog zakonske nemogućnosti da se ispitaju činjenice (član 61. Zakona o prekršajima) Kantonalni sud uopšte nije razmotrio ove navode apelantice. Zbog navedenog apelantica ističe da ne postoji efikasan pravni lijek u pravcu ispitivanja utvrđenih činjenica, što otvara mogućnost donošenja arbitrarnih odluka sudova na štetu okrivljenih, odnosno bez prava okrivljenih na djelotvoran pravni lijek i pravično suđenje. Apelantica navodi da se činjenica „javnog mjesta“ ne može utvrditi na osnovu izjava svjedoka nego samo na temelju valjanih isprava. Apelantica navodi da od utvrđene činjenice zavisi i primjena materijalnog prava jer ako se događaj nije desio na javnom mjestu nema ni elemenata prekršaja.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju od strane Općinskog suda i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo da smatra da se radi o javnom mjestu, a što je zaključio nakon provedenog dokaznog postupka, a potvrđeno je izjavom svjedoka. Iako apelantica osporava zaključak Općinskog suda o ovoj činjenici Ustavni sud ne može da prihvati stav apelantice da je nadležni organ morao dokazati javnom ispravom da se radi o javnom mjestu. Stoga Ustavni sud smatra da je Općinski sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u ovom za apelanticu ključnom dijelu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud primjećuje da u skladu sa zakonskim odredbama Kantonalni sud nije „preispitao“ u žalbenom postupku ovu činjenicu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i svoju dosadašnju praksu u kojoj je već utvrđeno da države potpisnice konvencije uređuju svoje sisteme uz minimum garancija predviđenih Evropskom konvencijom. Pravo na žalbu nije definisano niti se podrazumijeva u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud međutim, podsjeća da ukoliko je žalba dozvoljena (pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv u odnosu na žalbeni postupak), to ne znači da domaći zakon nalaže „punu jurisdikciju suda“ odnosno da sud više instance „obavezno mora“ da preispita činjenice. Osim toga Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o počinjenom prekršaju i odgovornosti apelantice, u okviru specifičnosti propisanih odredbama Zakona o prekršajima. pri čemu je sud cijenio i žalbene navode apelantice vezane za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pojasnio da se prema izričitoj odredbi člana 61. Zakona o prekršajima, žalba zbog tog osnova ne može izjaviti, a koje obrazloženje, s obzirom na navedenu odredbu ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne dovodi u pitanje pravo apelantice na pravično suđenje. Zbog navedenog, a pogotovo zbog činjenice da je Općinski sud dao svoje jasne razloge zašto smatra da se radi o javnom mjestu, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa povredom prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji je apelantica dovela u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost ulaganja zakonom propisanih pravnih lijekova u prekršajnom postupku. Činjenica da žalba apelantice nije rezultirala uspjehom apelantice ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, niti na njegovu djelotvornost utiče navod apelantice da u žalbenom postupku nije mogla preispitati činjenice utvrđene od strane prvostepenog suda (o čemu je Ustavni sud već govorio o prethodnim tačkama ove odluke), pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović