Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1330/09 (Z. J.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1330/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1330/09, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Jelića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001842 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1642/05 od 4. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1580/04 od 17. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001842 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1642/05 od 4. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1580/04 od 17. januara 2005. godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Agencije za privatizaciju u FBiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «Jutarnjih novina» društva za izdavačko-štamparsku djelatnost d.o.o. Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade štete. U tužbi je naveo da su presudom Općinskog suda I u Mostaru broj P-586/98 od 22. decembra 1998. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru, obavezani NP «Večernje novine» d.d. Sarajevo i novinar Alija Lizde, da mu solidarno isplate iznos od 20.000. KM sa kamatom od 22. oktobra 1998. godine pa nadalje. Budući da je prvotužena 19. maja 2000. godine prodala NP «Večernje novine» preduzeću «Alden print» koji je prestao sa izdavanjem lista «Večernje novine» i da je kupoprodajni ugovor sporazumno raskinut 28. januara 2002. godine, apelant je predložio da se usvoji njegov tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se prvotužena i drugotuženi solidarno obavežu da mu naknade štetu, jer su onemogućili da naplati štetu u dosuđenom iznosu od pravnog i fizičkog lica iz pravosnažne presude. Prvotužena je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što apelant nije dostavio dokaz da je pokušao izvršenje presude od dužnika iz pravosnažne presude, niti je izvršenje obustavljeno zbog nemogućnosti naplate. Osim toga, prvotuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije a posebno je istakao da je apelant propustio osigurati svoje potraživanje protiv NP «Večernje novine» jer u parnici koju je vodio nije tražio izdavanje privremene mjere. Prvotužena je potvrdila činjenicu u pogledu zaključenja kupoprodajnog ugovora dionica NP «Večernje novine» kao i raskida tog ugovora, ali je istakla da je prvotužena postupala u skladu sa svojim zakonskim ovlastima bez elemenata protivpravnosti, kao bitnog uslova za prouzrokovanje štete i njenu naknadu, zbog čega prvotužena nema odgovornosti za štetu čak i u slučaju da ju je apelant pretrpio. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer nije pravni sljednik NP «Večernjih novina» koje egzistiraju kao pravni subjekt u «Alden printu» koji ih je kupio.
3. Općinski sud je presudom broj P-1580/04 od 17. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena i drugotuženi solidarno obavežu da mu na ime štete isplate iznos od 20.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. decembra 1998. godine do isplate i iznos od 500 KM koje je imao za troškove postupka vođenog pred Općinskim sudom u Mostaru. Apelant je obavezan da prvotuženoj isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 792 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude, Općinski sud je isakao da je uvidom u pravosnažnu presudu Općinskog suda u Mostaru utvrdio da su «Večernje novine» d.d. Sarajevo i novinar Alija Lizde obavezani da apelantu, zbog neistinitog članka o njemu, na ime naknade nematerijalne štete isplate izns od 20.000 KM. Na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, kako je navedeno u obrazloženju presude, odbijen je apelantov prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja u odnosu na prvotuženu jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 182. Zakona o parničnom postupku FBiH a osim toga prvotužena je dala pismeni odgovor na tužbu pa ni formalni uvjeti za donošenje ove presude nisu bili ispunjeni. Obrazlažući dalje, Općinski sud je istakao da je ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je apelant u ranijem postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Mostaru ostvario pravo na naknadu nematerijalne štete. Ta presuda je postala pravosnažna 25. januara 2002. godine, a tokom konkretnog parničnog postupka 19. maja 2000. godine u postupku privatizacije, vlasnikom dionica NP «Večernje novine» postao je «Alden print» koji je 28. januara 2002. godine sa prvotuženom raskinuo kupoprodajni ugovor. Tokom 2004. godine, preduzeće «Alden print» je preregistrovano i njegov novi naziv je «Jutarnje novine» a prijedlog za likvidaciju preduzeća NP «Večernje novine» je povučen i taj pravni subjekt još uvijek egzistira. Općinski sud je zaključio da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženu i drugotuženog osnovani, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1642/05 od 4. aprila 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je potvrdio pravilnost činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u prvostepenoj presudi, budući da NP «Večernje novine» u odnosu na kojeg apelant ima valjan izvršni naslov i dalje egzistira. Stoga je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije osnovani. Osim toga, pravilno je po mišljenju Kantnalnog suda prvostepeni sud odlučio o prijedlogu za donošenje presude zbog propuštanja, budući da apelantov tužbeni zahtjev glasi na solidarnu obavezu pa nije bilo moguće udovoljiti apelantovom prijedlogu u situaciji u kojoj svoj zahtjev u odnosu na drugotuženog nije povukao.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001842 od 12. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju drugostepene presude, kako je istakao Vrhovni sud, navedeni su jasni, potpuni i pravno utemeljeni razlozi te je izveden pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju i primjeni materijalnog prava.
6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer su sudovi koji su odlučivali o njegovom tužbenom zahtjevu zanemarili činjenicu da mu je ranijom presudom koja je proizašla iz postupka koji se vodio pred sudom u Mostaru dosuđena nakanda nematerijalne štete. Osim toga, istakao je da je neopravdano odbijen njegov zahtjev za donošenje presude zbog propuštanja u odnosu na prvotuženu, te da je neosnovano prihvaćen prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotužene i drugotuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da apelant osporava zaključak redovnih sudova da prvotužena i drugotuženi nisu pasivno legitimisani u ovom slučaju. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uslijed nepostojanja pasivne legitimacije prvotužene i drugotuženog pri čemu su dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti, prvenstveno obrazloženje prvostepenog suda koje je kao argumentovano i jasno prihvatio i revizioni sud. Takođe, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud i Vrhovni sud su dali jasne i argumentovane razloge zbog čega je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja, primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku FBiH. Ustavni sud pored toga ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović