Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1336/09 (Dž.Č.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1336/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1336/09, rješavajući apelaciju DŽ. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DŽ. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 405 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-396/05 od 29. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-279/04 od 11. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DŽ. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švedske, koju zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijela je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 405 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-396/05 od 29. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-279/04 od 11. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-279/04 od 11. februara 2005. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava i na osnovu Zakona o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu titular prava zakupa i otkupa stana koji se nalazi u Prijedoru, Pećani G-I, površine 62 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su prvotuženi "Borac-

Pobjeda" Tvornica konfekcije Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Goran Stojnić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni priznati (stav I izreke presude). Odbijen je i apelanticin zahtjev da se slijedom toga naloži drugotuženom da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed apelantici, a prvotuženom da sa apelanticom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (st. II i III). Apelantica je obavezana da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od po 450,00 KM (stav IV). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz Ugovora o korištenju stana, koji je zaključen 4. aprila 1984. godine između SIZ-a za stambene poslove i komunalne djelatnosti Prijedor i S. Č. (apelanticin suprug), proizlazi da je predmetni stan dodijeljen na korištenje S. Č. Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je prvotuženi dodijelio predmetni stan drugotuženom na privremeno korištenje, te da je drugotuženi u posjedu tog stana. Također, Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelantica, kao supruga S. Č. (koji je u međuvremenu umro), nije podnijela nadležnom organu zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug". Također, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojima je, između ostalog, propisano: "Ako jedan od bračnih drugova umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava". Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je ukazao da je nesporno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Osnovni sud je istakao da apelantica bila u obavezi da podnese zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Budući da je nesporno da apelantica to nije učinila, Osnovni sud je zaključio da je apelantici po sili zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da samim tim nema osnova da se udovolji zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana, niti osnova za otkup tog stana. Naime, Osnovni sud je ukazao da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, u smislu odredaba člana 10. Zakona privatizaciji državnih stanova.

3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-396/05 od 29. decembra 2006. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda zakonita i pravilna, te da razloge koje je dao prvostepeni sud u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, tj. do 18. decembra 1998. godine. Također, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, stanarsko pravo mu prestaje. S obzirom na to da je nesporno da apelantica nije tražila povrat predmetnog stana u posjed, u smislu odredaba člana 16. Zakona o prestanku primjene, Okružni sud je naveo da taj sud u cijelosti prihvata razloge navedene u prvostepenoj presude, te da je, stoga, apelanticina žalba neosnovana. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je u tom dijelu uvažio apelanticinu žalbu, budući da odluka o troškovima postupka nema nikakve razloge, te da je izreka odluke o troškovima nerazumljiva, zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 405 od 18. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica prije ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini koristila predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana koji je njen suprug S. Č. zaključio sa SIZ-om za stambene poslove i komunalne djelatnosti Prijedor. Vrhovni sud je, dalje, naveo da proizlazi da je apelantica tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini napustila predmetni stan, kao i da je njen suprug u međuvremenu umro. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu spomenutog ugovora o korištenju stana koji je zaključen na osnovu valjanog akta davaoca stana na korištenje (član 11. Zakona o stambenim odnosima). S obzirom na to da je apelantica napustila predmetni stan u toku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica imala pravo da traži vraćanje tog stana u posjed, shodno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 19. april 2000. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, stanarsko pravo mu prestaje. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da apelantica nije podnijela zahtjev za vraćanje stana u propisanom roku, tj. do 19. aprila 2000. godine, te da joj je, stoga, protekom tog roka prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu navedenih zakonskih odredaba. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene materijalnopravni, prekluzivni rok čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje (podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed), te da taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je apelantici stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo ex lege protekom propisanog roka, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je prestankom stanarskog prava na predmetnom stanu po sili zakona prestalo i pravno djelovanje ugovora o korištenju stana, te da, stoga, nije bilo potrebe za vođenjem postupka radi otkaza ili raskida tog ugovora, kako to pogrešno smatra apelantica. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica gubitkom svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu izgubila i sva ostala prava koja se izvode iz tog prava, odnosno pravo na posjed predmetnog stana, kao i pravo na zaključenje ugovora o zakupu i otkupu tog stana. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da takve ugovore može zaključiti samo nosilac stanarskog prava, u smislu odredaba člana 10. stav 1. i čl. 38. i 39. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

5. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi bili dužni umjesto Zakona o prestanku primjene primijeniti Zakon o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu Republike Srpske po kojem je "stanarsko pravo" postalo "imovinsko pravo", tj. vlasništvo, a da vlasnički zahtjevi ne zastarijevaju. Pri tome, apelantica navodi da svoje pravo na povrat predmetnog stana temelji na činjenici da ugovor o korištenju stana još uvijek egzistira, budući da ni pred bilo kojim organom uprave taj ugovor nije raskinut, otkazan, poništen ili utvrđen ništavim.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelanticino pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1336/09 (Dž.Č.) | Sudska praksa | Aktio