Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/09 (D. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1361/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1361/09, rješavajući apelaciju Danijele Milović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijele Milović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-

000 257 od 11. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju broj P-314/04 od 1. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijela Milović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gacka podnijela je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 257 od 11. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-314/04 od 1. aprila 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-314/04 od 1. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 257 od 11. februara 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Ivan Adžić obaveže da joj isplati dug u iznosu od 3.776,00 KM zbog neplaćanja poreza, a u skladu sa ugovorom o zakupu poslovnog prostora, sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da su apelantica i tuženi 1. septembra 2001. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora-ugostiteljskog objekta, kafića „Orlović“ u Gacku. Istaknuto je da su ugovorom precizirana njihova prava i obaveze ali da je apelantica i dalje ostala poreski obveznik a što proizlazi iz Rješenja Poreske uprave-Područni centar Trebinje broj 08/0702-490-679/03 od 13. maja 2003. godine, kao i činjenice da Poreska uprava nije prihvatila evidenciju iz poslovnih knjiga koje je vodio tuženi.

4. Navedeno je da je u članu 5. ugovora o zakupu poslovnog prostora navedeno da će, pored ostalih obaveza, apelantica plaćati porez ali da nije precizirano koju vrstu poreza i na koji način će se plaćati porez. Istaknuto je da je apelantičin tužbeni zahtjev neodređen i paušalno postavljen. Dalje je navedeno da iz rješenja Poreske uprave kojim je obračunat porez koji je apelantica obavezana da plati, a ne tuženi, proizlazi da se taj porez ne odnosi na stvarni promet koji je apelantica ostvarivala u zakupljenom poslovnom prostoru.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz tvrdnji tuženog proizlazi da je u konkretnom slučaju sporna vrsta ugovora, a ne samo član 5. ugovora koji su zaključile parnične stranke, nazvavši taj ugovor kao ugovor o zakupu ugostiteljske radnje (bifea). Po mišljenju Okružnog suda, tuženi je opravdano prigovorio jer je pred prvostepenim sudom izvršen uvid u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. jula 2002. godine koji je zaključio tuženi kao radnik i apelantica kao vlasnik SUR „Orlović“. Stoga je utvrđeno da je ugovor o radu zaključen dva mjeseca prije nego što je isticao navedeni ugovor o zakupu ugostiteljske radnje SUR „Orlović“.

6. Navedeno je da apelantica nije tražila raskid ugovora o zakupu zbog neispunjenja obaveze tuženog kao zakupca u pogledu plaćanja poreza na što se obavezao tuženi prema članu 5. ugovora. Okružni sud je istakao da nije jasno zašto je zaključen ugovor o radu između parničnih stranka dok još nije istekao ugovor o zakupu. Po mišljenju Okružnog suda, navedeno ukazuje da je apelantica i nakon zaključenja ugovora o zakupu ostala upisana u registru kod nadležnog organa a i kod Poreske uprave kao vlasnik samostalne ugostiteljske radnje „Orlović“. Prema tome, po nalaženju Okružnog suda, bila je zakonska obaveza apelantice, a ne tuženog, da plaća utvrđene obaveze a kako to proizlazi i iz navedenog rješenja Poreske uprave.

7. Na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, ne može se prihvatiti da navedeni ugovor o zakupu ugostiteljske radnje-bifea „Orlović“ ima odrediv predmet obaveze iz tačke 5. ugovora. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovoreno da zakupac plaća porez bez označavanja o kojoj vrsti poreza se radi i načina na koji će se taj porez plaćati.

8. Istaknuto je da bi predmet obaveze bio odrediv, ugovor mora da sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi. U protivnom ugovor je ništav a kako je to propisano odredbom člana 50. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Po mišljenju Okružnog suda, apelantica je platila iznos poreske obaveze koji je po zakonu bila dužna platiti. Dalje, po nalaženju Okružnog suda, apelantica nije dokazala da je tuženi bio registrovan kod nadležnih organa u vrijeme trajanja ugovora o zakupu kao vlasnik bifea „Orlović“ u Gacku.

10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ističe da se tačkom 5. ugovora o zakupu tuženi obavezao plaćati sve „društvene obaveze“ među kojima i poreze. S obzirom na to da tuženi navedeno nije poštovao, a prema rješenju poreskog organa, dio poreskih obaveza u iznosu od 3.776,00 KM apelantica je platila, te je nakon toga podnijela tužbu kako bi joj tuženi vratio novac.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantičine navode koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/09 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio