Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1377/09 (M. U.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1377/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1377/09, rješavajući apelaciju Milivoja Ukropine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Ukropine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 814 od 5. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 452 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milivoje Ukropina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljekova-Duži, Opština Trebinje, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 814 od 5. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 452 od 29. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-426/03 od 22. septembra 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Zoran Pavlović (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu preda u posjed dvosoban stan u Trebinju, površine 46 m², u ulici Miloša Obilića broj 15, u prizemlju (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i naknade troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.870 KM, u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je Rješenjem tadašnje Radne organizacije za proizvodnju, razvod i transformaciju električne energije Hidroelektrane na Trebišnjici (u daljnjem tekstu: davalac stana) broj 178 od 12. aprila 1988. godine dodijeljen na korišćenje predmetni stan. Međutim, kako je naveo apelant, sada u predmetnom stanu stanuje tuženi iako nema valjan pravni osnov za to, odnosno ima rješenje o privremenom korišćenju koje mu je izdao vlasnik stana 31. decembra 1992. godine, pod brojem 986-7. Apelant smatra da mu je Rješenjem broj 178 od 12. aprila 1988. godine stan dat na trajno korišćenje, da to rješenje nije nikad stavljeno van snage, pa da predstavlja valjan pravni osnov da mu se stan preda u posjed. Sem toga, apelant je naveo da vlasnik stana nije mogao valjano predmetni stan dodijeliti tuženom kod postojanja rješenja kojim je predmetni stan dodijeljen na korišćenje apelantu.
4. Kako je Osnovni sud utvrdio, iz Odluke Radne organizacije-davaoca stana broj 350/8 od 8. septembra 1987. godine (u obrazloženju pogrešno stoji 1989. godine) proizilazi da je apelantu sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva dodijeljen na korišćenje predmetni stan, te da pravo da se useli u stan stiče po iseljenju sadašnjeg korisnika iz stana. Dalje, iz rješenja proizilazi da je stan dodijeljen na osnovu vođenog postupka, a prema rang-listi za dodjelu stanova, koja je postala konačna. Iz rješenja davaoca stana od 31. decembra 1992. godine predmetni stan je dodijeljen na korišćenje tuženom, te je u obrazloženju rješenja navedeno da se stan dodjeljuje na privremeno korišćenje, a što će trajati do donošenja konačne odluke o raspodjeli predmetnog stana. Iz spisa ovoga suda R-328/03 proizilazi da je apelant vodio vanparnični postupak protiv vlasnika stana sa prijedlogom za donošenje rješenja koji zamjenjuje ugovor o zakupu predmetnog stana. Apelantu kao predlagaču je pravosnažno odbijen prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu predmetnog stana. Iz Rješenja Vrhovnog suda broj Rev. 456/04 od 13. januara 2006. godine proizilazi da se takav ugovor o zakupu ne može zaključiti jer apelant nema aktivnu legitimaciju za pokretanje tog vanparničnog postupka jer nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Prema mišljenju Osnovnog suda, neosnovano je isticanje tuženog da apelant ne bi bio aktivno legitimisan da traži predaju u posjed stana, a iz razloga što na njemu nije stekao stanarsko pravo. Apelant se, kako je utvrdio Osnovni sud, u predmetni stan nije nikada uselio, bez svoje krivice, pa prema tome nije ni mogao zaključiti ugovor o korišćenju stana, odnosno steći svojstvo nosioca stanarskog prava. Iz odredbi člana 24 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) jasno proizilazi da se pravo na useljenje u stan stiče na osnovu konačnog rješenja o dodjeli stana na korišćenje, a da se ugovorom o korišćenju stana samo bliže određuju prava i obaveze po osnovu korišćenja stana, kako to proizilazi iz odredbe člana 26 ZSO-a. Osnovni sud je zaključio da jedan isti stan nije moguće valjano dati drugom licu, makar i na privremeno korišćenje, kakav je to bio slučaj sa tuženim, sve dok pravno valjano egzistira Rješenje Hidroelektrane na Trebišnjici broj 350/8 od 9. avgusta 1987. godine, kojim je predmetni stan dodijeljen na trajno korišćenje apelantu, a nakon zakonom sprovedene procedure - sačinjavanja rang-liste, a u skladu sa opštim aktom. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, preduzeće Hidroelektrane na Trebišnjici predmetni stan nije nikako moglo dodijeliti tuženom, makar i na privremeno korišćenje. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, u situaciji da je apelantu predmetni stan dodijeljen u skladu sa opštim aktom preduzeća Hidroelektrane na Trebišnjici, to se onda i Rješenje kojim je tuženom dat stan na privremeno korišćenje pod brojem 986-7 od 31. decembra 1992. godine ukazuje kao ništavno i da kao takvo ne proizvodi pravno dejstvo, a u skladu sa članom 103 stav 1 Zakona o stambenim odnosima.
5. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 452 od 29. maja 2007. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari. Sem toga, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM u roku od 30 dana koji počinje da teče prvog dana poslije dostavljanja prepisa ove presude apelantu. U obrazloženju presude Okružni sud je prvo istakao da iz stanja spisa proizilazi da nije sporno da je apelantu rješenjem davaoca stana dodijeljen predmetni stan na korišćenje a da «stiče pravo da se useli u stan po iseljenu sadašnjeg korisnika iz predmetnog stana», da se apelant po iseljenju dotadašnjeg korisnika Dragana Anđelića nije uselio u predmetni stan, da je davalac stana predmetni stan dodijelio tuženom na korišćenje 31. decembra 1992. godine, te da je apelant radio kod davaoca stana do 1993. godine kad je penzionisan. U toku postupka po žalbi, Okružni sud je utvrdio da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, niti zaključio ugovor o korišćenju stana, pa je, prema mišljenju Okružnog suda, odluka prvostepenog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je zaključio Okružni sud, odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari su da tuženi stanuje u predmetnom stanu neprekidno od decembra 1992. godine, a da apelant nikada nije zaključio ugovor o korišćenju stana, niti se u stan uselio, pa dakle ni stekao stanarsko pravo. Dalje, od useljenja tuženog u predmetni stan, u toku decembra 1992. godine, do podnošenja tužbe u ovoj parnici 19. decembra 2003. godine protekli su rokovi za pokretanje postupka za ispražnjenje stana u smislu odredbe člana 30 st. 2 i 7 ZSO-a. Kako je naveo Okružni sud, protekom tih rokova lice koje se uselilo u stan u društvenoj svojini, pa i nezakonito, stiče pravo da nastavi dalje nesmetano koristiti taj stan, jer se postupak za njegovo iseljenje više ne može voditi, zbog zakonske prekluzije. Dakle, za odlučenje u ovoj pravnoj stvari, prema mišljenju Okružnog suda, nije relevantno da li je tuženi stan koristio sa pravnim osnovom ili bez njega, a kod utvrđene činjenice da on koristi stan neprekidno od 1992. godine do podnošenja tužbe, pa i kasnije, dakle u svakom slučaju duže od osam godina. Prema spisu predmeta, proističe da protiv tuženog nikad nije vođen ni upravni ni sudski postupak za njegovo iseljenje iz spornog stana. Apelant je, naveo je dalje Okružni sud, samo tvrdio da je preduzeće Hidroelektrane na Trebišnjici vodilo upravni postupak protiv tuženog, a za tu tvrdnju nije pružio nikakav dokaz, dok je izričito izjavio
- prema zapisniku sa ročišta od 21. avgusta 2006. godine, da on lično nikad nije pokretao postupak kod suda protiv tuženog. U takvoj situaciji, kako je zaključio Okružni sud, nastupila je zakonska prekluzija, jer se postupak za iseljenje tuženog više ne može voditi, pa je tuženi, dakle, izjednačen sa licem koje je na zakonom propisan način steklo stanarsko pravo. Dosljedno tome, nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva da se tuženi obaveže da preda apelantu u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari, pa je presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostepenog suda, a na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 229 tačka 4 ZPPRS.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 814 od 5. marta 2009. godine, koju je apelant primio 2. aprila 2009. godine, apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je, prihvativši činjenice koje su utvrđene u ranijim nižestepenim sudskim postupcima kao dokazane, zaključio da je odluka Okružnog suda pravilna. Nije sporno da je davalac stana na korišćenje sporni stan dodijelio na korišćenje apelantu Rješenjem broj 178 od 12. aprila 1988. godine i da je to rješenje konačno i koje bi, prema članu 11 stav 2 ZSO-a, bilo punovažan osnov za useljenje u stan. Nesporno je da apelant nije uselio u taj stan niti zaključio ugovor o njegovom korišćenju zbog čega nije ni stekao stanarsko pravo na tom stanu prema odredbi člana 11 st. 1 i 2 ZSO-a. Pri takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tuženi je protekom rokova iz odredbi člana 30 st. 2 i 7 ZSO-a, po sili zakona, stekao pravo da dalje nesmetano koristi sporni stan. Kako je dalje naveo Vrhovni sud, tuženi je dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom stanu, što je posljedica neaktivnosti apelanta i davaoca stana na korišćenje da blagovremeno traže njegovo iseljenje, ostvario pravo na dom u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga je tuženi sporni stan, u periodu od decembra 1992. godine do podnošenja tužbe 19. decembra 2003. godine, koristio bez pravnog osnova, pa se nakon proteka rokova iz člana 30 st. 2 i 7 ZSO-a tom tužbom nije moglo uspješno tražiti njegovo iseljenje, kako pogrešno smatra apelant. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je apelantovu reviziju i odbio.
7. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud svojim odlukama, proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog prava, povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, apelantu je Rješenjem davaoca stana broj 178 od 12. aprila 1988. godine dodijeljen na trajno korišćenje dvosoban stan u koji se uselio tuženi bez pravnog osnova, tako da je stambeni organ Opštine Trebinje, na zahtjev davaoca stana na korišćenje, donio rješenje 12. jula 1991. godine kojim je naložio da se tuženi iseli iz stana, ali to rješenje nikad nije realizovano. Naprotiv, davalac stana na korišćenje je tuženom 31. decembra 1992. godine izdao Rješenje br. 986-7 o privremenom korišćenju stana. Apelant smatra da posjeduje rješenje o trajnom korišćenju stana, da to rješenje nikada nije stavljeno van snage i da shodno tome predstavlja valjan pravno osnov za traženje da mu se predmetni stan preda u posjed, s obzirom na to da bez te činjenice, tj. predaje stana u posjed, nije moguće ni da apelant koristi stan. Takođe, apelant smatra da davalac stana na korišćenje nije mogao valjano predmetni stan dodijeliti tuženom dok pravno egzistira apelantovo rješenje kojim mu je stan dodijeljen na trajno korišćenje. Apelant navodi da nije tačno da se e apelant držao pasivno u pogledu tuženog i traženja njegovog iseljenja iz stana, pa je u upravnom postupku koji se vodio kod nadležnog organa Opštine Trebinje i doneseno rješenje o iseljenje tuženog iz stana. Međutim, predmetno rješenje ne samo da nije realizovano nego mu je, štaviše, davalac stana na korišćenje dodijelio rješenjem predmetni stan na privremeno korišćenje. U vrijeme donošenja navedenog rješenja, kao uostalom i danas, zakonska odredba ZSO-a je propisivala da samo lice koje stan koristi bez pravnog osnova u periodu dužem od osam godina, uz istovremeno pasivno držanje davaoca stana i zainteresovanog lica, stiče pravo da stan nastavi i dalje koristiti, s obzirom na protek rokova u kojima se moglo tražiti njegovo iseljenje. Nasuprot tome, lice koje je stan koristilo po osnovu privremenog rješenja o dodjeli stana nije uživalo navedenu zaštitu, što je uostalom bio i stav sudske prakse, u potpunosti usklađen sa zakonom. Upravo zbog toga apelant kao zainteresovano lice nije imao mogućnost pokrenuti postupak za iseljenje tuženog iz predmetnog stana, jer se nije radilo o bespravnom korisniku, pa se ne može govoriti o nekakvoj njegovoj neaktivnosti u tom pogledu. Druga stvar je što je davalac stana na korišćenje, koji je mogao pokrenuti takav postupak, tuženom dodijelio privremeno rješenje o korišćenju predmetnog stana, a koje je iz pravilnih razloga utvrđenih po prvostepenom sudu ništavno i ne proizvodi pravno dejstvo, što je takođe trebalo utvrditi u postupku pred nadležnim sudom, a o razlozima ništavnosti, koje pravo ne zastarijeva, sud vodi računa po službenoj dužnosti, kako je to pravilno primijetio prvostepeni sud.
8. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, što je dovelo do povrede njegovih prava na pravičan postupak, zbog čega ovu apelaciju on smatra osnovanom. Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinu presude Vrhovnog i Okružnog suda i predmet vrati Okružnom sudu kom će se naložiti da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa pravom na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su Okružni i Vrhovni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi i reviziji a povodom njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tuženog da predmetni stan preda apelantu u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović