Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1386/09 (Z. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1386/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1386/09, rješavajući apelaciju Zorana Stefanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Stefanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 358 od 11. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž 1640/05 od 8. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1000/03 od 14. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Stefanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 358 od 11. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž 1640/05 od 8. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 1000/03 od 14. jula 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1000/03 od 14. jula 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav sporazum zaključen u Banjoj Luci 4. marta 1992. godine između apelanta i Miodraga Gojkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojim je apelant ustupio prvotuženom sva prava i obaveze koje je stekao na osnovu ugovora o udruživanju sredstava zaključenog sa Zavodom za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 29. decembra 1990. godine, koji se odnosi na poslovne prostore u Lameli-3, lokal broj 2-a, površine u podrumu 24,88 m² i u prizemlju 21,81 m², namjena: butik u Ulici Moše Pijade- I. F. Jukića u Banjoj Luci, kao i apelantov zahtjev da se prvotuženi obaveže da apelantu preda navedene poslovne prostore u posjed, slobodne od svih lica i stvari, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.620,00 KM. Osnovni sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 29. decembra 1990. godine zaključio ugovor sa drugotuženim o udruživanju sredstava i da su tim ugovorom utvrdili da drugotuženi za apelanta izgradi dva poslovna prostora, bliže označena u predmetnom ugovoru, u Banjoj Luci, u Ulici Moša Pijade-I. F. Jukića za određenu kupoprodajnu cijenu. Dalje, apelant je po osnovu navedenog ugovora 29. decembra 1990. godine isplatio drugotuženom sve što je bio obavezan, tj. ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Osnovni sud je utvrdio da je između apelanta i prvotuženog 4. marta 1992. godine zaključen sporazum kojim je apelant sva svoja prava i obaveze iz ugovora prenio na prvotuženog uz saglasnost drugotužene. Također je utvrdio da je prvotuženi na ime prenesenih prava iz ugovora od 29. decembra 1990. godine isplatio apelantu 105.000,00 DM i dao dva poker-aparata. Dalje, sud je na osnovu iskaza svjedoka M.Š., koja je inače kao advokat učestvovala prilikom zaključenja predmetnog sporazuma, zaključio da je ugovor zaključen na zadovoljstvo svih ugovarača, te da se apelant nije žalio da ima problema i da želi napustiti Banju Luku. Osim toga, sud je utvrdio da su poslovni prostori bili izgrađeni tek 2000. godine, da je prvotuženi ušao u njihov posjed i da se i sada u njima nalazi, te da je apelant sredinom 1992. godine sa porodicom napustio Banju Luku. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka V.M. i D.B. proizlazi da je početkom 1992. godine neko pucao u prozor stana apelantove majke, ali da iz obavještenja Centra javne bezbjednosti Banja Luka od 14. aprila 2005. godine proizlazi da taj događaj nije prijavljen. Osnovni sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 11. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), osnovno načelo u ugovornom pravu jednakost ugovornih strana, te da su strane u zasnivanju obligacionih odnosa, prema odredbama člana 12. ZOO, dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Dalje, Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka M.Š., koji je u cijelosti kao jasan i u saglasnosti sa ostalim izvedenim dokazima prihvatio, utvrdio da su ugovorne strane u vrijeme zaključenja sporazuma jedna prema drugoj postupale savjesno i nijedna ugovorna strana nije vršila pritisak na drugu ugovornu stranu. Dalje, sud je obrazložio da je sporazum zaključen 4. marta 1992. godine u vrijeme kada nisu otpočela ratna djejstva i kada nije bio zabranjen promet nepokretnosti. Osnovni sud je zaključio da predmetni sporazum nije ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO, budući da je za ništavost sporazuma potrebno dokazati da je on protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, odnosno da mu nedostaju pravni elementi koji bi takav pravni posao dovodili do ništavosti, što apelant na kome je teret dokaza nije dokazao. Prema ocjeni suda, same opšte okolnosti nisu odlučan uslov za ništavost ugovora, a apelantova tvrdnja da je morao otići iz Banje Luke nije potkrijepljena niti jednim dokazom koji bi upućivao na to da je njegova volja bila diktirana određenim konkretnim radnjama. Osnovni sud je, također, obrazložio da apelant svoje tvrdnje o prijetnjama i pucanju iz vatrenog oružja nije dokazao, te da se opšte okolnosti kasnijeg ratnog stanja na ovim prostorima ne mogu po principu automatizma prihvatiti kao razlog za ništavost sporazuma, budući da je on realizovan u cijelosti prije nego što je došlo do ratnih djejstava. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao, niti pružio nijedan dokaz da predmetni sporazum nije zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Gž 1640/05 od 8. decembra 2006. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je, supsumirajući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je istakao da se prilikom donošenja prvostepene presude prvostepeni sud rukovodio, prije svega, da je osnovno načelo u ugovornom pravu jednakost ugovornih strana, u smislu člana 11. ZOO, te da su strane u zasnivanju obligacionih odnosa dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, kako je to propisano odredbama člana 12. citiranog zakona. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud imao u vidu da je predmetni sporazum zaključen 4. marta 1992. godine, kada nisu otpočela ratna djejstva na ovim prostorima i kada nije bio zabranjen promet nepokretnosti. Prema ocjeni ovog suda, u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma na strani apelanta i prvotuženog je postojala volja za zaključenje predmetnog sporazuma, koji je u cijelosti realizovan i prije nego što je došlo do ratnih djejstava na ovim prostorima. Okružni sud je ocijenio da apelantova tvrdnja da je predmetni sporazum ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO nije utemeljena. Naime, da bi sporazum bio ništav, potrebno je bilo dokazati da je on protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, te da nedostaju pravni elementi koji bi takav pravni posao dovodili do ništavosti. Dalje, Okružni sud je naveo da same opšte okolnosti nisu dovoljan i odlučan uslov za ništavost predmetnog sporazuma, pa je samo apelantovo pozivanje da je morao napustiti Banju Luku nedovoljno da bi dovelo do ništavosti predmetnog sporazuma. Također, apelantovi navodi o prijetnjama, pucanju iz vatrenog oružja od nepoznatih lica, po ocjeni ovog suda, nisu mogle, po principu automatizma, dovesti do drugačijeg ishoda ovog postupka. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je izreka prvostepene presude kontradiktorna u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i da obrazloženje presude nema dovoljno razloga. Naprotiv, po ocjeni ovog suda, prvostepena presuda je jasna, razumljiva i zasnovana na razlozima koji opravdavaju donošenje pobijane prvostepene presude.

4. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 358 od 11. februara 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je ocijenio da je, imajući u vidu činjenično utvrđenje od prvostepenog suda za koje je vezan revizijski sud, drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, izveo pravilan zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenje za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, uvidom u priloženu dokumentaciju, iskaze svjedoka i iskaze apelanta, prvotuženog i drugotuženog saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), došli do pravilnog zaključka da predmetni sporazum nije zaključen pod pritiscima opšteg i posebnog karaktera izazvanih ratnom situacijom, koji bi kao takvi mogli da utiču na apelantovu volju, kao slobodnu i ozbiljnu da zaključi predmetni sporazum. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove revizione navode da je, zaključujući predmetni sporazum pod pritiscima, doveden u neravnopravan položaj prilikom zaključenja sporazuma u odnosu na prvotuženog kao ugovarača. Ocjenjujući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 248. ZPP apelantovu reviziju odbio.

5. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da su sudovi izveli pogrešan zaključak da u konkretnom slučaju predmetni sporazum nije ništav. Također, navodi da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza došli do pogrešnog zaključka da same opšte okolnosti nisu bile dovoljan i odlučan razlog za ništavost ugovora, budući da je isključivo iz razloga ratnih okolnosti i neizvjesnosti življenja, prisutne prinude i straha odlučio da napusti Banju Luku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

9. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj odluci dao obrazloženje zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio, navodeći da temeljem provedenih dokaza apelant nije uspio dokazati ključnu činjenicu da je predmetni sporazum ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO. Pored toga, sudovi su obrazložili da su ocjenom izvedenih dokaza na pouzdan način zaključili da je na strani apelanta i prvotuženog postojala volja za zaključenje navedenog sporazuma, pojašnjavajući da je on realizovan u cijelosti i prije nego što je došlo do ratnih djejstava. Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao svoje obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od redovnih sudova kako to apelant navodi, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1386/09 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio