Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/09 (M. P., V. P., V. A., B. P., V. P. i S. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1396/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1396/09, rješavajući apelaciju Miroslava Polašeka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Polašeka, Vladimira Polašeka, Vjekoslave Arifagić, Božane Polašek, Vaslava Polašeka i Stanislava Polašeka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 287 od 18. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-112/05 od 28. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Polašek, Vladimir Polašek, Vjekoslava Arifagić, Božana Polašek, Vaslav Polašek i Stanislav Polašek (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 287 od 18. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u Tesliću broj P-112/05 od 28. februara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću broj P-112/05 od 28. februara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti vlasnici zemljišnoknjižne parcele označene kao k.č. br. 461 zv. Kraj Gračuna, pašnjak od 3.660 m², upisane u posjedovni list 427, i zemljišnoknjižni uložak broj 81 k.o. Ružević i da je Opština Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Doboju, dužna priznati i trpjeti da se apelanti po pravosnažnosti presude uknjiže u glavnoj knjizi za k.o. Ružević kod Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda, i to kao suvlasnici svaki sa po 1/6, a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 640,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je nesporno da su apelanti u ovoj pravnoj stvari posjednici spornih nekretnina i u posjedovnom listu upisani kao suposjednici. Dalje, sud je naveo da je u predmetnom slučaju sporno da li su apelanti stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama, kako su to tvrdili tokom postupka. Osnovni sud je, također, istakao da je odredbama člana 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu na osnovu pravnog posla, nasljeđivanjem i odlukom državnog organa. Sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na sticanju na osnovu pravnog posla, ali da u postupku pred sudom nisu dokazali da su prema citiranim odredbama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima stekli pravo svojine na predmetnoj parceli. Prema ocjeni suda, tvrdnje apelanata da je njihov pravni prednik kupio predmetnu parcelu od poštenih posjednika, te da je sticanje prava vlasništva zasnovano na kupoprodajnom ugovoru kao pravnom poslu nije dokaz da je kupovina obavljena od vlasnika, budući da apelanti u tom pravcu nisu ponudili dokaze što je bilo neophodno, pogotovo što se pravo svojine pravnim poslom stiče upisom u zemljišne knjige. Sud je zaključio da nema osnova da se utvrdi da su apelanti na osnovu pravnog posla stekli pravo svojine na predmetnoj parceli, a što prema ocjeni suda, proizlazi i iz činjenice da je sporna parcela u zemljišnim knjigama upisana kao državna svojina. Stoga je sud tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 287 od 18. februara 2009. godine žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoj pravni stav dao potpuno jasne i argumentovane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Okružni sud je istakao da apelanti ponavljaju navode koje su iznosili u postupku pred prvostepenim sudom, da su obilježili nakon avio-snimanja to zemljište na svoje ime koja činjenica i nije bila sporna, tj. da su apelanti suposjednici predmetne nekretnine upisane u p.l. broj 427 k.o. Ružević sa dijelom 1/6. Prema ocjeni suda, žalbeni navodi apelanata da su pravnim poslom kupili označeno zemljište, kao i drugo zemljište, te da su na drugoj parceli uz odobrenje sagradili mlin, a na parceli koju tužbom traže prokopali kanal za dovod vode na mlinsko kolo ne može za apelante ishodovati drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, budući da za svoje navode koje su iznosili prvostepenom sudu i ponovno iznose u žalbi nisu ponudili jasne i određene dokaze. Stoga je Okružni sud, ocijenivši da u prvostepenom postupku nije učinjena bitna povrde postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti ističu da su u konkretnom slučaju zakonitim pravnim poslom kupili parcelu (zemljište), kao i drugo zemljište i na tom drugom zemljištu sagradili, uz odobrenje nadležnih vlasti, mlin koji je bio neprekidno u funkciji sve do danas, a na parceli (zemljištu) koje traže tužbom su prokopali kanal za dovod vode za mlin. Također su naveli da je dovod vode neophodna pretpostavka za rad mlina – vodenice, što se ne može smatrati povremenim, periodičnim korištenjem, već isključivo trajnim, kako je i predviđeno pravnim osnovom ponuđenim u tužbi. Dalje, navode da o toj činjeničnoj i pravnoj osnovi sudovi nisu uopće vodili računa, već su paušalno prihvatili tvrdnju zastupnika protivne strane da nisu dokazali pravni osnov posjeda predmetnog zemljišta. Apelanti su istakli da je postupanjem sudova na navedeni način povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, navodeći da apelanti nisu predložili niti jedan dokaz kao pravni osnov sticanja prava vlasništva u skladu sa članom 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima na predmetnoj parceli. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, ili prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/09 (M. P., V. P., V. A., B. P., V. P… | Sudska praksa | Aktio