Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1410/09 (O. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1410/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1410/09, rješavajući apelaciju Osmana Malkoča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Malkoča podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-09-000035 od 25. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-08-000 026 od 2. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Malkoč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 3. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-09-000035 od 25. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-08-000026 od 2. decembra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. juna, 24. jula, 10. septembra, 29. oktobra 2009. godine, 24. maja 2010, 4. februara 2011. godine i 2. septembra 2011. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-08-000 026 od 2. decembra 2008. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina i za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je uz primjenu odredaba o odmjeravanju kazne za krivična djela učinjena u stjecanju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci u koju mu se na osnovu člana 57. KZ FBiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. avgusta 2008. godine pa nadalje. Apelant je također obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 897,40, te plati na ime paušala iznos od 400,00 KM a oštećene su sa imovinskopravnim zahtjevima upućene na parnični postupak.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da na glavnom pretresu apelant nije želio iznositi svoju odbranu, te da je apelantov branilac iznio uvodno izlaganje i kraći osvrt na optužnicu i uvodno izlaganje kantonalnog tužioca. Dalje iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud u toku suđenja proveo dokaze koje je predložilo tužilaštvo kao i dokaze koje je predložila odbrana, te je navedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti.
4. Kantonalni sud je našao utvrđenim da je apelant izvršio spolni odnošaj s djetetom, te da vremenski kontinuitet od 2004. godine kada su započele radnje u pogledu bludnih radnji a nastavljene od ljeta 2006. godine pa do januara 2008. godine u pogledu spolnog odnosa na način i u vrijeme i na mjestu kako je to naznačeno u presudi predstavlja po stajalištu suda da je prema malodobnoj oštećenoj E.M. počinjeno više spolnih odnošaja i to u prigodama i okolnostima koje su se dešavale na osnovu zajedničkog življenja u jednoj kući. Stoga je Kantonalni sud radnje za koje je utvrdio da je apelant počinio i to u periodu od 2004. godine pa do 2008. godine prema malodobnoj E.M. kvalifikovao kao više spolnih odnošaja i to kao kvalifikatorni oblik osnovnog krivičnog djela predviđenog u članu 207. stav 4. KZ FBiH.
5. U odnosu na radnje prema malodobnoj A.M. u objektivnom smislu sud smatra utvrđenim da su iste počinjene od strane apelanta i to na mjestu i u vrijeme kako je to naznačeno u presudi, te je sud takve radnje u pravnom smislu kvalifikovao kao krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2 KZ FBiH jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u vrijeme izvršenja navedenog krivičnog djela tj. tokom 2007. godine i 2008. godine A.M bila maloljetna, imala je svega 15 godina. Također je utvrđeno da su se i u subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi bića krivičnih djela za koje je apelant oglašen krivim.
6. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli kantonalni tužitelj, apelantov branitelj, apelantova supruga, oštećene i njihova zakonska zastupnica. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-
09-000035 od 25. februara 2009. godine žalbu oštećenih i njihove zakonske zastupnice odbacio kao nedopuštene. Žalbe apelantovog branitelja i njegove supruge odbijene su kao neosnovane. Žalba kantonalnog tužitelja je uvažena pa je presuda Kantonalnog suda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu uz primjenu člana 49. KZ FBiH za krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 4. KZ FBiH za koje je oglašen krivim utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, a za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH za koje je oglašen krivim utvrđena je kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je apelant uz primjenu člana 54. stav 1. i 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu se na osnovu člana 57. KZ FBiH ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 11. avgusta 2008. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
7. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Vrhovni sud cijenio apelantove žalbene navode te dao razloge zbog kojih ih smatra neosnovanim.Vrhovni sud je istakao da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je zaključak suda o vjerodostojnosti iskaza oštećenih kao svjedoka zasnovan na brižljivoj ocjeni tih iskaza pojedinačno i u njihovoj vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Istaknuto je da je prvostepeni sud pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenih kao svjedoka imao u vidu nalaze i mišljenje vještaka psihologa I.J. u dijelu u kojem je vještak nakon psihološke obrade oštećenih iznijela svoje mišljenje da se njihovi iskazi mogu prihvatiti sa visokim stupnjem vjerovatnoće kao validni. Vještakinja nije izjavila da su njihovi iskazi tačni niti je to prvostepeni sud u svojoj presudi tvrdio nego je vještak na osnovu rezultata psiholoških testiranja i ispitivanja oštećenih zaključila da ne postoji u psihološkom profilu oštećenih okolnosti koje bi dovodile u sumnju vjerodostojnost njihovih iskaza. Prema tome po nalaženju Vrhovnog suda prvostepeni sud je sasvim pravilno pri svojoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinja-oštećenih osim ostalih dokaza imao u vidu i taj navod vještaka psihologa.
8. U odnosu na odluku o kazni Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa proizlazi da su prilikom psihološkog ispitivanja maloljetne oštećene E.M. utvrđene posljedice pretrpljenog seksualnog zlostavljanja u vidu anksioznosti, depresivnosti, smetnji pažnje i koncentracije, popuštanja u učenju, narušenog samopoštovanja (gađenja prema samoj sebi), nesigurnosti, osjećaja krivice, smetnje sna, noćnih košmara, raznih psihomatskih simptoma koji su izraženi u vidu glavobolje, vrtoglavice i nesvjestice. Također prilikom psihološkog ispitivanja oštećene A.M. kao posljedica seksualnog zlostavljanja utvrđeni sud anksioznost, depresivnost, smetnje pažnje i koncentracije, narušeno samopopštovanje, gađenje prema muškarcima, nesigurnost, smetnje sna i noćni košmari.
9. Nadalje iz nalaza navedenog vještaka proizlazi da u konkretnom slučaju posljedice seksualnog zlostavljanja nisu trpjele samo oštećene već cijela porodica i prijatelji te da su se i roditelji maloljetnih oštećenih razboljeli i zatražili liječničku pomoć. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano se žalbom tvrdi da krivična djela za koja je apelant oglašen krivim prvostepenom presudom nisu ostavila teže posljedice po oštećene, te da je kazna zatvora izrečena prvostepenom presudom prestroga. Vrhovni sud je naveo da naprotiv pomenute posljedice učinjenih krivičnih djela uz ostale utvrđene otežavajuće okolnosti od strane prvostepenog suda nisu i pored okolnosti koje se odnose na porodičnu i ličnu situaciju apelanta u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmeravanja kazne od strane prvostepenog suda. Stoga je Vrhovni sud odbio u ovom dijelu žalbu apelantovog branitelja i njegove supruge a uvažio žalbu kantonalnog tužitelja.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi omogućili tužilaštvu da prilikom provođenja dokaza saslušanjem svjedoka kako oštećenih kao neposrednih svjedoka tako i posrednih svjedoka navedene svjedoke ispituje protivno zakonu. Ističe da su navedeni svjedoci ispitani kao svjedoci tužilaštva, te da su se u skladu sa članom 277 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: ZKP FBiH) trebali ispitati po pravilima za direktno ispitivanje. Navodi da je stavom 2. navedene zakonske odredbe propisano da se pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu postavljati. Dalje navodi da se iskazi dati na glavnom pretresu u mnogome razlikuju od sadržine tih iskaza datih kao saopštenja ostalim saslušanim svjedocima pred sudom koji su svjedočili o onom što su im oštećeni ranije o događaju koji je predmet optužbe saopštavali a što se prioritetno odnosi na iskaze svjedoka prijateljica i vanbračnog druga oštećenih. Apelant smatra da je zakonska obaveza suda u smislu odredbe člana 15. i 16. ZKP FBiH da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete osumnjičenog kao i one koje mu idu u korist.Također smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvo kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
11. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se žalbama protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću nije ukazivalo da je na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom ispitivanje svjedoka vršeno protivno odredbi člana 277. stav 2. ZKP FBiH postavljanjem svjedocima pri direktnom ispitivanju pitanja koja navode na odgovor. U tom pogledu Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 321. ZKP FBiH prema kojoj se presuda povodom žalbe ispituje u onom dijelu u kojem se žalbom pobija. Stoga kako žalba nije ukazivala na proizvoljnu primjenu odredbe člana 277. stav2. ZKP FBiH Vrhovni sud nije bio u prilici da prilikom odlučivanja o žalbama ispituje da li je ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu vršeno u skladu sa navedenom odredbom za koju je napomenuo da inače u određenim situacijama dopušta postavljanje pitanja koja navode na odgovor i pri direktnom ispitivanju svjedoka.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca, te imao mogućnost da iznese svoju odbranu. Ustavni sud ne može zaključiti da je u bilo kojem dijelu postupka apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvo. Također Ustavni sud nalazi da apelant navode o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 277. stav 2. ZKP FBiH nije isticao u svojoj žalbi protiv presude Kantonalnog suda već ih prvi put iznosi pred Ustavni sud. Samim tim, apelant nije omogućio nadležnom Vrhovnom sudu da raspravlja o tom pitanju. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Dalje Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović