Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/09 (S. I.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1447/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1447/09, rješavajući apelaciju Safije Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safije Imamović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 589 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1762/05 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2679/01 od 14. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safija Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 589 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1762/05 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2679/01 od 14. jula 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2679/01 od 14. jula 2005. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila iznos od 23.415,00 KM na ime štete koju je prouzrokovala tužena Milka Maglov (u daljnjem tekstu: tužena) i to iznos od 12.219,00 KM na ime štete na stambenom objektu i 11.200,00 KM na ime izgubljene stanarine i to sve sa zakonskom zateznom kamatom računajući od presuđenja pa do konačne isplate. Istom presudom je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove prouzrokovane vođenjem predmetnog postupka u iznosu od 3.058,00 KM.

3. Apelantica se obratila Osnovnom sudu tužbom za naknadu štete navodeći da posjeduje stambeni objekt i to podrum sa prizemljem u Banjoj Luci, u ul. Talijanskog bataljona Mateoti 1 A, koji je u dupleksu uknjižen sa po ½ dijela na ime apelantice i tužene, te da je tužena porušila svoj stambeni dio objekta i pristupila izgradnji sa podrumskim prostorijama, prizemljem, spratom i mansardom. Apelantica je, dalje, navela da je izgradnjom svog objekta tužena dovela do oštećenja apelanticinog objekta i to 2001. godine, kojom prilikom je došlo do prokišnjavanja, opterećenja konstrukcije apelanticinog objekta, nastajanja pukotina koje se ne mogu lako sanirati i drugih teških oštećenja na plafonima, susjednim zidovima, otpadanje maltera i sl. Apelantica je shodno tome predložila da sud obaveže tuženu na naknadu štete na ime oštećenja objekta kao i na ime izgubljene zakupnine, s obzirom na to da je apelantica svoj dio stambenog objekta davala u zakup, te na ime toga ostvarivala dobit, kao i na naknadu troškova postupka.

4. Na osnovu provedenih dokaza i to ocjenjujući svaki dokaz za sebe i sve dokaze u međusobnoj vezi, a u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS), Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke bile suvlasnici sa ½ dijela objekta u dupleksu u ul. Talijanskog bataljona Mateoti br. 1 u Banjoj Luci, a što je utvrđeno na osnovu izjava samih parničnih stranaka, te materijalnih dokaza i izvoda iz javnog registra. Također, Osnovni sud je utvrdio kao nesporno da je tužena na osnovu ugovora od 14. maja 2001. godine sa izvršiocem radova zaključila sporazum o izvođenju građevinskih radova na svom dijelu objekta (poslovno-stambenom). Po nalogu Osnovnog suda, rješenjem od 7. aprila 2005. godine određeno je provođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke koji je utvrdio da je postojeći objekt podijeljen u dva dijela sa pripadajućim parcelama i to dio koji je apelantica u međuvremenu prodala kupcima, bračnom paru Duvnjak, a što je utvrđeno na osnovu ugovora od 31. oktobra 2004. godine, koji je ovjeren u sudu 3. novembra 2004. godine pod brojem OV-16923/04 i dio koji pripada tuženoj koja je od nadležnih upravnih organa pribavila urbanističku saglasnost i odobrenje za nadogradnju i dogradnju dijela objekta čiji je vlasnik sa ½ dijela. Tokom radova, a kako je to vještak konstatirao, došlo je do oštećenja koja predstavljaju neznatna i brzom i jeftinom intervencijom izvođača radova neutralizirana mjesta oštećenja kao što je, npr., otvor nastao razdvajanjem postojećih objekata, pukotine i slično. Dalje, vještak je naveo da apelanticin objekt i prije otpočinjanja radova na dijelu objekta tužene nije odgovarao standardima građevinske struke (nije imao projektnu dokumentaciju, seizmički neusklađen jer nisu ugrađene betonske, odnosno armiranobetonske serklaže, horizontalne i vertikalne ploče, zidovi se sastoje od cigle koja se «rukom vadi», a na tavanici su umjesto armiranobetonskih ploča, drvene grede) i starost objekta po procjeni ovog stručnog lica iznosi između 50 i 55 godina, te je, po pravilima građevinske struke, objekt 80 % amortiziran jer se računa kao 1,3 % godišnje. Također, vještak se decidirano izjasnio da na svom objektu apelantica nije pretrpjela štetu radnjama tužene, a da je tužena obnovila neke dijelove na apelanticinom objektu i to betoniranje temelja, betoniranje šahta za kanalizaciju, postavljanje tvrdog stiropora na dilataciji, postavljanje PVC cijevi, malterisanje dijelova terase, sanacija krovišta i slično, kako je naznačeno u nalazu vještaka. Kako je utvrdio Osnovni sud, kako se radi o dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene stanarine, taj dio se na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica pokazao neosnovanim. Naime, prostor koji je apelantica izdavala u zakup za iznos od 300,00 KM tadašnji podstanari - zakupoprimci koristili su i u vrijeme kada je tužena započela radove na izgradnji svog dijela objekta, a iznos zakupnine ostao je isti, dakle nisu izdvajali manje novca zbog odvijanja radova, uznemiravanja ili oštećenja objekta, a što je utvrđeno saslušanjem svjedokinje Nataše Kozarski. Imenovana je osporila apelanticine tvrdnje da je napustila stambeni objekt u kojem je stanovala jer su nastupila takva oštećenja da se on nije mogao koristiti za stanovanje. Shodno tome, sud je naveo da apelantica nije u toku postupka dokazala da je radnjama tužene pretrpjela štetu, a kako to propisuju odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 155, 158. i 185. istog zakona.

5. Presudom Okružnog suda broj Gž-1762/05 od 13. marta 2007. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena, rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u prvostepenoj presudi je preinačeno tako da je apelantica obavezana da tuženoj na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.058,00 KM umjesto iznosa od 3.058,00 KM. U ostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnoj stvari. Dalje, apelanticina žalba je odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj P-2679/01 od 14. jula 2005. godine (kojim je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila oslobađanje od obaveze plaćanja troškova parničnog postupka) je potvrđeno.

Ispitujući prvostepenu presudu u pobijanom dijelu, a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredba parničnog postupka, koji se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja, Okružni sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, kako je naveo Okružni sud, iz stanja spisa proizlazi da su oba vještaka konstatirala postojanje oštećenja na apelanticinoj kući. Kada se ima u vidu da je predmet spora naknada štete, kao i naknada izmakle koristi, apelantica je, kako je zaključio Okružni sud, izvedenim dokazima morala dokazati da su predmetna oštećenja nastala kao posljedica izvođenja radova tužene. Apelantica nije dokazala da je štetu čiju je naknadu zahtijevala u ovom postupku prouzrokovala tužena, odnosno nije dokazala da postoji uzročna veza između radnje tužene i nastale štete. Iz izloženog slijedi, kako je zaključio Okružni sud, da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu, kako opće (štetna radnja protivpravnosti, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete), tako i posebne pretpostavke koje se tiču uzroka ili krivice. Kako je zaključio Okružni sud, budući da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi kao nesporno da su oštećenja na kući otklonjena jer apelantica nije prigovorila na taj dio nalaza vještaka, pravilan je zaključak prvostepenog suda da ne postoji osnov za naknadu štete koju je apelantica tražila na ime oštećenja na svom objektu. I konačno, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda koje kao pravilno prihvata i Okružni sud, apelantica nije dokazala da je izgradnjom novog objekta tužene, usljed nastalih oštećenja, bila onemogućena izdavati kuću u zakup. S obzirom na to da je predmet spora u ovoj parnici naknada štete na ime prouzrokovanih oštećenja, kao i na ime izgubljenih zakupnina, navedenim žalbenim prigovorima, koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava, kako je zaključio Okružni sud, nisu dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 589 od 18. februara 2009. godine, koju je apelantica primila 17. marta 2009. godine, apelanticina revizija je odbijena, uz utvrđenje suda da su nižestepene odluke pravilne. Kako je naveo Vrhovni sud, da bi nastao obligacioni odnos iz osnova prouzrokovanja štete, potrebno je da nastane šteta kao posljedica štetne radnje. Odredbom člana 155. ZOO-a, materijalna šteta o kojoj je u ovom postupku riječ definirana je kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Šteta se izračunava tako što se postojeća imovina uspoređuje sa stanjem kakvo bi postojalo da nije bilo štetnog događaja. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, iz nespornih činjenica da apelantica nije popravljala oštećenja na svom dijelu objekta, niti joj takav izdatak predstoji, budući da je svoj dio objekta prodala trećim licima za 120.000,00 KM, proizlazi da ona i nije pretrpjela štetu i da bi se šteta, eventualno, mogla ogledati samo u dijelu manje ostvarene kupoprodajne cijene uvjetovane tim oštećenjima. Kako apelantica ne tvrdi da je zbog oštećenja na objektu dobila manju cijenu pri prodaji, i na toj okolnosti ne temelji svoje potraživanje, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi osnovano odbili tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Osim toga, apelantica, kako ispravno nalaze nižestepeni sudovi, nije dokazala da je izvođenjem radova na dijelu objekta tužene uopće došlo do oštećenja na njenom objektu. Naime, iz nalaza građevinske vještakinje Dijane Tutuš, koji je ona obrazložila na glavnoj raspravi, jasno proizlazi da se radi o starijoj kući koja je imala oštećenja i prije izvođenja radova tužene, te da su ovi radovi povećali vrijednost i apelanticinog dijela objekta, kao i radovi izvedeni na samom apelanticinom objektu. Apelanticina tvrdnja, kako je naveo Vrhovni sud, da je tužena «bespravno gradila» svoj dio objekta, nije utemeljena na provedenim dokazima, a sama eventualna bespravna izgradnja nije od utjecaja na materijalnopravni odnos parničnih stranaka. Takva izgradnja određuje odnos tužene, koja je gradila, i upravnih organa nadležnih da tu izgradnju odobre, ospore ili obustave. Kako je naveo Vrhovni sud, iako se revizijom sadržajno ne pobija drugostepena odluka u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakupnine u vidu izmakle koristi, treba reći da je osporena presuda, prema ocjeni ovoga suda, i u ovom dijelu pravilna. Iz naprijed navedenih razloga, apelanticina revizija je odbijena na osnovu odredbe člana 248. ZPP.

7. Apelantica je navela da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je suvlasnik ½ dijela objekta koji je činio građevinsku cjelinu. Preduzimajući radove na ovom objektu, a bez apelanticinog znanja i navodno ikakvih građevinskih dozvola, apelantica smatra da joj je tužena prouzrokovala štetu, što je bio predmet ovog sudskog spora. Zbog neuvažavanja nalaza vještaka, kao i činjenica predmeta kojima je dokazano da joj je nanesena šteta, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/09 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio