Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1451/09 («Centrotrans-Eurolines» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1451/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1451/09, rješavajući apelaciju «Centrotrans-Eurolinesa» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans-

Eurolinesa» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 482/06 od 4. marta 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta BiH Sarajevo broj UP II 03-29-

226/06 od 13. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans-Eurolines» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U 482/06 od 4. marta 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II 03-29-226/06 od 13. juna 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj UP II 03-29-226/06 od 13. juna 2006. godine odbijen je apelantov prigovor na Odluku Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/49-N-1/NL/05 od 4. oktobra 2005. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor na red vožnje za 2004/2005. godinu međunarodne autobuske linije Sarajevo-Rotterdam prijevoznika «Gold» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelant nije izjavio prigovor na svoj red vožnje, nego je prigovarao na red vožnje međunarodne autobuske linije na relaciji Sarajevo- Rotterdam na kojoj je prijevoznik tuženi. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da je u članu 2. tačka 17. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registrovanja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik) predviđeno da «zainteresovani prijevoznik sa pravom prigovora je prijevoznik koji na osnovu odredaba ovog pravilnika može u postupku usklađivanja osporavati red vožnje drugog prijevoznika». Također, u obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 14. st. 1. i 3. propisano da se «prigovaranje može vršiti sa važećim registrovanim redovima vožnje (..) prigovore na redove vožnje mogu da daju samo zainteresovani prijevoznici». Ministarstvo je, ispitujući apelantov prigovor u kontekstu navedenih odredbi Pravilnika, zaključilo da je on neosnovan.

3. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva broj UP II 03-29-226/06 od 13. juna 2006. godine, Sud BiH je Presudom broj U-482/06 od 4. marta 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je drugostepeni organ, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv odluke Komisije, u cijelosti ocijenio navode iz žalbe i u obrazloženju rješenja naveo razloge zbog kojih smatra da su apelantovi žalbeni prigovori neosnovani. Naime, drugostepeni organ je zaključio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelantovi prigovori protiv osporenog reda vožnje nisu osnovani, budući da je red vožnje donesen u skladu sa Pravilnikom. Sud je, također, naveo da je drugostepeni organ naveo valjane razloge zbog čega je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud. Prema stavu suda, apelant u konkretnom slučaju nije ispunio uvjete za izjavljivanje prigovora na navedeni red vožnje, budući da se prigovor nije odnosio na njegov red vožnje, nego na red vožnje prijevoznika-tuženog. Osim toga, sud je ukazao da je iz reda vožnje za međunarodnu autobusku liniju Sarajevo-

Rotterdam, prema dozvoli 0403151 od 9. aprila 2004. godine, koji je apelantu odobren evidentno da se radi o stalnoj autobuskoj liniji sa polaskom iz Sarajeva četvrtkom i povratkom iz Rotterdama četvrtkom. Zatim je ukazao da je prijevozniku-tuženom odobren red vožnje sa polascima iz Sarajeva u srijedu, subotu i nedjelju, te povratkom u ponedjeljak, utorak i petak, navodeći da se radi o različitom vremenu polaska i povratka. Stoga je sud ocijenio da apelant nema pravni interes da prigovara navedenom redu vožnje, te da zahtijeva da se taj red vožnje briše u cijelosti, budući da navedenim redom vožnje nije povrijeđen njegov pravni interes kao prijevoznika zasnovan na zakonu. Stoga je sud zaključio da apelantova tužba nije osnovana, ocjenjujući da je osporeno rješenje zakonito i utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što smatra da su donesene odluke nezakonite. Naime, apelant se žali da sud nije izvršio analizu svih predloženih dokaza. Osim toga, apelant ističe da sud nije odgovorio na navode tužbe u vezi sa kršenjem Pravilnika, koje je isticao i u postupku pred nadležnim organima, navodeći da je nejasno koje od razloga navedenih u tužbi sud smatra neosnovanim, te iz kojih razloga neutemeljenim na zakonu. Osim toga, apelant ukazuje «da nije ispoštovan član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, o pravu na pravično i javno suđenje u razumnom roku, član koji je primjenljiv i na postupke koji se tiču dozvole, licence ili drugog javnog organa koji čini uvjet za legalnost ugovora što se treba zaključiti sa privatnom stranom, jer nije obezbijeđen ravnopravan tretman u samom postupku usklađivanja prema svim učesnicima…». Apelant smatra da je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije koje se ogleda u neodrživom stavu suda koji, suprotno Pravilniku, pogrešno konstatuje da on ne ispunjava uvjete za podnošenje prigovora i žalbe. Također, navodi da je donošenjem ovakve odluke sud direktno ugrozio i njegovu imovinu, jer je ozakonio nelegalan prijevoz, a činjenica da neko nelegalno vozi ima kao posljedicu i sticanje nelegalne dobiti a samim tim i umanjenje nečije imovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

8. Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i nadležni organ u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud, također primjećuje da se apelant žali da sud «nije izvršio analizu svih predloženih dokaza», što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da je ocjenjujući dokaze i apelantove navode zaključio da apelant nema pravni interes da prigovara na red vožnje tuženog, te da zahtijeva da se taj red vožnje briše u cijelosti budući da nije povrijeđen njegov pravni interes. Vezano za apelantov prigovor da sud nije odgovorio na navode tužbe u vezi sa kršenjem Pravilnika, koje je isticao i u postupku pred organima, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a navedeno obrazloženje zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije.

9. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da su i Ministarstvo i Sud BiH, rješavajući o apelantovoj žalbi i tužbi, donijeli osporene odluku sa kojima apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi žalbeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1451/09 («Centrotrans-Eurolines» d.o.o… | Sudska praksa | Aktio