Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1486/09 (I. J.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1486/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1486/09, rješavajući apelaciju Ive Josipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Josipovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000099 od 26. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 073-0-DN-06-000 493 od 22. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Josipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor-Varoši, kojeg zastupa Manda Mišanović. advokat iz Petrova, podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000099 od 26. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-DN-06-000 493 od 22. decembra 2008. godine.
2. Srpska pravoslavna crkva Opštine Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijela je 22. augusta 2006. godine Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog uloška i upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u posjedovnom listu broj 538 katastarske opštine Zabrđe (u daljnjem tekstu: k.o. Zabrđe).
3. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-DN-06-000 493 od 22. decembra 2008. godine uspostavio zemljišnoknjižni uložak broj 15 k.o. Zabrđe, te je dozvoljen na osnovu dokumenata bliže navedenih u dispozitivu rješenja upis u «A» list zk. uloška broj 15 k.o. Zabrđe, i to k.č. br. 133/2 zv. Zečije njivice, dvorište u površini od 1937 m2 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Na osnovu propisa bliže navedenih u dispozitivu rješenja u koloni upis u «B» list zk. uloška broj 15 k.o. Zabrđe dozvoljena je uknjižba prava vlasništva u korist državne svojine sa 1/1 dijelom. Na osnovu propisa bliže navedenih u dispozitivu rješenja u koloni upis u «C» list zk. uloška broj 15 k.o. Zabrđe dozvoljena je uknjižba prava korištenja u korist podnosioca zahtjeva sa dijelom 1/1. Na osnovu tužbe zaprimljene u tom sudu 12. decembra 2008. godine u koloni upis «B» lista zk. uloška broj 15 k.o. Zabrđe upisana je zabilježba postojanja spora na predmetnoj nekretnini. Tačkom II dispozitiva rješenja odbačen je kao neosnovan prigovor Udruženja građana «Sv. Rok» i apelanta na najavljeno uspostavljanje zk. uloška i prijave prava vlasništva.
4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je podnosilac svoj zahtjev za uspostavu zk. uloška i upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u posjedovnom listu broj 538 k.o. Zabrđe utemeljio na Rješenju SO Kotor-Varoš o dodjeli građevinskog zemljišta neposrednom pogodbom za izgradnju crkve broj 01-022-44799 od 3. decembra 1999. godine, te je priložio i posjedovni list broj 538 k.o. Zabrđe sa kopijom katastarskog plana Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka-Područna jedinica Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u kojima je kao posjednik-korisnik na navedenim nekretninama upisan podnosilac zahtjeva i DN rješenje od 22. februara 2000. godine a pravni osnov upisa je navedeno rješenje SO Kotor-Varoš o dodjeli građevinskog zemljišta neposrednom pogodbom za izgradnju crkve.
5. Postupajući po navedenom zahtjevu, Osnovni sud je, u skladu sa čl. 63. i 67. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 67/03, u daljnjem tekstu: ZZK), javnim objavljivanjem na oglasnoj tabli suda, oglasnoj tabli Republičke uprave i MZ Zabrđe najavio da predstoji uspostavljanje zk. uloška.
6. Osnovni sud je dalje istakao da su 31. oktobra 2006. godine Udruženje građana «Sv. Rok» i apelant kao zainteresovana lica uložili prigovor na najavljeno uspostavljanje zk. uloška i zatražili da se produži rok prijave prava radi pribavljanja odgovarajućih dokaza, te da se saslušaju svjedoci. Osnovni sud je dalje istakao da je pozvao i saslušao predložene svjedoke, te produžio rok za pribavljanje potrebnih dokumenata u smislu člana 67. ZZK. Rješenjem od 8. septembra 2008. godine, kako je dalje naveo sud, naloženo je apelantovom punomoćniku da u roku od 90 dana dostavi pravni akt kojim će dokazati da polaže pravo na predmetnoj nekretnini uz napomenu da će se prigovor odbaciti ako se u datom roku ne dostave dokazi. Po isteku zakonskih rokova, te imajući u vidu da apelant nije postupio po rješenju suda, odnosno nije dostavio pravni akt kojim će dokazati da polaze pravo na predmetnoj nekretnini, Osnovni sud je po službenoj dužnosti, u smislu čl. 64. i 66. stav 2. ZZK, od Republičke uprave pribavio raspoložive dokaze, te je primjenom čl. 63. do 69. ZZK i čl. 13. do 19. Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima donio rješenje kao u dispozitivu.
7. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant kao zainteresovano lice, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-09-000099 od 26. februara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj 073-0-DN-06-000 493 od 22. decembra 2008. godine.
8. U obrazloženju rješenje Okružni sud je istakao da je u predmetnom postupku, u skladu sa članom 64. ZZK, prvostepeni sud po službenoj dužnosti izvršio pribavljanje raspoložive dokumentacije, proveo postupak uspostavljanja novog zk. uloška, te u toj fazi postupka taj sud nije bio ovlašten da ni kao prethodno pitanje ocijeni valjanost rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta jer pravilnost i zakonitost tog rješenja mogu biti samo predmet ocjene u upravnom postupku u kojem je i doneseno a koji je, kako tvrdi apelant, on i pokrenuo. Također, Okružni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 112/06) jer su neosnovani navodi da je po sili zakona na predmetnim nekretninama prestalo državno vlasništvo i da se mora, na temelju odredbi tog zakona, izvršiti upis ranijeg vlasničkopravnog odnosa. Naime, kako dalje navodi Okružni sud, i pod pretpostavkom da je apelantov pravni prednik raniji vlasnik predmetnih nekretnina u smislu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, navedeno nije dovoljno da se u njegovu korist na istim upiše pravo svojine. U smislu označene odredbe potrebno je provesti upravni postupak za utvrđenje prestanka državnog vlasništva na građevinskom zemljištu i odgovarajućim rješenjem utvrditi prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa i tek po pravosnažnosti takvo rješenje se dostavlja na provođenje organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama.
9. Nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da nije postupio po članu 64. ZZK s obzirom na to da je prvostepeni sud poduzeo potrebne provjere i istraživanja radi pribavljanja odgovarajućih dokaza, te rješenje zasnovao na posjedovnom listu, kopiji katastarskog plana i prijavnom listu a ne na iskazima saslušanih svjedoka a kako apelant i Udruženje građana «Sv. Rok» nisu postupili po nalogu suda i nisu dostavili valjan pravni akt saglasno odredbi člana 40. ZZK, prvostepeni sud je pravilno odbacio izjavljene prigovore. Na kraju je Okružni sud istakao da se postupanje prvostepenog suda zasniva na zakonu a s obzirom na to da je izvršen i upis zabilježbe spora a na osnovu predočene apelantove tužbe, to prvostepeno rješenje ne utiče na pravo apelanta i Udruženja «Sv. Rok» da u redovnom postupku kod suda ostvaruju svoja prava (član 68. ZZK).
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, i to ZZK i Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant je istakao da je njegov otac bio raniji vlasnik predmetnih nekretnina koje su mu oduzete 1932/33. godine, te je svoj prigovor zasnivao na iskazima svjedoka i zahtjevu za poništenje rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta a podnio je i tužbu radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed. Smatra da sud nije utvrdio sve činjenice jer nije pribavio podatke o faktičkom stanju predmetne nekretnine prije i poslije sporne dodjele. Također, smatra da nisu pravilno primijenjeni propisi koji su relevantni za uspostavljanje zk. uloška jer je, po njegovom mišljenju, rješenje o dodjeli predmetne nekretnine na korištenje podnosiocu zahtjeva ništavo po sili zakona i kao takvo ne predstavlja valjan pravni osnov za upis prava korištenja, što je sud zanemario.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović