Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/09 (S. H.M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1493/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP 1493/09, rješavajući apelaciju S.H.M. , na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.H.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-08-000523 od 19. veljače 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000131 od 12. rujna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-64/05 od 12. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S.H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 13. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000523 od 19. veljače 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000131 od 12. rujna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-64/05 od 12. travnja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-64/05 od 12. travnja 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se naloži tuženoj F.H.M. (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos od 12.748,95 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama od 18. ožujka 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškovi parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 21. ožujka 2005. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 13.500,00 KM zajedno sa zateznim kamatama na ime ulaganja u zajedničku tekovinu – kuću parničnih stranaka koju su nakon razvoda braka sudskom nagodbom od 21. siječnja 2005. godine podijelili na jednake dijelove. Apelant je u tužbi naveo da je zajednička nekretnina tijekom rata devastirana ratnim djelovanjima i vremenskim neprilikama, te je apelant izvršio sanaciju isključivo svojim novčanim sredstvima, renovirao i dogradio obiteljsku kuću, tako što je prvobitne dimenzije 9x8,50 m proširio za oko 2 metra, nadogradio verandu i ulaz, te iznova renovirao unutrašnjost, za što je uložio 25.000 KM, ne računajući rad majstora. Na temelju spisa broj P-122/2004 Općinski sud je utvrdio da je između parničnih stranaka vođen postupak oko podjele bračne tekovine po tužbi tužene protiv apelanta koji je okončan sudskom nagodbom od 21. siječnja 2005. godine, kojom je utvrđeno da zajedničku bračnu imovinu stranaka čine obiteljska stambena zgrada izrađena na parceli k.č. broj 1102, sve kako je navedeno u sudskoj nagodbi, te je određeno da sudska nagodba ima snagu izvršne isprave. Dalje je utvrđeno da je brak parničnih stranaka presudom razveden 1. lipnja 2005. godine, te da su na predmetnoj stambenoj zgradi radovi sanacije, renoviranja i dogradnje trajali od 1996. godine pa do 2003. godine i da je njihova vrijednost iznosila 25.479,90 KM, s tim što je vrijednost nužnih radova za sprječavanje daljnjeg propadanja objekta iznosila 10.805,91 KM. Općinski sud je utvrdio da su potom parnične stranke zaključile sudsku nagodbu, te utvrdile da taj stambeni objekt tako dograđen čini zajedničku bračnu imovinu stranaka sa po 1/2 dijela, te pravo korištenja zemljišta za redovitu upotrebu tih dijelova, čiji će opseg biti određen u postupku diobe nekretnina.

4. Sud je naveo da je odredbom članka 251. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/05) regulirano da bračnu imovinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je odredbom članka 252. stavak 1. tog zakona regulirano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini, ako nisu drugačije ugovorili. Dalje, odredbom članka 255. stavak 1. regulirana je podjela bračne tekovine ugovorom bračnih drugova, a ako bračni drugovi ne zaključe ugovor, da će podjelu bračne tekovine izvršiti Općinski sud na zahtjev bračnih drugova ili povjeritelja bračnog druga, kako tijekom, tako i nakon prestanka braka. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je utvrdio da je predmetna nekretnina, tj. stambena zgrada, nakon renoviranja i dogradnje, njihova zajednički stečena imovina u tijeku trajanja braka i da su parnične stranke i utvrdile svoje udjele u stjecanju te zajednički stečene imovine, tj. sa po 1/2 dijela. Kako je Općinski sud utvrdio da je sanacija, renoviranje i dogradnja spornog stambenog objekta vršena od 1996. godine i izvršena zaključno sa 2003. godinom, a da su parnične stranke zaključile sudsku nagodbu 21. siječnja 2005. godine, kojom su utvrdile da tako saniran, renoviran i dograđen stambeni objekt predstavlja njihovu zajednički stečenu imovinu i utvrdili svoje udjele u stjecanju te zajednički stečene imovine, te da je njihov brak razveden tek 1. srpnja 2005. godine, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neutemeljen. Naime, kako je naveo Općinski sud, apelantu je bilo poznato kada je vršena gradnja predmetnih građevinskih objekata, kako su bili izgrađeni, koliko su devastirani, koliko je sredstava trebalo da se izvrši sanacija, renoviranje i dogradnja, te kada, koliko i na koji način i tko je od njih dvoje supružnika doprinosio tome, pa je zato i dao pristanak da se 21. siječnja 2005. godine zaključi nagodba u predmetu broj P-122/04. Budući da predmet ovoga spora nije pobijanje sudske nagodbe, Općinski sud je naveo da se nije mogao upuštati u to jesu li prilikom zaključenja sudske nagodbe bili povrijeđeni apelantovi interesi, uvažavajući okolnost da nakon zaključenja te nagodbe apelant nije vršio ulaganja u stambeni objekt pa da traži nadoknadu. Prema ocjeni Općinskog suda, neutemeljeno je i pozivanje apelantovog punomoćnika na odredbe čl. 16. i 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine, jer su svi radovi na kući, za koju je apelant tražio nadoknadu, izvedeni zaključno sa 2003. godinom, a ne poslije zaključenja sudske nagodbe 21. siječnja 2005.godine, kada je i utvrđeno da je tužena suvlasnik stambene zgrade. O troškovima postupka, u konkretnom predmetu, Općinski sud nije odlučivao, a s obzirom na to da je apelant u cijelosti izgubio spor, troškovi mu i ne pripadaju, dok tužena nije imala opredijeljen zahtjev za naknadu troškova, shodno odredbi članka 396. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000131 od 12. rujna 2007. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda potvrđena. Kako je naveo Kantonalni sud, iz pobijane prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve predložene dokaze parničnih stranaka, nakon kojeg provođenja je utvrdio da je apelant izvršio i ulaganje u sanaciju, renoviranje i dogradnju stambenog objekta parničnih stranaka od 1996. godine do 2003. godine, te da su parnične stranke zaključile sudsku nagodbu 21. siječnja 2005. godine pred tim sudom i utvrdile jednake udjele od po 1/2 dijela u toj zajedničkoj imovini. Iz provedenih dokaza proističe da je brak parničnih stranaka razveden nakon zaključenja sudske nagodbe (1. lipnja 2005.godine), a iz same sudske nagodbe o utvrđenju i podjeli zajednički stečene imovine, i prema ocjeni Kantonalnog suda, ne proističe bilo kakvo uvjetovanje u svezi sa utvrđenjem suvlasničkog dijela od po 1/2, osim da će se opseg prava trajnog korištenja zemljišta za redovitu upotrebu odrediti u postupku same diobe predmetnih nekretnina. Kantonalni sud se pozvao na članak 87. ZPPFBiH kojim je propisano da stranke mogu zaključiti nagodbu po predmetu spora u tijeku cijelog postupka (sudska nagodba) i ona predstavlja ugovor kojim stranke uređuju svoj građanskopravni odnos, tako da ona ima svojstvo pravomoćne presude. Dalje, sud je naveo da je člankom 255. Obiteljskog zakona FBiH propisano da se podjela bračne stečevine vrši ugovorom bračnih partnera. Učinak sudske nagodbe je takav da se njezinim zaključenjem okončava parnica, a člankom 92. ZPPFBiH propisano je da se ona može pobijati samo tužbom. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, nije utemeljen apelantov žalbeni navod da prvostupanjski sud u spisu broj P-122/04 (podjela bračne tekovine) nije raspravio sva sporna pitanja u svezi sa podjelom bračne tekovine parničnih stranaka u ovom postupku. Neutemeljeno se apelant poziva i na odredbe članka 252. Obiteljskog zakona FBiH, jer je upravo stavkom 1. navedenog članka propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, a sudskom nagodbom su parnične stranke upravo dogovorile suvlasništvo u jednakim dijelovima od po l /2 na navedenim nekretninama u koje ulazi i stambeni objekt u koji je tužitelj prije zaključenja sudske nagodbe uložio novčana sredstva. Odredbom članka 210. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da stjecanje bez osnove postoji u slučaju kada jedna osoba stječe korist, a druga gubitak, ali samo kada nije postojala neka pravna osnova za to stjecanje. Iz provedenih dokaza proizlazi da je sudska nagodba valjana pravna osnova u svezi sa stjecanjem tužene u predmetnom parničnom postupku, tako da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi u svezi sa stjecanjem tužene bez osnove, na temelju apelantovog ranijeg ulaganja u zajednički stečenu bračnu tekovinu, odnosno da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbe ZOO-a u svezi sa neutemeljenim bogaćenjem. Naime, iz odredbi navedenog zakona proističe da gubitak kod neutemeljenog bogaćenja nema karakteristike štete sa pravnog stajališta (za naknadu štete traži se odgovornost, a kod neutemeljenog bogaćenja odgovornost ne postoji). Kantonalni sud je, dalje, naveo da je neutemeljen apelantov žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer prema odredbama članka 210. ZPPFBiH pogrešno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno nije je utvrdio, dok nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja postoji kada sud ne usvoji stav u pogledu neke odlučne činjenice i kada na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi. Kako je zaključio Kantonalni sud, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmet ovoga spora nije pobijanje nagodbe, te da je tijekom postupka apelant neutemeljeno ukazivao na odredbe članka 16. i 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine, kojima se propisuje pravo suvlasništva i zajedničkog vlasništva, te da su apelantova ulaganja izvršena prije zaključenja sudske nagodbe kojima je izvršena podjela bračne tekovine na jednake dijelove, nakon čega je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Zbog navedenih razloga i razloga obrazloženja prvostupanjske presude, Kantonalni sud je na temelju članka 226. ZPPFBiH apelantovu žalbu odbio kao neutemeljenu i prvostupanjsku presudu potvrdio.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000523 od 19. veljače 2009. godine, koju je apelant primio 14. ožujka 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Kako je utvrdio Vrhovni sud, odredba članka 87. ZPPFBiH omogućava strankama zaključenje nagodbe tijekom trajanja čitavog sudskog postupka. Sudsko poravnanje ima jednaku pravnu snagu kao i pravomoćna sudska presuda, a pored materijalnopravnog djelovanja jednog stranačkog ugovora ima i pravno djelovanje sudske odluke. Znači, sudsko poravnanje je ugovor stranaka zaključen pred sudom, pa se može pobijati tužbom iz razloga zbog kojih se pobija valjanost svakog drugog ugovora. Članak 255. Obiteljskog zakona FBiH propisuje da se podjela bračne tekovine vrši ugovorom između bračnih partnera. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant, što među strankama nije ni sporno, nije sukladno članku 92. ZPPFBiH pobijao zaključenu sudsku nagodbu. Stoga, ona ostaje na snazi i može se, suprotno apelantovim navodima iz revizije, smatrati da su njome uređeni svi sporni odnosi između bivših supružnika jer je, što također nije sporno, kuća sanirana od 1996. do 2003. godine, brak razveden 1. srpnja 2005. godine, a sudska nagodba sklopljena 21. siječnja 2005. godine, odnosno nakon definitivnog saniranja kuće i odluke Općinskog suda u predmetu broj P-122/04 da se neće raspravljati o apelantovom protutužbenom zahtjevu. Kako je utvrdio Vrhovni sud, revizijom se samo ponavljaju žalbene tvrdnje, elaboriraju odredbe ZPPFBiH vezane za način odlučivanja ovog spora, odnosno kako je tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Kako je zaključio Vrhovni sud, na sve ove prigovore Kantonalni sud je već odgovorio, a Vrhovni sud razloge prihvatio i dopunio ponovno ističući da je sudska nagodba definitivno riješila pitanje podjele bračne imovine, te je apelant eventualne primjedbe mogao istaći i riješiti sporna pitanja tijekom sklapanja sudske nagodbe, što on nije učinio. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da apelant nije pobijao sudsku nagodbu, Vrhovni sud je na temelju članka 248. ZPPFBiH odbio apelantovu reviziju.

7. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant smatra da su kod ovakvog činjeničnog stanja, kada su izvedeni svi dokazi i utvrđene sve činjenice, sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog zakona, a time povrijedili njegova navedena ustavna prava. Naime, iz rješenja sa zapisnika o pripremnom ročištu P-122/04 od 8. prosinca 2004. godine vidljivo je da predmet raspravljanja u toj pravnoj stvari nije bio apelantov imovinskopravni zahtjev, a iz sudske nagodbe zaključene po stvarnopravnom zahtjevu tužene u toj pravnoj stvari vidljivo je da je sud utvrdio da u bračnu stečevinu ulazi obiteljska kuća sa priloženim podacima, dakle bez konstatacije vrijednosti nekretnine ili pobližeg opisa u kakvom fizičkom stanju parnične stranke utvrđuju da predstavlja bračnu stečevinu. U predmetnoj pravnoj stvari, čije se odluke ovom apelacijom pobijaju kao ustavne i zakonite, apelant smatra da je Općinski sud proizvoljno protumačio i primijenio odredbu čl. 252. Obiteljskog zakona FBiH kada je odbio apelantov imovinskopravni zahtjev kao neutemeljen uz obrazloženje da je apelant, umjesto protutužbenog zahtjeva u parnici P-122/04, trebao isticati prigovor prijeboja potraživanja i doći do utvrđenja da udjeli parničnih stranaka u stjecanju predmetne bračne stečevine nisu bili jednaki sa po 1/2 dijela, već da je udio u toj imovini u vrijeme zaključka bio veći kod apelanta nego kod tužene. Nesporna je činjenica, kako navodi apelant, da parnične stranke nisu imale ugovor kojim bi drugačije uredile svoja stvarna prava nad bračnom stečevinom, jednako kao i činjenica da apelant tuženoj u predmetu P-122/04 nije sporio njezino zakonsko pravo na 1/2 dijela. Apelant predlaže da Ustavni sud, sukladno svojim ovlaštenjima, provede postupak i utvrdi povrede prava na koje se apelant poziva, na način proizvoljne primjene materijalnog prava redovnih sudova, ukine pobijane odluke sudova i naloži provedbu pravilnog i zakonitog rješavanja predmetne pravne stvari uz poštivanje apelantovih ustavnih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očito (prima facie) neutemeljen.

13. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/09 (S. H.M.) | Sudska praksa | Aktio