Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/09 (M. H. i H. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ponavljanje postupka
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-152/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 152/09, rješavajući apelaciju Mirsada Hromića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Hromića i Hatidže Hromić, podnesena zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupcima koji se vode pred Općinskim sudom u Sarajevu br. P-1884/03 i 065-0-P-043785-04-P (ranije P-2160/04), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Hromića i Hatidže Hromić, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine i 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Hromića i Hatidže Hromić, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine i broj 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Hromić i Hatidža Hromić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetima koji su se u vrijeme podnošenja apelacije vodili pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 U 000971 07 U i broj 09 0 U 002884 08 U, te dužine postupka u predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Sarajevu P-1884/03 i 065-0-P-043785-
04-P (ranije P-2160/04). Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 152/09.
2. Apelanti su 20. januara 2010. godine podnijeli Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 259/10.
3. Apelanti su 19. aprila 2010. godine podnijeli Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1384/10.
4. S obzirom da se navedene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 152/09.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Postupak po zahtjevu apelanta Mirsada Hromića za povrat stana
6. Apelant Mirsad Hromić je 25. januara 2002. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Avde Smajlovića broj 21 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-P-21/02 od 25. septembra 2002. godine, donesenim u skraćenom postupku, utvrdila da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana. Ovo rješenje je postalo pravosnažno 24. oktobra 2002. godine.
7. Privremeni korisnik spornog stana, Suljo Škamo (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik), podnio je 4. marta 2004. godine prijedlog Upravi za obnovu postupka koji je pravosnažno okončan rješenjem o povratu stana od 25. septembra 2002. godine i poništenje tog rješenja. U obrazloženju ovog prijedloga, privremeni korisnik je naveo da je Uprava odlučila o povratu spornog stana apelantu a da njemu nije bilo omogućeno da raspravlja u tom postupku, da je navedeno rješenje doneseno na osnovu lažne isprave i lažnog iskaza stranke, kao i zbog novih činjenica i novih dokaza. Uprava je Zaključkom broj 23-04/II-23-P-21/02 od 29. augusta 2006. godine dozvolila obnovu postupka. Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je, Rješenjem broj 27/02-23-8092 od 7. novembra 2006. godine, poništilo zaključak Uprave i predmet vratilo na ponovno odlučivanje.
8. Protiv ovog rješenja Ministarstva privremeni korisnik je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je, Presudom broj 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine, tužbu uvažio, osporeno rješenje Ministarstva poništio, apelantovu žalbu protiv prvostepenog zaključka Uprave odbio i prvostepeni zaključak Uprave od 29. augusta 2006. godine, kojim je dozvoljena obnova postupka za povrat stana, ostavio na snazi. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno utvrđeno da je privremeni korisnik morao sudjelovati u svojstvu stranke u postupku po zahtjevu apelanta za povrat spornog stana u posjed, što mu nije omogućeno jer je po tom zahtjevu proveden skraćeni postupak suprotno odredbi člana 140. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno riješio i pitanje blagovremenosti zahtjeva za obnovu postupka, jer privremenom korisniku nikada nije uručeno rješenje o povratu stana apelantu na način predviđen zakonom.
9. Istovremeno dok je trajao navedeni upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 7. novembra 2006. godine Uprava je, postupajući po tom rješenju, donijela rješenje kojim je zahtjev privremenog korisnika za obnovu postupka za povrat spornog stana odbijen. Privremeni korisnik je protiv ovog rješenja izjavio žalbu pa je Ministarstvo, Rješenjem broj 27/02-23-9969/07 od 13. decembra 2007. godine, žalbu odbilo. Privremeni korisnik je 20. januara 2008. godine protiv ovog rješenja Ministarstva podnio tužbu Kantonalnom sudom koji je, Presudom broj 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine, uvažio tužbu privremenog korisnika i poništio osporeno rješenje Ministarstva i prvostepeno rješenje Uprave kojim je odbijen zahtjev za obnovu postupka. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je naveo da je iz spisa nesporno da apelant nije imao mogućnost da učestvuje u postupku po apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana i da mu rješenje o povratu stana apelantu nije nikada uručeno. Također, Kantonalni sud je obrazložio da upravni organi „suprotno odredbi člana 249. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, rok za podnošenje prijedloga za obnovu računaju ne od dana kada je rješenje dostavljeno stranci, već od dana kada je [privremeni korisnik] prvi put saznao za to rješenje“. Kantonalni sud je naveo i to da predmet nije vratio na ponovno odlučivanje budući da je ranijom Presudom tog suda broj 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine ostavljen na snazi zaključak prvostepenog organa od 29. augusta 2006. godine kojim je dozvoljena obnova postupka za povrat stana, te da je donošenjem te ranije presude navedeni zaključak postao pravosnažan.
b) Postupak privremenog korisnika za obnovu ugovora o korištenju stana
10. Privremeni korisnik je 25. aprila 2000. godine pokrenuo postupak za obnovu ugovora o korištenju spornog stana. Odlukom Uprave broj 23-04/II-23-645/00 od 20. decembra 2006. godine, koja je potvrđena rješenjem Ministarstva broj 27/2-23-1443/07 od 26. februara 2007. godine odbijen je zahtjev privremenog korisnika za obnovu ugovora o korištenju spornog stana. Protiv drugostepenog rješenja, privremeni korisnik je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je, presudom broj 09 0 U 000 971 07 U od 12. januara 2010. godine, njegovu tužbu odbio.
c) Parnični postupci
11. Apelanti su, 18. augusta 2003. godine, kao vanknjižni vlasnici na spornom stanu, podnijeli tadašnjem Općinskom sudu II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv privremenog korisnika radi predaje u posjed spornog stana koji su, kako su naveli, privremenom korisniku izdali na korištenje do eventualnog zaključenja kupoprodajnog ugovora, do čega nije došlo. Ovaj predmet je zaveden pod brojem P-1884/03. Općinski sud je, rješenjem broj P-1884/03 od 17. juna 2004. godine, prekinuo ovaj postupak do pravosnažnog okončanja postupka koji je tužbom protiv apelanata pokrenuo privremeni korisnik.
12. Naime, privremeni korisnik je, 16. juna 2004. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanata kojom je tražio da utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana koji su apelanti zaključili sa Općinom Novo Sarajevo ništav i da se ima brisati pravo vlasništva koje je upisano u njihovu korist. Ovaj predmet je zaveden pod brojem P-2160/04. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je, presudom broj P-2160/04 od 19. februara 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev privremenog korisnika. Odlučujući o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, rješenjem broj 009-0-Gž-
06-001088 od 5. marta 2008. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da se odluka u ovoj pravnoj stvari ne može donijeti ukoliko se kao prethodna ne riješe sljedeća pitanja: a) da li apelanti imaju pravo na povrat spornog stana u posjed i 2) da li im je prestalo stanarsko pravo, pa je u skladu s tim naložio Općinskom sudu da donese rješenje o prekidu postupka dok se o ovim pitanjima ne odluči u upravnom postupku. Općinski sud je, u ponovnom postupku, postupajući po navedenom rješenju Kantonalnog suda, donio rješenje broj 065-0-P-043785-04-P od 5. marta 2008. godine, kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do okončanja upravnog spora koji se u to vrijeme vodio pred Kantonalnim sudom povodom zahtjeva privremenog korisnika za obnovu postupka za povrat stana apelantu (ovaj postupak je okončan presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine kojom je, u suštini, osnažen prvostepeni zaključak Uprave o dozvoli obnove postupka od 29. augusta 2006. godine). Protiv ovog rješenja apelanti nisu izjavili žalbu.
13. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da se sve tri vrlo opširne apelacije odnose na isto pravno pitanje, a i apelanti su predložili da Ustavni sud spoji sve tri podnesene apelacije i da donese jednu odluku. Suština navoda o kršenju prava na suđenje svodi se na to da upravni organi i sudovi nisu efikasno vodili postupke i obezbijedili apelantima pravnu zaštitu. Naime, apelanti smatraju da su nezakonite presude Kantonalnog suda od 16. novembra 2009. godine i od 4. februara 2010. godine zato što je, kako navode, Kantonalni sud proizvoljno primijenio zakon kada je dozvolio obnovu postupka, što su vrlo opširno obrazložili. Apelanti su naročito istakli da je ovaj postupak odlučivanja o tome da li će se dozvoliti obnova postupka ili ne trajao šest godina što je, kako navode, pretjerano dugo i pred organima uprave i pred Kantonalnim sudom. Osim toga, zbog vođenja ovog postupka, Općinski sud je prekinuo postupak po tužbi privremenog korisnika za poništenje ugovora o otkupu stana u korist apelanta koji se vodi od 2004. godine, a zbog prekida tog postupka prekinut je i parnični postupak po tužbi apelanata za predaju u posjed spornog stana koji se vodi od 2003. godine. Apelanti smatraju da za ovako dugo odlučivanje nadležnih organa i sudova nema nikakvog opravdanja i da su na taj način, onemogućeni da uživaju i u svom pravu na imovinu i dom.
14. Također, apelanti su naveli da protiv rješenja Općinskog suda broj broj 065-0-P-043785-04-P od 5. marta 2008. godine, kojim je postupak u toj pravnoj stvari prekinut do okončanja upravnog spora koji se u to vrijeme vodio pred Kantonalnim sudom povodom zahtjeva privremenog korisnika za obnovu postupka za povrat stana apelantu nisu izjavljivali žalbu jer bi, kako su naveli, zbog uputa koje je u tom predmetu dao Kantonalni sud – da se postupak prekine do odluke upravnih organa o prethodnim pitanjima – žalba bila neefikasan pravni lijek.
15. Apelanti su u prvoj apelaciji koju su podnijeli tražili da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da donese odluku u predmetu koji su se ticao ponavljanja postupka za povrat stana i u predmetu po tužbi privremenog korisnika za obnovu ugovora o korištenju spornog stana (ovu presudu kojom je u konačnici odbijen zahtjev privremenog korisnika za obnovu ugovora o korištenju spornog stana, nakon što je donesena, apelanti nisu osporili). Nakon što je u predmetu odlučivanja o ponavljanju postupka za povrat spornog stana donesena presuda, apelanti su novom apelacijom specificirali svoj zahtjev tako što su zatražili da Ustavni sud: a) ukine presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine kojom je ostavljen na snazi zaključak prvostepenog organa o dozvoli obnove postupka i da odbije tužbu privremenog korisnika protiv osporenog drugostepenog akta; b) ukine presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine kojom je uvažena tužba privremenog korisnika i praktično osnažen spomenuti zaključak Uprave o obnovi postupka; c) naloži Općinskom sudu da u postupcima broj P-1844/03 i P-2160/04 donese odluke u razumnom roku; i d) obaveže Kanton Sarajevo da apelantima naknadi nematerijalnu štetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od po 2.100,00 KM.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2 i 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda glase:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...] (14) apelacija je preuranjena;
a) Dopustivost prima facie
17. Apelanti nisu osporili rješenja Općinskog suda br. P-1844 /03 od 17. juna 2004. godine i 065-
0-P-043785-04-P od 5. marta 2008. godine, već smatraju da ti postupci, zbog prekida, traju predugo jer sudovi u ovim postupcima nisu donijeli odluke. Naime, postupak u predmetu broj P-1844/03 (radi predaje u posjed spornog stana) je prekinut do pravosnažnog okončanja postupka vezanog za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana u predmetu broj 065-0-P-043785-04-P (ranije P-2160/04), a ovaj postupak je prekinut do donošenja odluke o apelantovom pravu na povrat stana koji je u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda u toku pred nadležnim prvostepenim upravnim organom. Ustavni sud zapaža da apelanti protiv rješenja o prekidu postupka broj 065-0-P-043785-04-
P (ranije P-2160/04) od 5. marta 2008. godine nisu izjavljivali žalbu, obrazloživši da je postupak prekinut po eksplicitnom nalogu Kantonalnog suda iz rješenja broj 009-0-Gž-06-001088 od 5. marta 2008. godine. Naime, Kantonalni sud je u navedenom rješenju zaključio da je pitanje apelantovog prava na povrat spornog stana prethodno pitanje koje je odlučujuće za rješenje ovog parničnog postupka, pa je do rješenja prethodnog pitanja neophodno prekinuti ovaj parnični postupak. Stoga apelanti smatraju da bi u takvoj situaciji žalba protiv rješenja o prekidu postupka bila neefikasan pravni lijek, što Ustavni sud prihvata kao opravdan razlog za neiscrpljivanje ovog pravnog lijeka, pa je u tom smislu apelacija dopustiva.
18. Dalje, Ustavni sud mora odgovoriti i na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na jasno utvrđen stav Ustavnog suda o ovom pitanju, prema kojem predmeti u kojima je prekinut parnični postupak i na taj način apelantima privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, stav 20, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/05 i broj A
P 2690/08 od 21. jula 2011. godine, stav 51. objavljenja na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te s obzirom na to da se u konkretnom slučaju parnični postupci koji su prekinuti odnose se na predaju u posjed spornog stana i na utvrđenje da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, dakle na predmete građansko-pravne prirode, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
19. Nakon što je riješio ova pitanja, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U konkretnom slučaju, apelanti se žale na dužinu trajanja parničnih postupaka koji su prekinuti iz razloga koji su već navedeni. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su ovi postupci prekinuti jer je zaključeno da je postupak za rješavanje tužbe za predaju u posjed spornog stana prekinut zato što je prethodno potrebno pravosnažno odlučiti o eventualnoj ništavosti ugovora o otkupu spornog stana. S druge strane, ovaj drugi parnični postupak je prekinut zato što je prethodno potrebno odlučiti o zahtjevu za povrat spornog stana apelantu, u kojem je presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002884 08 U od 4. decembra 2010. godine dozvoljeno ponavljanje postupka i koji je, u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, još u toku. Imajući u vidu da su parnični postupci prekinuti zato što u njima objektivno nije moguće odlučivati dok se ne odluči o prethodnim pitanjima koja su od odlučne važnosti za rješenje tih sporova, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da se radi o neopravdano dugom vođenju parničnih postupaka, te da postoje objektivni razlozi zbog kojih Općinski sud nije u mogućnosti okončati ove parnične postupke. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o tome da nepostupanje Općinskog suda u postupcima broj P-1884/03 i 065-0-P-
043785-04-P (ranije P-2160/04) predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u navedenim parničnim postupcima, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost ratione materiae
21. Apelanti su osporili i presude Kantonalnog suda br. 09 0 U 000231 06 U od 16. novembra 2009. godine i 09 0 U 002884 08 U od 4. februara 2010. godine, a obje se odnose isključivo na dozvolu obnove postupka za povrat spornog stana apelantu.
22. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da se u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka za povrat spornog stana apelantu, odnosno da se u tim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1485/05 od 9. novembra 2006. godine, stav 9, objavljena na www.ustavnisud.ba i AP 1687/11 od 8. juna 2011. godine, stav 7., objavljena na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog slijedi da je apelacija u odnosu na osporene presude u vezi sa pravom na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na dom i imovinu
23. Apelanti se žale i da im je osporenim presudama Kantonalnog suda, odnosno nedonošenjem odluka u parničnim postupcima pred Općinskim sudom prekršeno pravo na dom i imovinu zbog toga što su postupci pred upravnim organima i sudovima o tome da li je dozvoljena obnova postupka za povrat stana trajali neopravdano dugo, a u parničnim postupcima još nisu donesene odluke. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ponovo ističe da se osporene presude Kantonalnog suda odnose isključivo na pitanje postojanja zakonskih uslova za obnovu postupka pred upravnim organima, te da se ni na koji način ne tiču odluke o pravu apelanata na dom ili na imovinu. Također, kako je već rečeno, parnični postupci su prekinuti iz objektivnih razloga zbog čega još i nisu donesene odluke koje bi pokretale pitanje kršenja prava na dom ili imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija preuranjena.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neosnovana, ili ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, ili ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović