Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1524/09 (B. N. i S. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1524/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1524/09, rješavajući apelaciju Branke Nikić i Stanka Sabljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Nikić i Stanka Sabljića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000-436 od 5. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Nikić i Stanko Sabljić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantica i apelant), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000-436 od 5. marta 2009. godine.

2. Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 064-

0-P-07-000 465 od 29. maja 2008. godine kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelantice i obavezao JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i „Ceste“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužene ili prvotužena i drugotužena) da apelantici, na ime naknade štete na vozilu, isplate iznos od 1.667,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. februara 1998. godine do konačne isplate. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio (stav I izreke presude). Dalje, Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da mu na ime naknade nematerijalne štete isplate ukupan iznos od 5.130,00 KM, od čega za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 1.500,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 390,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 240,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. aprila 2003. godine do konačne isplate. Preostali dio postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen (stav II izreke presude). Pored toga, Općinski sud je obavezao tužene da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.485,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da se 24. februara 1998. godine na magistralnoj cesti u mjestu Privalj dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je na vozilu BMW, apelantičino vlasništvo, nastupila šteta. Navedeno je da je apelant, kao vozač vozila BMW, nakon prevrtanja vozila, zadobio teže tjelesne ozljede. Dalje je navedeno da je pravni prednik prvotužene, na magistralnoj cesti gdje se desila saobraćaja nezgoda, izveo određene radove radi polaganja TT kablova i da je na tom dijelu ostao prokop dimenzija 17 cm a dubine 3 - 5 cm. Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrdio da je nailaskom vozila na prokop na asfaltu došlo do trzaja kotura upravljača i njegovog izbijanja iz apelantovih ruku a što je rezultiralo i zanošenjem udesno, te destabiliziranim kretanjem vozila. Navedeno je i da je vještak istakao da do nezgode ne bi došlo, bez obzira na postojanje prokopa na cesti, da se vozilo, kojim je upravljao apelant, kretalo brzinom i do 60 km/h. Također je vještak istakao da nije bilo navedenog prokopa na cesti, da bi apelant i pri brzini od 95 km/h prošao cestom bez bilo kakvog destabiliziranja i da do nesreće ne bi došlo.

4. Općinski sud je istakao da je usvojio tužbeni zahtjev apelanata, jer je utvrdio da je prokop na cesti u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, slijedom čega su tuženi obavezani da štetu naknade. Naime, Općinski sud je istakao da je drugotužena preduzeće nadležno za održavanje ceste koje je dužno voditi brigu i poduzimati primjerene mjere u pogledu omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Dio ceste na kojem su nastale zapreke koje se mogu otkloniti ili na kojem se izvode radovi moraju se obilježiti postavljanjem odgovarajućih saobraćajnih znakova. S obzirom na to da drugotužena nije otklonila postojeće oštećenje nastalo radovima (prokopom) prvotužene, to je odgovorna za štetu koja je prouzrokovana stanjem javne ceste.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-08-000-436 od 5. marta 2009. godine žalbe tuženih uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio na način da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijeni. Pored toga, Kantonalni sud je obavezao apelante da drugotuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 2.250,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da su žalbeni prigovori tuženih, koji se tiču pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, osnovani. U vezi s tim, navedeno je da je Općinski sud, između ostalih dokaza, proveo dokaze i uvidom u spis Općinskog suda (u Širokom Brijegu) broj Kri:24/98 (zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode), te dokaz vještačenjem vještaka saobraćajne struke Ante Ćorića. Istaknuto je da iz zapisnika o uviđaju saobraćajne nesreće (Kri:24/98) proizlazi da se predmetni saobraćajni udes u kojem je učestvovao apelant, upravljajući apelantičinim vozilom, desio na magistralnom putu Široki Brijeg - Posušje, u naseljenom mjestu Privalj, na kojem dijelu je kretanje vozila ograničeno brzinom na 50 km/h. Dalje je navedeno da iz zapisnika o uviđaju saobraćajne nesreće proizlazi da je na mjestu udesa asfaltni kolovoz prosječen u širini od 17 cm sa dubinom od 3 - 5 cm. Također, iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da je apelant kritične prilike upravljao vozilom brzinom od 95 km/h, te da je vozio pri brzini od 60 km/h, da ne bi došlo do udesa.

6. Imajući u vidu navedene činjenice, Kantonalni sud je istakao da je ocjenom posredno izvedenih dokaza - zapisnika o uviđaju Općinskog suda broj Kri: 24/98, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je utvrdio Općinski sud. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, u noći kada se dogodio saobraćajni udes, upravljao vozilom brzinom od 95 km/h, gdje je ograničenje brzine 50 km/h, te da je, bez obzira na prokop preko ceste (17 x 3 - 5 cm), isključivo odgovoran za saobraćajni udes. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je apelant isključivo odgovoran za nastanak udesa, nema pravo na naknadu štete. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je žalbe tuženih usvojio i dosuđujući dio prvostepene presude preinačio a žalbe apelanata odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio.

7. Apelanti navode da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda o povredi ovog prava svodi se na prigovor da je Kantonalni sud na drugačiji način utvrdio činjenice i zaključio da je uzrok nezgode brzina kojom je apelant upravljao vozilom, te da je on jedini i isključivi krivac za nezgodu. Apelanti smatraju da sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje u ovom „kompleksnom“ predmetu, te da je trebalo, ukoliko je želio da utvrdi činjenično stanje, „na pravi način“ da pozove svjedoke, sudionike nezgode i vještaka saobraćajne struke, kako bi se neposredno uvjerio na koji način je došlo do nesreće. Dalje, apelanti ističu da je iz nalaza vještaka saobraćajne struke očito da sud nije uzeo u obzir odgovor ovog vještaka koji je istakao da je uzrok nezgode „prokop na cesti“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na nezadovoljstvu apelanata utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u odnosu na razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su neosnovani navodi apelanata da sud nije uzeo u obzir odgovore vještaka, date u prvostepenom postupku, budući da iz osporene presude jasno proizlazi da je prilikom donošenja svoje odluke Kantonalni sud ocijenio i nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da do nezgode ne bi došlo, bez obzira na postojanje prokopa na cesti, da se vozilo kojim je upravljao apelant kretalo brzinom i do 60 km/h iz kojih razloga je u konačnici Kantonalni sud odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1524/09 (B. N. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio