Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1531/09 (Š. H. i H. H.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1531/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1531/09, rješavajući apelaciju Šefika Huseinspahića i Hidajeta Huseinspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Huseinspahića i Hidajeta Huseinspahića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-06-000889-2/09 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-

Gž-07-002 128 od 4. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-466/02 od 18. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Huseinspahić i Hidajet Huseinspahić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijeli su 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-06-000889-2/09 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 128 od 4. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-466/02 od 18. maja 2005. godine.

2. Apelanti su 1. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete, navodeći da su vlasnici-posjednici kuće i to suvlasnici sa po ½ dijela stare kuće, izgrađene na parceli broj k.č. 3/3 k.o. Raspotočje, starog premjera, što odgovara broj k.č. 1079 novog premjera iz pl. broj 379/01 k.o. Raspotočje, upisane u zk. uložak broj 1272, a drugoapelant je vlasnik nove kuće izgrađene na k.č. br. 336/2 iz zk. uloška broj 1000 k.o. Raspotočje, što odgovara k.č. br. 1038 novog premjera iz pl. broj 409/01 k.o. Raspotočje, a koje nekretnine su oštećene usljed miniranja i rudarskih radova. Apelanti su podneskom od 7. decembra 2004. godine precizirali tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od ukupno 34.407,30 KM sa kamatama od dana podnošenja tužbe i troškovima spora.

3. Presudom Općinskog suda broj P-466/02 od 18. maja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Rudnik mrkog uglja «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da na ime naknade materijalne štete isplati prvoapelantu iznos od 26.201,40 KM, a drugoapelantu iznos od 8.205,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka i apelanata u svojstvu parnične stranke, vještačenja vještaka geološke, rudarske i građevinske struke, te uvidom u materijalne dokaze u spisu) zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti neosnovan. Općinski sud je istakao da je za nastanak obligacionog odnosa iz koga za jednu stranu proizlazi obaveza da naknadi prouzrokovanu štetu, a za drugu pravo da dobije tu naknadu potrebno postojanje štetnika i oštećenog između kojih nastaje taj odnos. Osim toga, potrebno je postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze kao opštih uvjeta za postojanje tog odnosa. Općinski sud je citirao odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, navodeći da štetom treba podrazumijevati samo onaj gubitak za koji oštećeni ima u principu pravo na naknadu od odgovorne osobe ili štetnika. Općinski sud je u obrazloženju, također, naveo da je vještak geološke struke u nalazu i mišljenju istakao da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da oštećenja kuće apelanata nisu nastala kao posljedica negativnih djejstava koja prate podzemnu eksploataciju (slijeganje tla i pojava klizišta). Međutim, kako su oštećenja objekta evidentna i datumski vezana za period eksploatacije uglja u jami, te poštujući mišljenje mještana da su česti potresi koji dolaze iz podzemlja radi donošenja konačne i pravedne odluke, ovaj vještak je predložio da se vještaćenje proširi na vještaka rudarske struke (čiji je to djelokrug), a koji će utvrditi utjecaj jamskog miniranja na objekte u selu Gnjusi. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz nalaza vještaka rudarske struke od 12. oktobra 2004. godine utvrđeno da oštećenja na srušenom stambenom objektu u vlasništvu apelanata i novom stambenom objektu u vlasništvu drugoapalanta nisu u uzročnoj vezi sa miniranjem koje obavlja tuženi. Dalje, sud je istakao da je u dopunskom nalazu vještaka rudarske struke od 12. januara 2005. godine navedeno da oštećenja na stambenom objekatu u vlasništvu prvoapelanta nisu direktna posljedica eksploatacije uglja koju je tuženi vršio u periodu 2001/2002. godinu u OP G/VII/ i 4/1.

4. Općinski sud je nalaz vještaka rudarske struke prihvatio u cijelosti kao stučan i argumentovan, pojašnjavajući da, prema nalazu i mišljenju vještaka rudarske struke, uzrok oštećenja stambenih objekata apelanata nije osnovna djelatnost tuženog, nego to što novi objekat nije građen prema važećim standardima, dok se kod starog objekta uzrok oštećenja nalazi u plitkom fundiranju, nesolidnoj gradnji i starosti objekta. Svi ostali indirektni uzroci navedeni u dopunskom nalazu ne mogu se vezati za odgovornost tuženog u smislu odredbi člana 154. ZOO. Dalje, sud je u obrazloženju istakao da se prvoapelant izjavom od 20. juna 1977. godine obavezao da neće tražiti od tuženog nikakvu naknadu štete za nastala oštećenja na objektu, ocjenjujući da su njegove tvrdnje o motivima davanja izjave neprihvatljive. Naime, sud je izjavu prvoapelanta ocijenio nedvosmislenom i jasnom, zaključujući da se apelant odrekao bilo kakve naknade i odštete od tuženog, koja usljed podzemnih i nadzemnih rudarskih radova bude pričinjena na njegovom objektu. Sud je dalje naveo da se prvoapelant saglasio da se navedena izjava upiše u zemljišne knjige nadležnog Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, pa je u zk. ul. br. 1000 na C listu upisana izjava tuženom. Sud je u obrazloženju dalje naveo da je datom izjavom prvoapelant preuzeo obavezu da snosi sam štetu koja nastane na njegovom objektu, te da je neće tražiti od tuženog. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, pozivajući se na relevantne odrebe člana 123. st. 1. i 2, te člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 128 od 4. novembra 2008. godine, koja je donesena nakon što je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-000 889 od 13. septembra 2007. godine ukinuta Presuda ovog suda broj Gž-1082/05 od 18. aprila 2006. godine, u dosuđujućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da pritom nije počinio povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je, također, ocijenio da je Općinski sud za svoju odluku dao valjane i jasne razloge koji su u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prvoapelantov postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na njegovom stambenom objektu izgrađenom na označenoj parceli odbio, budući da iz apelantove izjave od 20. juna 1977. godine proizlazi da se odrekao prava da u svoje ime i ime svojih nasljednika potražuje štetu, koja bi eventualno mogla nastati kao posljedica nadzemnih i podzemnih rudarskih radova, te pristao da se takva izjava ubilježi u zemljišne knjige, navodeći da je isti stav zauzeo i Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj AP 501/04 od 28. juna 2005. godine, objavljenoj u «Službenom glasniku BiH» broj 27/06. Kantonalni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na staroj kući apelanata, jer iz nalaza vještaka rudarske struke od 12. oktobra 2004. godine i dopuni nalaza od 12. januara 2005. godine proizlazi da oštećenja na staroj kući apelanata nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa radovima tuženog s obzirom na to da osciliranje registruju samo mjerni instrumenti. Osim toga, iz nalaza vještaka građevinske struke datog u pisanoj formi u junu 2004. godine i na glavnoj raspravi održanoj 14. decembra 2004. godine proizlazi da je srušena stara kuća građena od ćerpiča, te da je plitkog fundiranja, naglašavajući da je i Vrhovni sud zauzeo isti stav u svojoj Odluci broj 070-0- Rev-

06-000 889 od 13. septembra 2007. godine.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-000889-2/09 od 31. marta 2009. godine revizija apelanata je odbijena. U obrazloženju presude sud je naveo da nije bitno što su nižestepeni sudovi ponovno odbili cio tužbeni zahtjev apelanata (za naknadu štete i na novoj i na staroj kući ) iako je nakon Odluke ovog suda broj 070-0- Rev-06-000 889 od 13. septembra 2007. godine o ukidanju ostalo da se odluči samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva za staru kuću. Vrhovni sud je pojasnio da su se revizija i obje nižestepene presude nepotrebno iscrpljivale oko utvrđivanja uzroka oštećenja na novoj kući prvoapelanta, jer ta kuća nije više bila predmet spora zbog toga što apelanti na raniju drugostepenu Presudu broj Gž-1082/05 od 18. aprila 2006. godine nisu izjavljivali reviziju. S tim u vezi, Vrhovni sud je pojasnio da je predmet odlučivanja ovog suda samo ocjena osnovanosti, odnosno neosnovanosti revizije na odbijajući dio pobijane presude za staru kuću apelanata izgrađenu na parceli k.č. br. 3/3 k.o. Raspotočje. Vrhovni sud dalje je naveo da su, prema članu 240. stav 2. ZPP, suvišni svi revizioni prigovori kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i tvrdnja da je u drugostepenom postupku pogrešno primijenjen član 8. ZPP, jer odredbe navedenog člana nije primjenjivao drugostepeni sud, nego prvostepeni sud, donoseći prvostepenu presudu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije sam otvarao raspravu prema odredbama člana 217. stav 2. ZPP, te da stoga nije ni mogao učiniti povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP. Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da drugostepeni sud nije počinio ni povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. a u vezi sa članom 231. ZPP kako to revizija paušalno tvrdi, tj. da drugostepeni sud nije odgovorio na žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije ocijenio mišljenje vještaka rudarske struke. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud na strani trećoj pobijane odluke prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da iz dva pismena nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke, kao i njegovog izjašnjenja na glavnoj raspravi proizlazi da do oštećenja na staroj kući apelanata nije došlo zbog rudarskih radova tuženog, a iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke da je uzrok rušenja ove kuće 2001. godine njena starost, plitko fundiranje i gradnja od ćerpiča. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio relevantne materijalnopravne propise na kojima je utemeljio svoju presudu, navodeći da u potpunosti prihvata razloge iznesene u drugostepenoj presudi kao pravilne i na zakonu zasnovane.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i prava na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje. Apelanti smatraju da sudovi nisu obrazložili svoje odluke vezane za žalbene i revizione navode, koji se odnose na potpuni izostanak ocjene nalaza i mišljenja vještaka geološke struke Ž.Z. od 29. marta 2004. godine u dijelu u kojem je dato mišljenje o uzrocima oštećenja na staroj kući na kojoj su oni suvlasnici sa ½ dijela. Ističu da iz sadržaja navedenih podnesaka nedvojbeno proizlazi da su to podnesci od suštinske važnosti za ishod predmeta i da su se sudovi njima «morali posebno pozabaviti». Apelanti, također, navode da su, zbog proizvoljnog postupanja sudova, neopravdano lišeni svoje imovine, čiju su vrijednost vještaci građevinske struke procijenili na iznos od 16.411,82 KM, kao i novčanog iznosa plaćenog za parnične troškove koji se odnose na sudske takse (tužba, dvije žalbe, revizija, troškovi naknade za trojicu vještaka i advokatski troškovi).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanata, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, a apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Također, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Vezano za prigovor apelanata da sudovi nisu dali valjana obrazloženja u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka geološke struke Ž.Z. u dijelu u kojem je dato mišljenje o uzrocima oštećenja na staroj kući, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dậ odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a navedena obrazloženja zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1531/09 (Š. H. i H. H.) | Sudska praksa | Aktio