Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1534/09 («Emil» d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1534/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1534/09, rješavajući apelaciju «»Emil» d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Emil” d.o.o. Sanski Most podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001568 od 22. januara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj PŽ-456/05 od 12. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-970/03 od 30. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Emil» d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa vlasnik Teufik Kadirić, podnio je 15. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001568 od 22. januara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PŽ-456/05 od 12. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-970/03 od 30. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-970/03 od 30. maja 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj PŽ-456/05 od 12. decembra 2006. godine obavezano je JP «Elektroprivreda» BiH-Elektrodistribucija Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati dug u iznosu od 11.496,75 KM i to iznos od 2.000,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. maja 1999. godine pa do isplate i iznos od 9.496,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 1999 godine pa do isplate i da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.048,90 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.

3. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da je među strankama nesporno da su 4. januara 1999. godine zaključili ugovor broj 106-EDB/98 o izvođenju građevinskih radova na 20 KV od TS 35/10 KV «Sanica» za BSTS Repetitor «Lokveni Vrh» Sanski Most (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). U članu 1. predmetnog ugovora je navedeno da je predmet ugovora izvođenje građevinskih radova na 20 KV od TS 35/10 KV «Sanica» za BSTS Repetitor «Lokveni Vrh» Sanski Most a u skladu sa specifikacijom radova koja je u prilogu tog ugovora i koja čini sastavni dio ugovora a navedenim članom je ugovoreno da će izvođač radova-apelant, radove izvesti kvalitetno i prema važećim propisima. U članu 2. predmetnog ugovora, kako je dalje naveo sud, izvođač radova-apelant se obavezao da će radove iz člana 1. ugovora izvesti za iznos od 40.004,00 KM. Među strankama je, kako dalje navodi sud sporno da li se zaključeni ugovor odnosi na radove za koje nije sporno da ih je apelant izveo ili samo na one koji su navedeni u ponudi apelanta odnosno predmjeru koji je apelant dostavio tuženom uz ponudu za zaključenje ugovora.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da su ugovoreni radovi na cijeloj trasi navodeći da iz tog razloga nije mogao prihvatiti kao dokazane navode apelanta da su ugovoreni samo oni radovi koji su navedeni u njegovoj ponudi jer se ti radovi ne odnose na cijelu trasu dalekovoda. Općinski sud je također obrazložio da je uvidom u zapisnik stručne komisije tuženog od 11. septembra 2001. godine za snimanje i kontrolu izvedenih građevinskih radova na dalekovodu a kojem je prisustvovao i predstavnik apelanta utvrđeno da su radovi na objektu počeli 27. novembra 1998. godine prije nego što je ugovor potpisan, da je interni tehnički pregled izvršen dana 13. jula 1999. godine nakon čega je apelant ispostavio račun na iznos predviđen ugovorom tj. na iznos od 40.004,00 KM. Uvidom u taj račun, kako je dalje obrazložio Općinski sud, utvrđeno je da je apelant ispostavio račun za radove koji su izvedeni po ugovoru a na šta ukazuje i opis radova koji je dat u tom računu. Također je Općinski sud u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz vještaka građevinske struke Hadžić Amre u dijelu u kojem vještak cijeni da je specifikacija koja je ugovorena zapravo ona iz ponude tuženog, navodeći da nije prihvatio obračun vrijednosti naknadno izvedenih radova koje je kao takve utvrdio vještak jer apelant nije dokazao da ovi radovi nisu bili predmet zaključenog ugovora. Mišljenje vještaka šta je bilo predmet ugovora između stranaka, Općinski sud nije tretirao kao relevantno navodeći da svoju ocjenu o tome može dati samo sud na osnovu provedenih dokaza. Saslušani svjedoci, kako je dalje istakao sud, nisu potvrdili navode apelanta o postojanju usmenog dogovora u pogledu naknadnih radova posebno svjedok D.S. a svjedoci K.M. i R.K. nisu imali saznanja o tome kako su radovi ugovarani niti su vidjeli ugovor pa isti nisu bili uvjerljivi za sud.

5. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je tuženi dužan apelantu isplatiti iznos od 9.496,55 KM za radove izvedene prema posebnim narudžbenicama a visinu je utvrdio prema nalazu vještaka te isplatiti iznos od 2.000,00 KM po predmetnom ugovoru od 4. januara 1999 godine koji iznos je tuženi umanjio od 40.004,00 KM na ime zakašnjenja u izvođenju radova (ugovoreni penali) jer tuženi nije dokazao da je apelant zakasnio sa ispunjenjem obaveza prema ugovoru.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda navodeći da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da se ugovorena cijena od 40.004,00 KM odnosi samo na jedan dio radova jer iz stanja spisa proizilazi da se radi o izvođenju građevinskih radova u kome je utvrđena cijena radova a vrsta i količina radova su navedeni u specifikacijama koja čine sastavni dio ugovora. Kantonalni sud žalbene navode apelanta da je cijena radova daleko veća od ugovorene i da se tuženi obogatio izvedenim radovima, smatra neosnovanim jer apelant nije dokazao da izvedeni radovi nisu bili predmet zaključenog ugovora i da su ugovoreni u dvije faze. Radovi koji nisu bili predmet ugovora već predstavljaju radove prema posebnim naruđbenicama a koji iznose 9.496,55 KM. prvostepeni sud je pravilno prihvatio kao osnovane i dosudio apelantu navedeni iznos.

7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001568 od 22. januara 2009. godine, reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prigovor apelanta o povredi odredaba parničnog postupka neosnovan jer je drugostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa članom 231. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio sve relevantne žalbene prigovore dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje i taj sud prihvata. Vrhovni sud je istakao da je žalbeni prigovor koji apelant ponavlja kao revizijski i koji se odnosi na pogrešnu primjenu člana 176. ZPP (da sud nije odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu) od strane drugostepenog suda je ocijenjen kao neosnovan a sa kojom ocjenom i razlozima koji su dati slaže se i taj sud. Naime Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 53. ZPP propisano da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva a apelant upravo tvrdi da pravni osnov njegovog tužbenog zahtjeva nije ispunjenje ugovora već prekoračenje preko polovine, odnosno neosnovano bogaćenje. Utvrđujući po prigovoru apelanta šta je osnov potraživanje nižestepeni sudovi su detaljno i jasno obrazložili da je pravni osnov ovog spora ispunjenje ugovora te su se suprotno navodima apelanta izjasnili i dali razloge zašto se konkretni sporni odnos ne može temeljiti na odredbi člana 139. (prekoračenje preko polovice) Zakoa o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) a ni na odredbi člana 210. ZOO (neosnovano bogaćenje) kao pravnom osnovu.

9. Vrhovni sud je istakao da je nižestepenim presudama utvrđeno da su apelant i tuženi stupili u poslovni odnos zaključenjem predmetnom ugovora o izvođenju građevinskih radova u kojem je u članu 1. propisano da sastavni dio ugovora čini specifikacija radova, da je taj ugovor apelant potpisao a specifikacija je bila priklopljena uz ugovor prilikom potpisivanja. U specifikaciji koja je sastavni dio ugovora je navedeno koje sve radove prema predmetnom ugovoru apelant treba da obavi te je iskazana vrsta, količina i cijena za svaku vrstu radova. Vrhovni sud smatra pravilnim utvrđenje nižestepenih sudova da je pravni osnov tužbenog zahtjeva ispunjenje ugovora o izvođenju građevinskih radova, da tuženi nije ispunio dio svoje obaveze (zadržao dio ugovorene sume zbog eventualnog kašnjenja u završetku radova) i da nije platio naknadno ugovorene i izvedene radove. Također smatra pravilnom primjenu člana 124. ZOO kao relevantnog materijalnog prava u konkretnom slučaju navodeći da u konkretnom slučaju nema osnova za primjenu člana 139. (prekoračenje preko polovine) odnosno 210. ZOO (neosnovano bogaćenje). Vrhovni sud je podsjetio da je članom 131. ZOO propisano da oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost nije znala u vrijeme zaključenja ugovora što nije slučaj obzirom da upravo iz činjeničnog utvrđenja nesumnjivo proizilazi da je apelant u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio upoznat, znao da su cijene iz ponude od novembra 1998. godine više od cijena iz specifikacije uz ugovor za iste radove, pa ipak zaključuje ugovor sa odredbom da specifikacija čini sastavni dio ugovora te nema osnova za primjenu naveden zakonske odredbe. Također Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 210. ZOO propisano da neosnovano bogaćenje postoji ako je imovina jednog subjekta prešla u imovinu drugog bez pravnog osnova, čega u konkretnom slučaju nema. Naime iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je apelant radove izveo na osnovu ugovora o građenju te da je za te radove plaćen od strane tuženog i to znači da nema prelaska imovine jednog u imovinu drugog bez pravnog osnova kako to apelant tvrdi pa nema pogrešne primjene ni navedene zakonske odredbe.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da se uredno prijavio na natjecanje o cijeni građevinskih radova na navedenom dalekovodu, sačinio ponudu i tuženom kao naručiocu radova dostavio uz popratno pismo od 9. novembra 1998. godine. Međutim tuženi svojom specifikacijom smanjuje cijenu a povećava količine stubnih mjesta na 85 pa tako oblikuje ponudu-specifikaciju kojom obuhvata cjelokupnu trasu dalekovoda i tako sačinjenu specifikaciju nastoji «podmetnuti» tako da od ugovoreni 44 stuba «podmeće» da se uradi 85 a sve po istoj cijeni od 40.004,00 KM. Apelant smatra da se tuženi na ovaj način obogatio jer radovi izvedeni i na drugom dijelu trase iznose ukupno 50.134,34 KM i da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom bogaćenju iz člana 210. ZOO. Nije sporno kako je naveo apelant da je tuženi platio 38.000,00 KM, da ostatak vrijednosti izvedenih radova (do 50.134,34 KM) nije plaćen i da taj neplaćeni iznos čini neosnovano bogaćenje na strani tuženog, slijedom čega je dužan da mu isplati ostatak neplaćenog iznosa. Apelant je istakao da iz iskaza svjedoka D.S. jasno proizilazi da predmetni ugovor ne konzumira građevinske radove koje je obavio na dijelu trase navedenog dalekovoda koji se proteže od Zavolja do Lokvenog Vrha i koji iznose 50.134,34 KM a što je potvrdio vještak građevinske struke u svom nalazu datom na glavnoj raspravi. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta djelomično osnovan. Općinski sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1534/09 («Emil» d.o.o. Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio