Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1544/09 (M. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1544/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1544/09, rješavajući apelaciju Mustafe Pašukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Pašukanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2068/05 od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4437/04 od 26. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Pašukanović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-2068/05 od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4437/04 od 26. maja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-4437/04 od 26. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2068/05 od 11. marta 2009. godine, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na jednosobnom stanu u Sarajevu, u Ulici Avde Jabučice broj 54, površine 32 m2, te da mu po tom osnovu pripadaju sva prava i obaveze koje pripadaju osobama koje su ovo svojstvo stekle prije 6. decembra 2000. godine, prema Zakonu o stambenim odnosima, u cijelosti je odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Fatima Drnda, a što je utvrđeno na osnovu uvida u ugovor o korištenju stana zaključen 3. novembra 1972. godine između Stambenog preduzeća Sarajevo i Fatime Drnda. Dalje je nesporno utvrđeno da se apelant uselio u stan svoje tetke 1992. godine, te da je od tada živio sa njom sve do njene smrti 1995. godine. Također je utvrđeno da je apelant, nakon smrti tetke, nastavio da koristi predmetni stan, te da je vlasnik predmetnog stana Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) a što proizlazi iz uvida u potvrdu o vlasništvu stana izdatu od Sarajevostana 26. novembra 2004. godine.
4. Istaknuto je da se apelant u tužbi pozvao na odredbu člana 30. Zakona o stambenim odnosima na način da je kao bespravni korisnik živio u predmetnom stanu duže od osam godina, te da je na taj način stekao svojstvo nosioca stanarskog prava.
5. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 30. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini, svako može pokrenuti postupak za njegovo iseljenje pred nadležnim stambenim organom, i to u roku od tri godine od dana useljenja, a stavom 6. istog člana propisano je da se protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaocu stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljih pet godina.
6. Stoga je Općinski sud napomenuo da je, u smislu navedenog člana, uslov za sticanje statusa nosioca stanarskog prava od bespravnog korisnika protek osam godina od dana nezakonitog useljenja u stan.
7. Navedeno je da je u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza utvrđeno da se apelant uselio u stan svoje tetke 1992. godine, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i koja je umrla 14. aprila 1995. godine. Po mišljenju Općinskog suda, apelant se tek od trenutka smrti tetke mogao smatrati licem koje je ostalo u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, te bespravnim korisnikom. Dalje je navedeno da tek od tog momenta počinje teći rok od tri godine, odnosno pet godina u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to da se status nosioca stanarskog prava mogao sticati zaključno sa 6. decembrom 2000. godine, te da od tada zakon više nije dao mogućnost sticanja statusa nosioca stanarskog prava, Općinski sud je našao da apelant u konkretnom slučaju nije ispunio zakonom propisane uslove, odnosno da nije protekao rok od osam godina na osnovu kojeg bi mogao kao bespravni korisnik steći status nosioca stanarskog prava.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant neosnovano žalbom tvrdi da je rok bespravnog korištenja od apelanta trebalo računati od 1992. godine, kada je on ušao u posjed predmetnog stana. Kantonalni sud je naveo da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Pošto je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava u vrijeme apelantovog useljenja bila apelantova tetka, prava nosioca stanarskog prava, na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, apelant počinje sticati danom smrti svoje tetke a to je 14. april 1995. godine. Da bi stekao pravo nosioca stanarskog prava na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima a u vezi sa izmijenjenim i dopunjenim članom 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, neophodno je da protekne rok od osam godina bespravnog korištenja predmetnog stana. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da u predmetnoj parnici nije protekao rok od osam godina i da zbog toga apelant nije stekao pravo nosioca stanarskog prava na spornom stanu za period od 14. aprila 1995. godine do 6. decembra 2000. godine.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su dokazi koji su provedeni pogrešno interpretirani, odnosno da nisu uzeti pravilno prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu. Smatra da je u konkretnom slučaju protekao rok od osam godina ali da to sud nije prihvatio kroz ponuđene i predložene dokaze koje, po njegovom mišljenju, nije ni obrazložio.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
14. Razmatrajući apelantove navode koji se u suštini tiču proizvoljne ocjene dokaza od redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza od redovnih sudova, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović