Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1552/09 (G. V. i I. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1552/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1552/09, rješavajući apelaciju Gorana Vidačaka i Ivice Vidačaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Vidačaka i Ivice Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58-0-P-901025-07-Rev od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000664 od 6. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-

901025/04 od 28. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Vidačak i Ivica Vidačak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58-0-P-

901025-07-Rev od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000664 od 6. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-901025/04 od 28. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-901025/04 od 28. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000664 od 6. juna 2007. godine, apelanti su obavezani da „Croatia-osiguranju“ d.d. Ljubuški, Generalna direkcija Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate na ime regresnog duga iznos od 3.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 4.300,00 KM počevši od 28. decembra 2004. godine do 30. juna 2005. godine, a na iznos od 3.730,00 KM zakonsku zateznu kamatu počevši od 30. juna 2005. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana. Apelanti su, također, obavezani solidarno isplatiti tužitelju na ime regresnog duga iznos od 8.534,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. decembra 2004. godine do konačne isplate, kao i tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.441,01 KM, sve u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog a za iznos od 1.566,00 KM je odbijen.

3. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58-0-P-901025-07-Rev od 17. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju revizijske presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se 13. novembra 1999. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Mostar u kojoj je sudjelovalo vozilo - moped marke „Peugeot“, kojim je upravljao apelant Goran Vidačak, a apelant Ivica Vidačak je bio vlasnik vozila, i vozilo marke „Fiat Fiorino“, vlasništvo „Tiska“ d.d. Mostar, a tjelesne ozljede je dobio M.G. U trenutku nesreće apelant Goran Vidačak je upravljao neosiguranim vozilom. Istaknuto je da je tužitelj 7. januara 2000. godine izvršio preboj sa oštećenim „Tiskom“ d.o.o. Mostar u iznosu od 4.300,00 KM. Tužitelj je 31. avgusta 2000. godine na ime naknade materijalne i nematerijalne štete M.G. isplatio iznos od 9.700,00 KM, odnosno 400,00 KM na ime troškova liječenja 9. februara 2001. godine.

5. Istaknuto je da je iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je za saobraćajnu nesreću isključivo odgovoran vozač vozila marke „Peugeot“ kojim je upravljao apelant Goran Vidačak. Po mišljenju vještaka strojarske struke, proizlazi da šteta na vozilu iznosi 5.141,82 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je M.G., zbog zadobijenih povreda, trpio fizičke bolove zbog smanjenja životne aktivnosti od 10%, da postoji naruženost blagog stepena (ožiljci na nozi), da je trpio bolove jakog intenziteta na dan povređivanja i na dan operativnog zahvata, umanjenog intenziteta 21 dan, a slabog mjesec dana, strah jakog intenziteta na dan povrede i operativnog zahvata umanjenog intenziteta sedam dana, a slabog 14 dana.

6. Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je tužitelj na pripremnom ročištu (21. juna 2006. godine) opredijelio (smanjio) svoj tužbeni zahtjev u pogledu iznosa materijalne štete i na ime regresnog potraživanja na 3.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koju sud dosuđuje od 30. juna 2005. godine do konačne isplate, a na iznos od 4.300,00 KM (koji je kao dio regresnog duga naplaćen 30. juna 2005. godine) samo zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe (28. decembra 2004. godine) pa do 30. juna 2005. godine, pa se ne može tvrditi da je izreka prvostepene presude u pogledu dosuđenog iznosa regresnog duga na ime materijalne štete nerazumljiva.

7. U pogledu revizionih navoda apelanata o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, po mišljenju Vrhovnog suda, sud nije zanemario odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica dajući prednost Odluci Biroa od 30. novembra 2000. godine broj 04-2894/00.

8. Po mišljenju Vrhovnog suda, sud se pravilno pozvao na odredbu člana 82. stav 4. Zakona o osiguranju imovine i lica kojom je propisano da Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu. Navedeno je da je spomenutom odlukom Biro svojim članicama dao ovlaštenje za naplatu regresnog potraživanja kod isplaćenih šteta prouzrokovanih od neosiguranih i nepoznatih vozila a koja se dogodila u periodu od 1. februara 1995. godine do 1. januara 2000. godine. S obzirom na to da se predmetna nezgoda dogodila 13. novembra 1999. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno utvrđeno da je odlukom Biroa tužitelj aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.

9. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da je u predmetnom postupku prekoračen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i da nije bilo ni aktivne niti pasivne legitimacije stranaka. Navode da se ne može mimo zakona „po nečijem nahođenju“ davati ovlaštenje za naplatu regresnih potraživanja i na tome temeljiti aktivna legitimacija tužitelja, jer to dovodi do pravne nesigurnosti kako u predmetnom, tako i u svim drugim postupcima, čime se stvara neprimjerena sudska praksa na način da se može čak i retroaktivno pokrivati određeni period, jer niko osim tog organa, odnosno Biroa za osiguranje, ne zna niti može znati kada, kako i na koji način se donose takve odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1552/09 (G. V. i I. V.) | Sudska praksa | Aktio