Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1559/09 (Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1559/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1559/09, rješavajući apelaciju „Centrotrans eurolinesa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Centrotrans eurolinesa” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-484/06 od 4. marta 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine broj UPII-
03-29-230/06 od 13. juna 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobusnih linija broj 01-29-
2589/102-N-1/S/05 od 4. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-484/06 od 4. marta 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-03-29-230/06 od 13. juna 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobusnih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/102-N-
1/S/05 od 4. oktobra 2005. godine.
2. Odlukom Komisije broj 01-29-2589/102-N-1/S/05 od 4. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Rješenjem Ministarstva broj UPII-03-29-230/06 od 13. juna 2006. godine, odbijen je prigovor apelantovog prednika na red vožnje međunarodne autobuske linije Sarajevo-Stockholm prevoznika „Kantić touristik“ Tešanj, koji se nalazi na strani 370. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini.
3. Apelantov prednik je protiv rješenja Ministarstva podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-484/06 od 4. marta 2009. godine odbio.
4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo žalbu izjavljenu protiv odluke Komisije. Po mišljenju suda, u postupku je pravilno utvrđeno da apelantov prednik nije isticao prigovore svojim redom vožnje na red vožnje prevoznika „Kantić touristik“ iz Tešnja. Istaknuto je da je članom 14. stav 1. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registrovanja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se prigovaranje može vršiti sa važećim registriranim redovima vožnje za koje je prigovarač dužan dostaviti kao dokaz kopije važećih dozvola dok stav 3. navedenog člana propisuje da prigovore na prijedlog redova vožnje mogu da daju samo zainteresovani prevoznici ili njihovi ovlašteni predstavnici. Dalje je navedeno da je članom 2. navedenog pravilnika u tački 17. propisano ko se smatra zainteresovanim prevoznikom sa pravom prigovora, definišući ga kao prevoznika koji na osnovu odredaba spomenutog pravilnika može u postupku usklađivanja osporavati red vožnje drugog prevoznika.
5. Sud BiH je ukazao da je iz reda vožnje za međunarodnu autobusku liniju Sarajevo-
Stockholm (prema dozvoli broj 0400932 od 25. marta 2003. godine) koji je apelantovom predniku odobren evidentno da se radi o stalnoj autobuskoj liniji sa polaskom iz Sarajeva do Stockholma nedjeljom i povratkom iz Stockholma četvrtkom, dok je prevozniku „Kantić touristik“ d.o.o. Tešanj odobren red vožnje iz Sarajeva kao mjesta polaska do Stockholma u dane srijeda i subota, te povratka iz Stockholma u dane utorak i petak. Istaknuto je da navedeno znači da se radi o različitom vremenu polaska i povratka, te da apelantov prednik nema pravni interes da prigovara navedenom redu vožnje ni zbog ovog razloga, te da zahtijeva da se ovaj red vožnje briše u cijelosti jer navedenim redom vožnje nije povrijeđen interes apelantovog pravnog prednika kao prevoznika zasnovan na zakonu.
6. Apelant se žali da je u osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da, uprkos činjenici da su prvostepeni i drugostepeni organ očigledno prekršili odredbe Pravilnika i član 39. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ broj 32/02) kojim je propisana obaveza organa uprave da razmatra i odgovori na predstavke i prijedloge koje im podnose stranke, Sud BiH nije ocijenio te navode. Po apelantovom mišljenju, Komisija nije poštivala pravila postupka jer je, suprotno odredbama člana 10. stav 1. tačka 1. alineje 2. i 3. Pravilnika, uzela sebi za pravo da vrši korekcije predmetnog prijedloga reda vožnje kako prije, tako i poslije njegovog uvrštavanja u Knjigu. Navedeno je, po apelantovom mišljenju, ugrozilo regularnost postupka uzimajući u obzir da je Komisija svojim pisanim uputstvom isključila mogućnost usklađivanja prijedloga redova vožnje po izmijenjenom prijedlogu, čime je počinjena nezakonita radnja kada je u pitanju predmetni prijedlog reda vožnje jer se on ni po kojem osnovu nije mogao uvrstiti u daljni postupak. Dalje navodi da je Sud BiH svojom presudom prihvatio i potvrdio stav Ministarstva da apelantov prednik nema položaj zainteresiranog prevoznika sa pravom prigovora na navedeni red vožnje, niti pravni interes zasnovan na zakonu da zahtijeva brisanje navedenog reda vožnje. Takvo tumačenje Ministarstva koje je prihvatio sud, po apelantovom mišljenju, znači da stranka u postupku ne može prigovarati na bilo kakvu povredu pravila postupka ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko ne prigovara svojim redom vožnje. Ističe da u konkretnom slučaju sve i da apelant nema navedeni red vožnje, nijedan organ uprave i institucija koja ima javna ovlaštenja ne može učesniku u postupku svojim Pravilnikom uskratiti pravo na pravni lijek. Po apelantovom mišljenju, donošenjem navedene presude sud je ugrozio i apelantovu imovinu jer je ozakonio nelegalan prevoz.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da je apelantov prednik u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu i tužbu, dakle, navedeno pravo mu nije uskraćeno. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ishodom žalbenog postupka i upravnog spora ne dovodi u pitanje djelotvornost ovih pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović