Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/09 (B. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1590/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj 1590/09, rješavajući apelaciju Burhana Bajramija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Burhana Bajramija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-

000305 od 27. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Burhan Bajrami (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 22. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000305 od 27. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-002 927 od 22. januara 2009. godine utvrđeno je da je Amira Bajić (u daljnjem tekstu: tužena) 21. augusta 2008. godine, nakon što je prethodno izdejstvovala kod nadležnih distributera prestanak napajanja prostora vodom i električnom energijom učinila čin smetanja posjeda na štetu apelanta na način da je angažirala osobu koja je u njenom prisustvu nasilno otvorila ulazna vrata na stambenom objektu koji se nalazi u Tuzli, Gradska ulica bb, (u daljnjem tekstu: predmetni stambeni objekt) sagrađen uz obiteljsku stambenu zgradu vlasništvo tužene, izmijenila bravu na ulaznim vratima i zadržala ključeve od ulaznih vrata. Stavom II dispozitiva rješenja naloženo je tuženoj da odmah a najkasnije u roku od 48 sati uspostavi pređašnje stanje posjeda tako što će ključeve od ulaznih vrata na predmetnom stambenom objektu na kome je izmijenila bravu predati apelantu pod prijetnjom snošenja zakonskih posljedica. Stavom III dispozitiva rješenja zabranjeno je tuženoj da ubuduće istim ili sličnim radnjama ometa apelanta u mirnom korištenju opisanih nekretnina. Stavom IV dispozitiva rješenja obavezana je tužena da plati apelantu troškove postupka u iznosu od 1.483,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da su apelant i tužena bili u ugovornom odnosu na osnovu pravnog posla-ugovora o izdavanju predmetnog stambenog objekta kojeg je tužena kao zakupodavac zaključila 1. januara 1999. godine sa apelantom kao zakupoprimcem a koji ugovor je zaključen na period od tri godine počev od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2001. godine. Među strankama nije sporno, kako je dalje naveo sud, da je ugovor u kontinuitetu usmeno produžavan i da je članom IV ugovora apelant kao zakupoprimac bio obavezan da redovno plaća potrošnju električne energije, vode i odvoza smeća. Općinski sud je dalje istakao da je tužena 9. jula 2008. godine, poslala apelantu «zahtjev za iseljenje» koji je apelant primio 11. jula 2008. godine a kojim je apelantu dala otkaz sa otkaznim rokom od mjesec dana. Također je sud istakao da je tužena zbog nastalog duga na osnovu korištenja vode i električne energije od strane apelanta nadležnim službama 16. jula 2008. godine, podnijela zahtjev za isključenje predmetnog stambenog objekta sa električne i vodovodne mreže te da je 21. augusta 2008. godine u prisutnosti dva člana povjerilačkog odbora MZ Centar i sekretara MZ Centar, obzirom da joj apelant nije vratio ključeve, nasilno otvorila predmetni stambeni objekt i promijenila cilindar bravu na ulaznim vratima. Nadalje je Općinski sud istakao da je iz zapisnika od 21. augusta 2008. godine koji je potpisala tužena i navedeni predstavnici MZ Centar utvrđeno da je objekt bio prazan bez ikakvog namještaja i ličnih stvari da je devastiran da se u objektu nije moglo boraviti, da nedostaje tuš baterija, wc šolja, bojler, kada, da je brodski pod djelomično počupan i da predmetni stambeni objekt nije uslovan za stanovanje. Također je iz zapisnika Policijske stanice «Centar» Tuzla od 25. septembra 2008. godine a po pozivu tužene, utvrđeno da službenici policije u stanu nisu zatekli nikakve stvari ili namještaj. Iz iskaza apelanta koji je dat u svojstvu parnične stranke sud je utvrdio da su djeca apelanta boravila u kući koja se nalazi na adresi Hendek broj 22 a na kojoj apelant ima suvlasnički dio od jedne sobe te da je imao namjeru predati ključeve tuženoj do kraja godine.

4. Dakle, kako je zaključio Općinski sud na osnovu navedenog pravnog posla apelant je vršio neposrednu faktičku vlast na stvari (neposredni posjed) dok je tužena (posredni posjednik) faktičku vlast na stvari (predmetnom stambenom objektu) vršila preko apelanta u smislu člana 75. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98, u daljnjem tekstu: ZVPO). Izvedenim dokazima kako je dalje naveo sud, pouzdano je utvrđeno da je apelant posjedovao ključ od stambenog prostora i da je predmetni prostor koristio što ukazuje da je imao faktičku vlast na stvari koja mu je protivpravnim radnjama tužene uskraćena. Kako je u toku postupka nedvojbeno utvrđeno da je apelant bio u mirnom neposrednom posjedu predmetnog stambenog objekta te da je tužena promjenom cilindar brave na ulaznim vratima tog prostora 21. augusta 2008. godine onemogućila apelanta u vršenju faktičkog posjeda na dotadašnji način, Općinski sud je zaključio da je tužena počinila čin smetanja posjeda na način opisan u dispozitivu rješenja.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavila tužena Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Gž-09-000305 od 27. marta 2009. godine, žalbu uvažio prvostepeno rješenje preinačio tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.263,60 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 421,20 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 450,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je kod utvrđenog činjeničnog stanja neprihvatljiv stav prvostepenog suda da je apelant bio u mirnom neposrednom posjedu predmetnog stambenog objekta i da je tužena na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja počinila čin smetanja posjeda iz razloga što smetanje ili oduzimanje posjeda mora biti protivpravno da bi se neposrednom posjedniku pružila zaštita. U konkretnom slučaju kako je dalje istakao Kantonalni sud, otkazom ugovora i istekom otkaznog roka apelant je izgubio pravni osnov za korištenje predmetnog stambenog objekta pa se u tom slučaju ne radi o protivpravnom smetanju ili oduzimanju te se takvom posjedu i ne pruža zaštita. Istekom otkaznog roka apelant je predmetni stambeni objekt koristio bez pravnog osnova pa stoga ne može ni uživati posjedovnu zaštitu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 75. ZVPO prema kojem posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed) te istako da samo na osnovu činjenice što je apelant zadržao ključeve od predmetnog stambenog objekta ne može se zaključiti da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog objekta a sve i u situaciji kada je predmetni stambeni objekt prazan, bez namještaja i ličnih stvari apelanta, odnosno devastiran od strane apelanta (nedostaje tuš baterija, wc šolja, bojler, kada) i kada nije uslovan za stanovanje. Kod ovakvog postupanja apelanta prema mišljenju Kantonalnog suda apelant je izgubio posjed predmetnog stambenog objekta a uslijed toga ne može uživati ni traženu posjedovnu zaštitu. S tim u vezi, kako je dalje istakao sud, neprihvatljiva je tvrdnja apelanta da predmetni stambeni prostor i dalje koristi tako što sa suprugom prespava na spužvi koju je nekada ostavljao u objektu a nekada nosio kući jer upravo iz ovih navoda samog apelanta slijedi da je apelant sa članovima porodičnog domaćinstva prestao da predmetni stambeni objekt koristi za potrebe stanovanja a u koju svrhu je zaključen ugovor: Također iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je apelant sa suprugom iz predmetnog stambenog objekta iznio sav namještaj demontirao tuš bateriju, WC šolju, bojler kadu a djeca su spavala u kući koja se nalazi na adresi Hendek broj 22 (preko puta predmetnog stambenog objekta). Na kraju je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud donoseći osporeno rješenje pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je apelant izgubio posjed predmetnog stambenog objekta jer je prestao da vrši faktičku vlast nad predmetnim stambenim objektom.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da se na konkretan slučaj trebao primijeniti Zakon o obligacionim odnosima jer nije bilo razloga da se konkretan pravni odnos podvodi pod odredbe ZVPO budući da postoji konkretan pravni posao između parničnih stranaka (ugovor o zakupu) a koji nije ni saglasnom voljom stranaka a ni od strane suda raskinut. Apelant smatra da je sud kao eventualno prethodno pitanje trebao zauzeti «stajalište da jednostranim otkazom ugovora nije došlo do raskida istog i da time nije apelantov posjed predmetnog stambenog objekta izgubio atribut zakonitog posjeda». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje i da se predmet vrati na ponovni postupak u kojem će se udovoljiti tužbenom zahtjevu uz naknadu troškova postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio zašto je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime redovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju otkazom ugovora i istekom otkaznog roka apelant izgubio pravni osnov za korištenje predmetnog stambenog objekta te se takvom posjedu i ne pruža zaštita i ne radi se o protivpravnom smetanju ili oduzimanju posjeda. Također je redovni sud citirao odredbu člana 75. stav 1 ZVPO prema kojoj posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari te istakao da se u konkretnom slučaju na činjenice što je apelant zadržao ključeve od predmetnog stambenog objekta, koji je prazan, bez namještaja devastiran i u situaciji kada je apelant koristio i boravio u kuću na adresi Hendek broj 22, ne može se zaključiti da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stambenog objekta, odnosno apelant je izgubio posjed predmetnog stambenog objekta a slijedom toga ne može uživati ni traženu posjedovnu zaštitu. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se također žali da je osporenom odlukom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se osporenom odlukom kojom je apelant odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je tužena počinila čin smetanja posjeda izmjenom cilindar brave na ulaznim vratima predmetnog stambenog objekta ni na koji način ne dira u navedeno pravo apelanta, odnosno apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Naime apelantov tužbeni zahtjev je upravo odbijen iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da se iz činjenice što je apelant zadržao ključeve od predmetnog stambenog objekta, koji je prazan, bez namještaja devastiran i u situaciji kada koristi kuću na adresi Hendek broj 22, čiji je suvlasnik, ne može zaključiti da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stambenog objekta. Na taj način apelant je izgubio posjed predmetnog stambenog objekta a slijedom toga ne može uživati ni traženu posjedovnu zaštitu te je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke zaključio da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/09 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio