Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/09 (D. S. i P. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1596/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1596/09, rješavajući apelaciju Dušana Spreme i Petra Spreme, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Spreme i Petra Spreme podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-07-000 261 od 26. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž 32/05 od 28. decembra 2006.

godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-14/03 od 8. jula 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Spremo i Petar Spremo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijeli su 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-07-000 261 od 26. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž 32/05 od 28. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-14/03 od 8. jula 2004 godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-14/03 od 8. jula 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjh poslova, Opština Zvornik i Fudbalski klub «Drina» Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da im solidarno isplate iznos od 51.886,25 KM na ime izgubljene dobiti, kao i da isplate iznos od 43.576,70 KM na ime plaćene zakupnine prvoapelantu, sve sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prvoapelant 3. aprila 1991. godine zaključio ugovor o zakupu određenog poslovnog prostora sa trećetuženim radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u ovom poslovnom prostoru. Kako poslovni prostor nije bio priveden svrsi, dogovoreno je da prvoapelant [zakupoprimac] izvede radove određene ugovorom, a vrijednost tih radova će se prebiti kroz zakupninu, koju neće plaćati (obračunatu u mjesečnom iznosu od 11.000,00 dinara) do visine vrijednosti izvedenih radova. Također je ugovoreno da prvoapelant u nemogućnosti obavljanja radova može angažovati drugo lice od članova svoje porodice za daljnji rad. U skladu s tim dogovorom, ugostiteljsku djelatnost je obavljao njegov sin [drugoapelant], i to od augusta 1991. godine pa sve do 30. oktobra 1996. godine, kada su deložirani iz ovog poslovnog prostora na zahtjev trećetuženog, a prema zaključku Izvršnog odbora Skupštine opštine Zvornik. Sud je, također, naveo da je prvoapelant zatražio i posjedovnu zaštitu kod Osnovnog suda u odnosu na prvotuženog i trećetuženog. Rješenjem Osnovnog suda broj P-13/00 od 11. februara 2000. godine utvrđeno je da je prvoapelant ometan u mirnom faktičkom posjedu poslovnog prostora 30. oktobra 1996. godine, ali da su nakon pravosnažno okončanog postupka za posjedovnu zaštitu apelanti ušli u posjed poslovnog prostora 15. februara 2001. godine. Prema ocjeni suda, čin smetanja posjeda utvrđen od ovog suda navedenim rješenjem je potpuno nezavisan od postojanja ugovora o zakupu i on nema nikakvog uticaja na dužinu, odnosno trajanje zakupa po osnovu ugovora. Sud je dalje naveo da su apelanti mogli biti u faktičkoj državini poslovnog prostora i ostvariti istu posjedovnu zaštitu i da ugovora o zakupu uopšte nije bilo. Prema ocjeni suda, apelanti su morali dokazati do kada bi bili u državini predmetnog poslovnog prostora da nisu zasmetani na navedeni način, dokazivanjem trajanja pravnog odnosa po osnovu ugovora o zakupu, odnosno da on nije bio zaključen, trajanje faktičke državine po drugom osnovu ili bez njega, te koji prihod bi se mogao ostvariti da do smetanja nije došlo.

3. Sud je ocijenio da prvoapelant nije dokazao visinu svojih ulaganja u predmetni poslovni prostor izraženu u vrijednosti u vrijeme izvršenog ulaganja radi utvrđivanja za koliko bi mjeseci kompenziranjem zakupnine od 11.000,00 dinara mjesečno isplatio zakupninu, te u skladu s tim od kog dana bi tekao rok sljedećih pet godina zakupa iz stava 2. člana 8. ugovora o zakupu. Sud je istakao da za utvrđivanje ovih odlučnih činjenica apelanti na kojima je teret njihovog dokazivanja nisu predlagali nikakve dokaze, naglašavajući da iz ugovora o zakupu i aneksa ugovora to nije bilo moguće zaključiti. Sud je, također, naveo da, prema odredbama člana 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnem tekstu: Zakon o zakupu), ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je zaključen, naglašavajući da je iz člana 4. ugovora o zakupu vidljivo da je on zaključen na određeno vrijeme. Sud je istakao da je dan prestanka važnosti osnovnog ugovora o zakupu odlučna činjenica i za ocjenu pravne valjanosti aneksa ugovora i u vezi s tim i njegovog pravnog značaja za predmetni spor. Osim toga, sud je istakao da aneks ugovora kao saglasnost volja u pogledu naknadnih izmjena ili dopuna osnovnog ugovora proizvodi pravno djejstvo samo pod uvjetom da je osnovni ugovor na snazi, i to između ugovornih strana koje su zaključile osnovni ugovor. Dalje, prema stavu suda, ako je osnovni ugovor prestao prije zaključenja aneksa ugovora, u tom slučaju aneks ne proizvodi pravno djejstvo i nema uticaja na prava i obaveze stranaka preuzete osnovnim ugovorom, te stoga ni na potraživanja koja su predmet ovog spora i eventualno bi se mogao smatrati novim ugovorom o zakupu između apelanata i tuženih. Pošto apelanti nisu dokazali vrijeme trajanja zakupa po osnovu ugovora o zakupu, to se, prema ocjeni suda, nije moglo utvrditi ni da li je prvoapelant platio više zakupnine od izvršenih ulaganja, kao ni pravo na naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti bavljenja ugostiteljskom djelatnošću, budući da bavljenje tom djelatnošću u navedenom prostoru apelanti upravo vezuju za postojanje zakupa na njemu. Stoga, pošto apelanti nisu dokazali postojanje zakupa na poslovnom prostoru u spornom periodu (30. oktobra 1996. godine do 10. februara 2001. godine), prema stavu suda, nisu dokazali ni da li je drugoapelant zadržao poslovni prostor u istom periodu po tom ili drugom osnovu. Osnovni sud je temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja primjenom čl. 12. i 32. Zakona o zakupu zbog nedostatka činjenica i dokaza bitnih za donošenje odluke koje su apelanti bili dužni ponuditi, shodno odredbama člana 123. stav

1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev odbio.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž 32/05 od 28. decembra 2006. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je ugovor o zakupu zaključen 3. aprila 1991. godine između prvoapelanta i trećetuženog (u skladu s kojim je u predmetnim poslovnim prostorijama ugostiteljsku djelatnost obavljao drugoapelant) na određeno vrijeme, kako to proizlazi iz odredbi čl. 4. i 10. ugovora. Prema odredbama člana 32. Zakona o zakupu, ugovor o zakupu prestaje istekom vremena na koji je zaključen. Međutim, u ugovoru o zakupu ovaj datum nije bio izričito naznačen, ali je bio odrediv vrlo konkretnim pokazateljima predviđenim u članu 4. prema kojem će se zakupnina, određena u visini od 11.000,00 dinara mjesečno u vrijeme zaključenja ugovora isplaćivati počev od dana završetka radova iz člana 2. ugovora o zakupu i obračunavati sve dok se mjesečna zakupnina ne iscrpi u visini vrijednosti svih izvedenih radova iz člana 2. ugovora o zakupu. Sud je dalje naveo da iz člana 4. stav 2. ugovora o zakupu proizlazi da će ugovor trajati još pet godina, što nedvosmisleno razjašnjava i član 10. ugovora o zakupu kojim je predviđeno da će po isteku rokova iz člana 4. apelant [zakupoprimac] osloboditi objekat od lica i stvari u roku od 30 dana. Dalje, sud je naveo da su apelanti trebali dokazati koji je to rok, što također podrazumjeva da su trebali dokazati koliko su koštala ulaganja iz člana 2. ugovora o zakupu iz čega bi proizišlo do kada je visina vrijednosti ovih ulaganja bila dovoljna da podmiri zakupnine od 11.000,00 dinara i, konačno, kada je trebalo početi računati slijedeći rok od pet godina kao konačan rok isteka zakupa u smislu člana 10. ugovora o zakupu. Okružni sud je dalje naveo da ove činjenice apelanti ne samo da nisu dokazali nego ih nisu ni naveli u postupku, pa sud nema uopšte nikakvih saznanja o tome. Dalje, bez ovih saznanja nije bilo moguće ni utvrditi da li je 30. oktobra 1996. godine već bio istekao rok iz ugovora o zakupu i uopšte do kada je drugoapelant imao pravo i mogao obavljati ugostiteljsku djelatnost od koje je, prema nalazu vještaka ekonomske struke (u skladu sa visinom plaćenog paušalnog poreza), zarađivao mjesečno 540,00 DM, odnosno KM, neposredno prije deložacije. Okružni sud smatra da je pravilan stav prvostepenog suda da se aneks ugovora o zakupu ne može smatrati sastavnim dijelom ranijeg ugovora o zakupu, koji pokriva sporno vrijeme trajanja zakupa, bez obzira na to što je nazvan aneksom ugovora, prije svega, što tokom postupka nije bilo ni riječi o volji i namjeri stranaka vezanoj za zaključenje aneksa u odnosu na ranije zaključeni ugovor. Osim toga, ugovor nazvan aneks zaključen je u vremenskom razmaku od 10 godina u odnosu na ranije zaključeni ugovor sa novom ugovorenom stranom, drugoapelantom. Okružni sud je zaključio da je pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvatljiv i za ovaj sud iz kojih razloga je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-07-000 261 od 26. februara 2009. godine revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Vrhovni sud je istakao da je, prema članu 4. ugovora o zakupu, očigledno da se radi o zakupu na određeno vrijeme, te da su apelanti pravo na izgubljenu dobit mogli ostvariti samo za ono vrijeme za koje su poslovni prostor u kome su obavljali djelatnost mogli držati u posjedu po osnovu zaključenog ugovora o zakupu. Stoga su bili dužni dokazati da ugovor o zakupu nije istekao prije 30. juna 1996. godine, već drugog određenog datuma, te da imaju pravo zakupljeni prostor držati do tog određenog datuma u skladu sa članom 4. stav 2. ugovora o zakupu. Pošto apelanti nisu dokazali do kada je trajalo pravo da poslovni prostor drže u posjedu i koriste ga u skladu sa članom 4. ugovora o zakupu, odnosno da ugovor nije istekao 30. oktobra 1996. godine, prema stavu suda, nisu dokazali ni osnovanost tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je pojasnio da su navedene činjenice bile bitne za odlučenje o tužbenom zahtjevu, ocjenjujući neprihvatljivim stav apelanata da ih nisu morali dokazivati, jer su nesporne među strankama. Naime, kako apelanti nisu naveli ni visinu uloženih sredstava prema čl. 2. i 3. ugovora o zakupu, to se trećetuženi kao zakupodavac na njih nije ni mogao izjasniti, odnosno da li bi to među strankama bilo sporno. Vrhovni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju postojanje aneksa ugovora o zakupu nije ni bilo bitno za rješavanje ove pravne stvari, budući da aneks ugovora o zakupu obuhvata period poslije vremena na koje se odnosi zahtjev za ostvarivanje naknade na ime izgubljene dobiti.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su iznijeli hronologiju događaja vezano za ovaj predmetni postupak i istakli da su redovni sudovi proizvoljnom, nepotpunom i površnom ocjenom dokaza izveli pogrešan zaključak, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava na njihovu štetu. Ovo pogotovo ako se ima u vidu činjenica da niko od tuženih nije osporio nijednu odredbu iz ugovora o zakupu i aneksa ugovora koji bi prigovori uslovili pružanje nekih novih dokaza. Apelanti smatraju da su zaključci sudova koji sugerišu obavezu da dokazuju visinu uloženih sredstava u gradnju objektaposlovnog prostora apsolutno proizvoljni i bez uporišta u zakonskom procesnom i materijalnom propisu. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da je povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, budući da prihodi po osnovu obavljanja ugostiteljske djelatnosti, kao i materijalna ulaganja u poslovni prostor imaju karakter imovine. Apelanti su zatražili da se apelacija usvoji, utvrdi povreda navedenih prava, osporene odluke ukinu i meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

10. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, budući da nisu uspjeli dokazati odlučne činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev – osnov i visinu štete na ime izgubljene dobiti i unaprijed plaćene zakupnine koju su pretrpjeli usljed nezakonitog iseljenja iz poslovnog prostora koji su koristili po osnovu ugovora o zakupu. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje da „...svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...“. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od redovnih sudova, kako to apelanti navode, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/09 (D. S. i P. S.) | Sudska praksa | Aktio