Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1642/09 (D. i N. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1642/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1642/09, rješavajući apelaciju Dragana i Nade Puce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana i Nade Puce podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-134/05 od 9. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-247/04 od 29. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan i Nada Puce (u daljnjem tekstu: apelanti-u predmetnom postupku učestvovali u svojstvu zainteresovanih lica) iz Mostara, koje zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnijeli su, 26. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: Vrhovni sud) broj Už-134/05 od 9. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-247/04 od 29. decembra 2004. godine.

2. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša bivše Mostar Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/II-3-501/99 od 11. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstva) broj UP-09-25-03-308/02 od 27. aprila 2004. godine, Tomislavki Pudar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) nije priznato stanarsko pravo i odbijen je njen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

3. Protiv drugostepenog rješenja tužiteljica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj U-247/04 od 29. decembra 2004. godine uvažio i poništio rješenje Ministarstva broj UP-09-25- 03-308/02 od 27. aprila 2004. godine i Službe broj 07/II-3-501/99 od 11. marta 2004. godine. Određeno je da se tužiteljici vraća u posjed predmetni stan, te je Grad Mostar Odjel za stambene poslove i obnovu obavezan da u roku od 30 dana predmetni stan vrati tužiteljici u posjed.

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je presudom Kantonalnog suda broj U-

728/02 od 13. januara 2004. godine uvažena tužba tužiteljice i poništeno rješenje Službe od 12. februara 2002. godine i rješenje Ministarstva od 22. marta 2002. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Služba je donijela rješenje od 11. marta 2004. godine protiv kojeg je tužiteljica podnijela žalbu koju je Ministarstvo odbilo rješenjem od 27. aprila 2004. godine.

5. Kantonalni sud je naveo da je taj sud presudom broj U-728/02 od 13. januara 2004. godine zauzeo stav da se predmetni stan koji je tužiteljica koristila od 1969. godine ima smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. stav 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini i člana II/A/3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i da ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Navedeno je da i pored činjenice što je tužiteljica prestala biti član porodičnog domaćinstva svog brata Jovana Pudara i nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu ovlaštene osobe iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima nisu nikada pokrenule postupak njenog iseljenja iz stana.. Navedeno je je da ni Služba, a ni Ministarstvo u svojim rješenjima u smislu izvršenja presude Kantontonalnog suda broj U-728/02 od 13. januara 2004. godine nisu postupili prema pravnom shvatanju Kantonalnog suda iz te presude, te su odlučili da se stan čije je vraćanje u posjed tražila tužiteljica ne može smatrati njenim domom jer je nezakonitim radnjama zaposjela predmetni stan odnosno nije se preselila u drugi stan sa nosiocem stanarskog prava kao član porodičnog domaćinstva.

6. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedeno je da je tužiteljica predmetni stan koristila od 1969. godine kao član porodičnog domaćinstva njenog brata Jovana Pudara. U 1989. godini njena nevjesta Milojka Pudar stekla je novo stanarsko pravo ali se tužiteljica nije sa Milojkom Pudar i njenim članovima domaćinstva među kojima je i Jovan Pudar, brat tužiteljice uselila u novi stan nego je i dalje nastavila samostalno koristiti sporni stan ali sada bez pravnog osnova. Kantonalni sud je istakao da su od 1989. godine ovlaštene osobe u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima imale pravo pokrenuti postupak iseljenja tužiteljice iz stana kod stambenog organa odnosno kod nadležnog suda u propisanim rokovima ali da one to pravo nisu iskoristile nego su svojim postupanjem omogoćile da tužiteljica i dalje nastavi koristiti stan. Po mišljenju Kantonalnog suda predmetni stan koji je tužiteljica koristila od 1969. godine i nakon 1989. godine ima se smatrati njenim domom u koji ona treba da se vrati. Nadalje po shvatanju Kantonalnog suda tužiteljica ne može trpjeti štetene posljedice zbog toga što ovlaštene osobe nisu pokrenule postupak njenog iseljenja iz stana u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima.

7. Protiv presude Kantonalnog suda žalbu su podnijeli apelanti kao zainteresovana lica koju je Vrhovni sud presudom broj UŽ-134/05 od 9. aprila 2009. godine odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da nadležni organi nisu postupili po primjedbama niti pravnim shvatanjima suda datim u presudi Kantonalnog suda broj U-728/02 od 13. januara 2004. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo tj. odredbe člana 30. preuzetog Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 11/98 i 19/99) imajući u vidu član 8. Evropske konvencije, član 1. stav 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i član II/A/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

9. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žale se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je nispravna tvrdnja da tužiteljica ima pravo na sporni stan budući da nadležni organ nije tražio njeno iseljenje. Po mišljenju apelanata nadležni organ to nije ni morao tražiti budući da je tužiteljica stan napustila nakon što je jedno vrijeme nezakonito boravila u njemu. Ističu da se u navedenom stanu od 1994. godine do danas zakonito nalazi apelant Dragan Puce sa svojom suprugom i četvero djece, a koji je dobio prvo na privremeno korištenje pa ga nakon što je stekao stanarsko pravo otkupio i upisao se kao vlasnik sa 1/2 dijela sa svojom suprugom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Nadalje, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović