Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/09 (R. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1663/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1663/09, rješavajući apelaciju Refike Huremovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refike Huremovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-50/05 od 23. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 1304/2000 od 26. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refika Huremović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića koju zastupa Mirko Simić, advokati iz Brčkog, podnijela je 28. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-50/05 od 23. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1304/2000 od 26. oktobra 2004. godine.
2. Apelantice je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tužene Gorane Semren (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U tužbi je navela da je njena majka, sada umrla Hanumica Klišturić 30. septembra 1993. godine sa tuženom zaključila Ugovor o zakupu kuće i ljetne kuhinje (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje se nalaze u Bijeljini u ulici Boška Buhe broj 9, na period od pet godina odnosno u periodu od 13. septembra 1993. godine do 13. septembra 1999. godine. U istorijatu tužbe dalje navodi da joj je majka umrla 3. januara 1999. godine, te da su njoj na osnovu rješenja o nasljeđivanju ovog suda predmetne nekretnine pripale u vlasništvo. Apelantica dalje navodi da je u više navrata tokom 1998. godine i nadalje tražila od tužene da joj isplaćuje stanarinu na ime ugovora o korištenja predmetnih nekretnina, ili da joj iste kao vlasniku tužena preda u posjed kojem zahtjevu apelantice tužena nije udovoljila. Dalje je navela da je tužena tek na temelju rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) 28. septembra 2001. godine iseljena iz navedenih nekretnina, za koje vrijeme je kako ističe trpila štetu koja sa sastoji u tome što krivicom tužene nije mogla da ostvari prihod od zakupnine od 300,00 KM mjesečno, u periodu od 13. augusta 1998. godine do 28. septembra 2001. godine, što ukupno iznosi 10.500,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P.1304/2000 od 26. oktobra 2004. godine tužena je obavezana da apelantici isplati na ime neisplaćenih mjesečnih zakupnina za korištenje predmetnih nekretnina za period od 13. augusta 1998. godine do 28. septembra 2001. godine iznos od 6.235,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom iznos od 4.450,00 KM počev od 28. novembra 2000. godine pa do dana isplate, i na iznos od 1.785,00 KM počev od 28. septembra 2001. godine pa do dana isplate, kao i troškove spora od 1.500,00 KM sve u roku od 30. dana po pravosnažnosti presude, dok je u preostalom dijelu apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom.
4. Osnovni sud je je u obrazloženju presude naveo da je kao nesporno utvrđeno da je majka apelantice zbog ratnih okolnosti u Bijeljini u januaru 1995. godine napustila Bijeljinu i otišla da živi kod apelantice, a u međuvremenu je sa tuženom je zaključila Ugovor o zakupu predmetnih nekretnina. Uvidom u ugovor o zakupu od 13. septembra 1993. godine ovaj sud je utvrdio da su apelantičina majka i tužena zaključile ovaj ugovor kojim su definisale predmet zakupa, (predmetne nekretnine), da je ugovor zaključen na period od pet godina, da je ugovorena zakupnina plaćena unaprijed, kao i da će tužena snositi troškove koji proizilaze iz stanovanja i tekućeg održavanja istih. Dalje, ovaj sud je utvrdio da su majka apelantice i tužena postigle sporazum da tužena živi u predmetnim nekretninama, a da tužena majki apelantice pomaže na razne načine čineći joj razne usluge, te da joj daje 30,00 KM na ime kiriji, bez obzira na okolnost što je navedenim ugovorom navedeno da je stanarina unaprijed plaćena. Dalje, Osnovni sud je utvrdio a što ni sama tužena nije osporavala, da majci apelantice nije plaćala kiriju za period od 13. augusta 1998. godine do 13. septembra 1998. godine. Osim toga utvrđeno je da su tuženoj i članovima njenog porodičnog domaćinstva predmetne nekretnine dodijeljene na korištenje rješenjem rješenjem Opštinske uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Bijeljina (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava za geodetske poslove) od 14. septembra 1999. godine, nakon čega je ovaj organ utvrdio da ovo rješenje nije zakonito, jer apelantica nije izbjeglica niti raseljeno lice zbog toga što ima stanarsko pravo na stanu u Doboju (u koji stan nije mogla useliti jer se u njemu nezakonito nalazilo treće lice), pa iz tog razloga nije ni imala pravni osnov da koristi ove nekretnine nakon isteka ugovora o zakupu, tj. od 13. septembra 1998. godine pa do 28. septembra 2001. godine, nakon čega je tuženoj na temelju rješenja Ministarstva za izbjeglice broj 05-05-03-R-98/00 DS od 1. februara 2001. godine (zapisnika Ministrastva za izbjeglice od 8. septembra 2001. godine) naloženo da se iseli iz predmetnih nekretnina, a apelantica je uvedena u posjed istih 28. septembra 2001. godine. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva apelantice Osnovni sud je utvrdio da je tužena dužna apenantici platiti iznos zakupnine od 30,00 KM mjesečno i to za period od 13. augusta 1998. godine do 13. septembra 1998. godine, da joj na ime zakupnine za period od 14. septembra 1998. godine pa do iseljenja iz predmetnih nekretnina 28. septembra 2001. godine plati iznos od po 170,00 KM mjesečno, koliko iznosi zakupnina prema nalazu vještaka građevinske struke. Dakle, utvrđeno je da je ukupna visina tužbenog zahtjeva apelantice iznosi 6.235,00 KM. Kao osnov za odlučivanje o ovom potraživanju apelantice uzete su odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu ZOO), a u pogledu zakonske zatezne kamate ovaj sud je pošao od toga da je od 28. novembra 2000. godine dospio iznos od 30,00 KM koji se odnosi na zakupninu za period od 13. septembra 1998. godine, i da je još dospjelo 26 mjesečnih zakupnina od po 170,00 KM, što ukupno iznosi 4.420,00 KM, pa je stoga prvostepeni sud obavezao tuženu da apelantici plati na ime zakonske zatezne kamate iznos od 4.450,00 KM počev od 28. novembra 2000. godine pa do isplate, dok je na preostale mjesečne iznose zakupnina koje su dospjele od 28. novembra 2000. godine pa do 28. septembra 2001. godine a na iznos od 1.785,00 KM počev od 28. septembra 2001. godine pa do dana isplatee, kao i troškove spora pobliže označene izrekom ove presude.
5. Okružni sud je presudom broj Gž-50/05 od 23. marta 2009. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantici isplati iznos od 850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. septembra 2001. godine pa do isplate kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 120,00 KM a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude.
6. U obrazloženju presude Okružni suda je navedeno da je ovaj sud na temelju uvida u stanje spisa predmeta prvostepenog suda utvrđeno da su tuženoj predmetne nekretnine rješenjem Opštinske uprave za geodetske poslove od 14. septembra 1994. godine dodijejeljen na rok od 12 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja i da je iste tužena sa porodicom koristila sve do donošenja rješenja Minisarstva za izbjeglice broj 05-05-03-R-98/00 DS od 1. februara 2001. godine, kojim joj je naloženo da u roku od 90 dana od dana izdavanja rješenja iseli iz istih. Prema tome, Okružni sud je utvrdio da je tužena bila dužna po osnovu ovog rješenja da se iseli iz navedenih nekretnina najkasnije do 2. maja 2001. godine, a da je ona to učinila tek 28. septembra 2001. godine, što znači da je u spornim nekretninama bez pravnog osnova bila u periodu od 2. septembra 2001. godine do 28. septembra 2001. godine a ne kako je to prvostepeni sud utvrdio, da je bez pravnog osnova tužena u predmetnim nekretninama bila nakon isteka predmetnog ugovora o zakupu tj. od 13. septembra 1998. godine. U vezi zahtjeva apelantice koja se odnosi na visinu izgubljene dobiti koju bi ostvarila da je predmetne nekretnine izdavala pod zakup, po ocjeni vještaka ista iznosi 170,00 KM mjesečno, iz čega proizilazi da bi za period od 2. maja 2001. godine do 28. septembra 2001. godine apelantica mogla naplatiti zakupninu u iznosu od 850,00 KM, a da je pravni osnov tužbenog zahtjeva apelantice po ocjeni ovog suda, naknada štete na ime izgubljene dobiti u smislu člana 189. stav 1. i 3. ZOO, u skladu sa kojim članom se visina izgubljene dobiti mogla utvrditi na osnovu toga koliko bi apelantica mogla ostvariti izdavanjem predmetnih nekretnina u zakup u spornom periodu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP, drugačijom ocjenom dokaza nego što je to cijenio prvostepeni sud, i shodno tome primjenio materijalno pravo. Prema tome, Okružni sud je zaključio da apelantici na dosuđeni iznos glavnog duga pobliže označen izrekom ove presude zaključio da apelantici pripada i zakonska zatezna kamata na osnovu člana 277. ZOO a počev od 28. septembra 2001. godine pa do isplate, dok je odluku o troškovima donio na temelju člana 397. stav 2. i 386. stav 2. ZPP.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Slijedom toga što joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje smatra do joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, pa predlaže da Ustavni sud osporene presude ukine i predmet vrati jednom od nižestepenih sudova na ponovni postupak
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović