Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1764/09 (M. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1764/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1764/09, rješavajući apelaciju Milosave Moro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosave Moro podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000 259 od 27. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 089-I-P-06-000 259 od 21. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosava Moro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 4. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000 259 od 27. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-I-P-06-000 259 od 21. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 089-I-P-06-000 259 od 21. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000 259 od 27. marta 2009. godine, obavezana je apelantica da «Elektrodistribuciji» a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tužitelj) naknadi materijalnu štetu u iznosu od 3.441,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.209,10 KM.
3. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka i rezultata provedenih dokaza, utvrdio da među strankama nije sporno da su ovlašteni radnici tužitelja 8. februara 2006. godine izvršili kontrolu elektroinstalacija, tj. unutrašnjeg priključka u domaćinstvu apelantice. Tom prilikom su konstatovali oštećenje napojnog voda na koji je priključen kabl 5x2,5 mm2, kojim se napajaju tri automatska osigurača a preko njih dvije utičnice, odnosno dio unutrašnje instalacije na koji način je onemogućeno registrovanje utroška električne energije u stambenom objektu apelantice preko brojila, a što je i konstatovano zapisnikom broj 002578 od 8. februara 2006. godine koji su potpisali radnik tužitelja i apelantica lično. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tužitelj apelantici za neovlaštenu potrošnju električne energije izdao račun broj 2578 od 9. februara 2006. godine na iznos od 3.754,70 KM i da je 10. februara 2006. godine zaključen ugovor o reprogramu duga po osnovu obračuna za neovlaštenu potrošnju električnu energiju po računu broj 2578 (u 12 mjesečnih rata), te da je po istom ugovoru plaćena prva rata u iznosu od 312,91 KM dok ostale rate nisu plaćene. Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Opštih uslova za isporuku električne energije («Službeni glasnik RS» broj 23/94, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) i Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39703 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), te ocjenjujući provedene dokaze, navode stranaka i nalaz vještaka elektrostruke zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev. Naime, Opštim uslovima, kako je naveo Okružni sud, reguliše se način isporuke električne energije potrošačima i utvrđuju uzajamna prava i obaveze javnog preduzeća «Elektroprivreda RS» i potrošača električne energije (član 1), dok je članom 108. Opštih uslova, između ostalog, propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva potrošnja u slučaju samovoljnog priključivanja potrošača na mrežu isporučioca ili trošenje električne energije bez mjernih uređaja ili mimo njih. Okružni sud je dalje citirao i odredbu člana 109. Opštih uslova, te istakao da je u konkretnom slučaju tužitelj apelantici ispostavio račun za neovlaštenu potrošnju električne energije a apelantica na njega nije prigovarala, pa se smatra da se saglasila sa visinom iznosa po navedenom računu a među strankama nije ni sporno da apelantica za neovlaštenu potrošnju električne energije nije platila utuženi iznos. Kod nesporne činjenice da dug za neovlaštenu potrošnju električne energije po ispostavljenom računu nije plaćen, Okružni sud nije mogao prihvatiti žalbene navode da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, odredbom člana 17. stav 1. ZOO propisano je da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje a konkretizacija ove opšte odredbe predstavlja odredba člana 262. stav 1. ZOO kojom je propisano da je povjerilac u obveznom odnosu ovlašten da od dužnika traži ispunjenje obaveze a dužnik je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Također, nisu prihvaćeni žalbeni prigovori da tužilac potražuje novčani iznos po osnovu neizvršenja ugovora o reprogramu duga od 10. februara 2001. godine jer je među strankama nesporno da je po navedenom ugovoru plaćena samo prva rata dok ostale nisu plaćene pa se, prema članu 3. ugovora, on smatra raskinutim, budući da apelantica kao dužnik svoje obaveze nije ispunjavala u ugovorenim rokovima.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenu materijalnog prava. Apelantica je, također, nezadovoljna ocjenom dokaza od suda s obzirom na to da sud nije ocijenio iskaze njenog supruga i sina, kao i njen iskaz koji je dala kao parnična stranka. Presudu Okružnog suda smatra nedovoljno obrazloženom jer nisu dati odgovori na «neke navode» iz žalbe koji ukazuju na procesne povrede.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima da je obrazloženje odluke o žalbi nedovoljno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantičinim navodima, Okružni sud, ocjenjujući apelantičine žalbene navode, odgovorio na svaki žalbeni prigovor i za svoje stanovište dao valjane, jasne, logične razloge i detaljne obrazložio iz kojih razloga je žalba neosnovana i zašto je potvrđena prvostepena presuda, a sve u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
9. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je, po njenom mišljenju, redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i ocijenio dokaze, te nepravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Također, Ustavni sud ukazuje da su Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
11. Ustavni sud smatra da je redovni sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu provedenih dokaza, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Osnovni sud je naveo razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te je za takav svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje. Osnovni sud je jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantičin iskaz koja je saslušana kao parnična stranka, te iskaze apelantičinog supruga i sina, navodeći da im nije poklonio vjeru jer je njihova nepristrasnost upitna s obzirom na to da se radi o članovima domaćinstva apelantice koji su neposredno zainteresovani za ishod spora. Također je sud istakao da je iskaz apelantičinog sina u suprotnosti sa materijalnim dokazima, tj. izvodom broj 27 „Bobar banke“ a iz kojeg je utvrđeno da je prva rata po osnovu ugovora o reprogramu duga plaćena bankovno, odnosno poštanskom uplatnicom, a ne na šalteru tužitelja kako to u svom iskazu navodi apelantičin sin. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od redovnog suda bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluka izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović