Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/09 (M. O.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1825/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1825/09, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000713 od 24. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Gračanici broj 027-0-Mal-06-000 171 od 6. aprila 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 10 juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000713 od 24. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 027-0-Mal-06-000 171 od 6. aprila 2007. godine

2. Apelant je 10. aprila 2006. godine podnio tužbu protiv tužene NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja ugovora o tekućem računu.

3. Presudom Općinskog suda broj 027-0-Mal-06-000 171 od 6. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000713 od 24. aprila 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o tekućem računu zaključen između apelanta kao tužitelja i tužene 12. jula 2000. godine. Istom presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je taj sud nakon izvršenog uvida u ugovor o tekućem računu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključen između apelanta i tužene dana 12. jula 2000. godine, čitanjem Odluke o kamatnim stopama tužene koje su važile u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora te na temelju ocjene svih dokaza zajedno i u međusobnoj vezi a u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je utvrdio da među parnični strankama nije sporno da su 12. jula 2000. godine zaključile ugovor o tekućem računu po kom ugovoru se tužena obavezala apelantu otvoriti tekući račun i putem njega primati uplate i isplate u granicama rasploživih sredstava. Takođe kao nesporno je utvrđeno, da je apelant na tekućem računu napravio negativni saldo u iznosu od 784,64 KM, jer je u tri navrata izdao ček bez pokrića, koji su realizovani 27. novembra, 21. decembra i 30. decembra 2000. godine, zbog čega je računom raspolagao suprotno odredbama člana 1056. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je presudom Mal.54/03 od 18. februara 2004. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž.325/04 od 27. februara 2006. godine obavezan da tuženoj na ime duga isplati iznos od 784,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. jula 2003. godine kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 120,00 KM. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da pedmetni ugovor koji su zaključili tužena i apelant nije ništav, niti je zelenaški, jer su prilikom zaključenja ugovora bili ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za nastanak i punovažnost istog, jer je ugovor zaključen saglasnom izjavom volje ugovornih strana, sa jasno definisanim predmetom i osnovom ugovora, te da je ispoštovana pismena forma ugovora prema odredbi člana 1053 ZOO, a da se prilikom zaključivanja predmetnog ugovora ni jedna od ugovornih strana nije pozvala na sposobnost ugovaranja. Takođe prilikom zaključivanja predmetnog ugovora nijedna od ugovornih strana nije iskoristila stanje nužde niti teško materijalno stanje druge ugovorne strane, kao i nedovoljno iskustvo niti lakomislenost. Općinski sud je s tim u vezi ukazao da je članom 3. predmetnog ugovora a u vezi sa članom 1056. ZOO, propisano da korisnik svoja sredstva po tekućem računu može koristiti putem čeka ali u granicama raspoloživih sredstava koja se nalaze na njegovom računu, dok je članom 7. ugovora propisano da će se na dugovni saldo po tekućem računu naplaćivati kamate u skladu sa aktima poslovne politike tužene. Kako je odlukom tužene o kamatnim stopama propisano da se na nedozvoljeno prekoračenje po tekućem računu građana obračunava kamata po kamtnoj stopi od 59,90% dekurzivno, to se zbog ovakve kamate ovaj ugovor ne može tretitati kao zelenaški ugovor, jer se u poslovnoj praksi za prekoračenje po tekućem računu predviđaju visoke kamatne stope u kjima je djelimično sadržana i kazna za deponenta koji je dopustio da mu tekući račun ostane bez pokrića. Prema tome, kako apelant ni jednim izvedenim dokazom nije potvrdio svoje navode iz tužbe, da se u konkretnom slučaju radi o ništavom, zelenaškom ugovoru, to je ovaj sud na osnovu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je taj sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer je zaključio da apelant izvedenim dokazima na glavnoj raspravi nije dokazao da je predmetni ugovor koji je zaključio sa tuženom ništav zbog obračunate kamate od 59,90 %, koja je posljedica izdavanja tri čeka bez pokrića u ukupnom iznosu od 300,00 KM, slijedom čega je obavezan na plaćenje iznosa od 784,64 KM. Kantonalni sud je utvrdio da je zaključenim predmetnim ugovorom od 12. jula 2000. godine jasno definisano da na dugovni saldo po tekućem računu tužena naplaćuje kamatu u skladu sa aktima poslovne politike tužene (član 7. predmetnog ugovora), dok je Odlukom o kamatnim stopama tužene od 21. februara 2002. godine propisano da na nedozvoljena prekoračenja po tekućem računu građana se obračunava kamata po kamatnoj stopi od 59,89% dekurzivno (član 26. stav 2. Odluke). Prema tome polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja da je apelant izdao tri čeka bez pokrića i ugovorene odredbe o naplati kamate zbog nedozvoljenog prekoračenja, Kantonalni sud je utvrdio da apelant predloženim i izvedenim dokazima na glavnoj raspravi nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o ništavom, i zelenaškom ugovoru kakav propisuje član 141. ZOO, pa smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, radi utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora pozivom na odredbu člana 126. ZPP-a.

6. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalno pravo, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o ništavom, zelenaškom ugovoru koji je zaključio sa tuženom, da se ništavi ugovori mogu uvjek pobijati, i da ne proizvode pravno dejstvo. Smatra da su mu na taj način povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/09 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio