Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/09 (J. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1834/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1834/09, rješavajući apelaciju Jovanke Trkulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Trkulja podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mals 019237 09 Pz od 19. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mals 019237 08 Mals od 11. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovanka Trkulja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 11. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mals 019237 09 Pz od 19. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mals 019237 08 Mals od 11. novembra 2008. godine.

2. «Toplane» a.d. Banja Luka (tužitelj ili tražilac izvršenja) podnio je 5. juna 2006. godine Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, tražeći da sud obaveže apelanticu kao tuženu ili izvršenika da mu isplati iznos od 1.178,60 KM na ime glavnog duga sa zateznom kamatom od dospjelosti predmetnog potraživanja pa do isplate, kao i naknadu troškova izvršnog postupka.

3. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 Mals 019237 08 Mals od 11. novembra 2008.

godine utvrdio da je tužba u predmetu ovog suda broj 71 0 Mals 019237 08 Mals povučena, a apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan.

4. U obraloženju rješenja prvostepenog suda je navedeno da je tužitelj kao tražitelj izvršenja ovom sudu 5. juna 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i vjerodostojne isprave suda, tražeći da sud obaveže apelanticu da mu isplati iznos od 1.178,60 KM na ime glavnog duga sa zateznom kamatom od dospjelosti predmetnog potraživanja pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka. Postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, ovaj sud je 8. septembra 2006. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-2555/6 od 8. septembra 2006. godine protiv kojeg je apelantica kao izvršenik izjavila prigovor, zbog čega je Osnovni sud Rješenjem broj 071-0-I-06-002555 od 19. marta 2007. godine odgodio izvršenje rješenja o izvršenju s tim da se izvršni postupak nastavi po pravosnažnom okončanju parničnog postupka, na prijedlog tražioca izvršenja ukoliko on uspije sa tužbom. Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj podneskom od 28. augusta 2008. godine povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari, dok je apelantica podneskom od 16. septembra 2008. godine pristala na povlačenje tužbe s tim da je od tužitelja zahtijevala nadoknadu troškova parničnog postupka. Dakle, pošto je tužitelj povukao tužbu, a apelantica pristala na povlačenje tužbe, Osnovni sud je, na osnovu člana 59. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03,85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužba tužitelja povučena. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 390. ZPP propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog. Sud je uvidom u kopije uplatnice od 22. januara 2007. godine, koje je apelantica dostavila uz prigovor na rješenje o izvršenju, utvrdio da je apelantica platila dio duga poslije podnošenja tužbe, a da je tužitelj povukao tužbu poslije plaćanja dijela duga, pa je stoga zaključio da apelantica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u skladu sa članom 390. ZPP, zbog čega je njen zahtjev odbijen kao neosnovan.

5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud Rješenjem broj 71 0 Mals 019237 09 Pz od 19. maja 2009. godine apelantičinu žalbu odbio i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 Mals 019237 08 Mals od 11. novembra 2008. godine potvrdio.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 390. ZPP propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog. S tim u vezi je utvrdio da iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj prvostepenom sudu podnio 5. juna 2006. godine prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi isplate novčanog potraživanja od apelantice u iznosu od 1.178,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te pošto je tužitelj podneskom od 28. augusta 2008. godine povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari, o čemu je apelantica dala svoj pristanak, smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZPP kada je odbio njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, jer je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je apelantica platila dio potraživanja tužitelja. Osim toga, ovaj sud je ukazao na odredbu člana 389. ZPP kojom je regulisano da, ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti ili zbog drugih razloga, tužitelj će u tom slučaju naknaditi tuženom troškove parničnog postupka. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, u ovoj pravnoj stvari iz stanja spisa proizlazi da je apelantica dala povoda tužitelju za podnošenje tužbe, jer nije ispunila svoju obavezu u roku dospjelosti, tj. jer su računi za izvršenu usluga dospjeli na plaćanje u periodu zaključno sa 2006. godinom. Pošto je apelantica nakon podnošenja tužbe platila tužitelju samo jedan dio njegovog potraživanja, zbog toga joj, po ocjeni suda, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, jer da je dug prema tužitelju u cjelini izmirila prije podnošenja tužbe, ne bi bilo ni povoda za tužbu, jer izmirenjem obaveze u toku parnice apelantica je priznala da je tužbi bilo mjesta. Osim toga, Okružni sud, takođe, smatra da apelantica nije morala pristati na povlačenje tužbe u kom slučaju bi se postupak okončao donošenjem presude, i ukoliko bi tužbeni zahtjev tužitelja bio odbijen kao neosnovan i donesena odbijajuća presuda, apelantica bi u tom slučaju imala pravo na sve nužne troškove parnice. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, postupajući prema odredbi člana 235. stav 2. ZPP, odlučio kao u dipozitivu rješenja.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti odredbu člana 389. ZPP, koji reguliše, kako navodi, sasvim drugu situaciju od predmetne, tj. pitanje troškova u slučaju da tužena nije dala povoda tužbi i odredbu člana 390. stav 1. ZPP, jer je apelantica samo djelimično ispunila svoje obaveze nakon podnošenja tužbe, pa smatra da joj pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Prema tome, kako smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe ZPP, predlaže da se pobijana rješenja preinače u smislu da sud obaveže tužitelja da joj naknadi troškove parničnog postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, konkretno odredbe ZPP. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je tužitelj podnio tužbu sudu protiv apelantice jer nije ispunila svoju obavezu prema njemu u roku dospjelosti, odnosno jer su računi za izvršenu uslugu dospjeli na plaćanje u periodu i zaključno sa 2006. godinom. U spisu predmeta, takođe, postoje dokazi iz kojih proizlazi da je povlačenje tužbe tužitelja uslijedilo 28. augusta 2008. godine, o čemu je apelantica dala svoj pristanak, odnosno nakon što je apelantica platila dio potraživanja tužitelju, te da je time apelantica samo nepotrebno prouzrokovao troškove parničnog postupka tužitelju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je tačno da je apelantica nakon podnošenja tužbe izmirila tužitelju jedan dio njegovih potraživanja, ali joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, jer da je prije podnošenja tužbe u cijelosti izmirila dug prema tužitelju, ne bi ni bilo povoda za podnošenje tužbe. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/09 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio