Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-185/09 (P. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-185/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 185/09, rješavajući apelaciju Paje Marčetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paje Marčetića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
08-001 734 od 31. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-Mal-07-000-206 od 22. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pajo Marčetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 734 od 31. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-
0-Mal-07-000-206 od 22. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-Mal-07-000-206 od 22. maja 2008. godine obavezan je apelant da AD «Toplana» Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos od 523,50 KM na ime glavnog duga po osnovu neplaćene naknade za grijanje za vremenski period od 9. januara 2005. godine do 28. decembra 2005. godine sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih tokom postupka nesporno utvrđeno da se predmetni dug odnosi na tužiočevo potraživanje za period od 9. januara 2005. godine do 28. decembra 2005. godine, te da se odnosi na naknadu za isporučenu toplotnu energiju. Među strankama je, također, nesporno da je objekt u kojem apelant stanuje, a za koji se potražuje dugovani iznos, pokriven sistemom centralnog grijanja tužioca. Međutim, Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka isticao da se on ne nalazi u ugovornom odnosu sa tužiocem u pogledu isporuke toplotne energije jer tvrdi da on sa tužiocem nije zaključio ugovor o isporuci toplotne energije. Također, Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka osporavao i materijalne dokaze i to Pravilnik o opštim i tehničkim uslovima za isporuku toplotne energije od 21. novembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o opštim i tehničkim uslovima), te cjenovnik usluga grijanja od 1. oktobra 2000. godine kao i isporučeni račun tužioca po osnovu kojeg se potražuje sporni dug.
3. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da apelant u toku postupka nije, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predložio niti jedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji o neosnovanosti visine tužbenog zahtjeva kao i dokaz o stvarno isporučenoj količini toplotne energije u njegov stan, te dokaz da je zahtijevao od tužioca da mu se uskrati komunalna usluga. Sud je, s tim u vezi, naveo da za drugačiju odluku suda o valjanosti računa i drugih materijalnih dokaza tužioca, te kvalitetu grijanja nije dovoljno samo paušalno isticanje i ničim dokazano osporavanje sadržaja i forme. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je, po mišljenju suda, tužilac na osnovu ponuđenih dokaza učinio vjerovatnim svoje potraživanje, odnosno da je apelant dužan platiti sporni iznos duga, u smislu odredbe člana 11. Zakona o komunalnim djelatnostima.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 734 od 31. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je u spornom periodu apelantov stan bio obuhvaćen sistemom centralnog grijanja, te da je tužilac vršio isporuku toplotne energije za zagrijavanje stana. Također, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao da je, u smislu odredbe člana 44. Opštih i tehničkih uslova, tužiocu podnio pismeni prigovor na kvalitet isporučene toplotne energije, ili da je, u smislu odredbe člana 46. stav 1. Opštih i tehničkih uslova, pismenim putem reklamirao kvalitet grijanja u svom stanu, niti da je eventualno tražio isključenje iz sistema za isporuku toplotne energije. Stoga, imajući u vidu da je tužilac dokazao da je pružao uslugu isporuke toplotne energije u osporenom periodu u zgradi gdje se nalazi apelantov stan, te da iz kartice stambenih potrošača na apelantovo ime proizlazi da se njegov dug prema tužiocu po osnovu isporučene toplotne energije odnosi na period od januara 2005. godine do 28. decembra 2005. godine u iznosu od 523, 56 KM, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, jer se, i po mišljenju Okružnog suda, apelantova obaveza za plaćanje utuženog iznosa temelji na odredbama čl. 3, 8. i 11. Zakona o komunalnim djelatnostima.
5. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. a), b), d), e). i f) Ustava Bosne i Hercegovine koja odgovaraju čl. 2, 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da je u predmetnom postupku zbog pogrešne ocjene dokaza činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da u spornom periodu nije boravio u svom stanu, te da «toplotna energija» za koju mu je ispostavljen račun «nije potrošena u njegovom stanu». Također je istakao da je više puta podnosio zahtjev da se isključi sa mreže kao potrošač toplotne energije, ali da povodom njegovog zahtjeva tuženi nije postupio. S tim u vezi, apelant je istakao da je tužilac time što nije udovoljio njegovom zahtjevu za isključenje «prekršio odredbe čl. 45. i 46. vlastitog pravilnika».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3. a), b), d), i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2, 3, 5, i 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno kao i zaključak u vezi sa navodnim povredama prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović