Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/09 (M. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1902/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1902/09, rješavajući apelaciju Marka Dragičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Dragičevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07-0-K001491-08-K od 24.

septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupaju Angela i Petar Puljić, advokati iz Čapljine, podnio je 18. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07-0-K001491-08- K od 24. septembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1902/09 od 8. septembra 2009. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj 07-0-K001491-08-K od 24. septembra 2008. godine, apelant je oglašen krivim što se dana 6. jula 2007. godine upravljajući motornim vozilom kao učesnik u saobraćaju na putevima, nije pridržavao saobraćajnih propisa i time tako ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost živote ljudi usljed čega je jedna osoba smrtno stradala, čime je počinio krivično djelo-Teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je na osnovu navedenog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Pored toga, apelantu je na osnovu člana 77. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od dvije godine nakon pravosnažnosti presude s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u trajanje izrečene mjere.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu brojnih izvedenih dokaza, prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Tiro Ramiza i Šefika Avdića, iskaza svjedoka optužbe i odbrane, zapisnika o izvršenom uviđaju broj 59/07 N.O. od 6. jula 2008. godine sačinjen od strane ovlaštenih lica policijske stanice Čapljina, potvrde o smrti Laure Fabbri saputnice oštećenog (u daljnjem tekstu: saputnica oštećenog) Ivana Garzie (u daljnjem tekstu: oštećeni) sačinjen od strane obducenta Hamze Žuje, i brojnih drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza, utvrdio da je apelant 6. jula 2007. godine u mjestu Tasovčići, općina Čapljina, upravljajući motornim vozilom marke Audi registarskih oznaka pobliže označenih izrekom presude, krećući se magistralnim putem iz pravca Stoca prema Čapljini, dionicom puta na kojoj je postavljen saobraćajni znak „Nailaženje na svjetlosne prometne uređaje“, pa je prilaskom na raskrsnicu sa magistralnim putem Mostar-Metković na kojoj je saobraćaj regulisan svjetlosnim prometnim uređajima u istu ušao dok mu je bilo uključeno crveno svjetlo, što je u suprotnosti sa odredbom člana 51. stav 1. tačka 1. Zakonao sigurnosti prometa na cestama BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 6/06), iako je bio svjestan da usljed toga može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u pitanje i u opasnost živote ljudi, na što je očigledno pristao, pa je usljed ovog propusta na samoj raskrsnici došlo do udara u desnu bočnu stranu njegovog vozila od strane motocikla marke Honda stranih oznaka (Italija), takođe pobliže označenih izrekom presude, koji se kretao putem smjera Mostar- Metković, kojim je upravljao oštećeni, na kojem svjetlosnom prometnom uređaju je u momentu prolaska oštećenog kroz raskrsnicu bilo uključeno zeleno svjetlo. Sudar vozila je imao za posljedicu smrt (na licu mjesta ) saputnice oštećenog, dok je oštećeni tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede. Kantonalni sud je pri donošenju navedene presude prvenstveno cijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, koje nalaze je u cijelosti prihavatio kao vjerodostojane, objektivne i stručno sačinjene, kao i iskaz svjedoka Zdravka Markovića, kao apsolutno neutralanog svjedoka čiji iskaz je ovaj sud takođe ocijenio objektivnim, jer navedeni svjedok nije imao nikakve ranije odnose ni sa oštećenim, ni sa apelantom kao optuženim. Kantonalni sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrdio, da je analiza vještaka sačinjena na okolnostima prostornog i vremenskog rada semafora na predmetnoj raskrsnici gdje se i desila saobraćajna nesreća, i na temelju egzaktnih metoda utvrđivanja dužine trajanja svjetlosnih intervala za kretanje vozila u pojedinim pravcima sa analizom trajanja svakog pojedinog svjetlosnog intervala za sve smjerove kretanja vozila, te sa nesporno utvrđenom brzinom vozila apelanta i motocikla oštećenog, neposredno prije kontakta vozila. Osim toga, Kantonalni sud je konstatovao da je iskaz svjedoka Zdravka Markovića vještacima dao vrlo pouzdan osnov za analizu toka saobraćajne situacije neposredno prije kontakta vozila, te da je ovakva analiza vještaka sačinjena na osnovu tehničkih parametara u potpunosti saglasna sa iskazom navedenog svjedoka kao i iskazom oštećenog kao svjedoka, na temelju čega je ovaj sud zaključio da je apelant ušao u raskrsnicu kada je u odnosu na njegov smjer kretanja na semaforu bilo crveno svjetlo, a u odnosu na smjer kretanja oštećenog zeleno svjetlo. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je konstatovao da su nalazom vještaka kao i iskazom navedenog svjedoka dati vrlo detaljni razlozi toka predmetne saobraćajne nesreće, iz kojeg razloga sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane (Ilija Njavro i Emanuela Elezović), koji se po ocjeni suda svode na činjenicu „da je apelant krenuo kada mu se upalilo žuto, odnosno zeleno svetlo“, i koje je ocijenio da nisu vjerodostojni. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa je i oglašen krivim za njegovo izvršenje na način opisan kao u izreci ove presude. Kantonalni sud je takođe ukazao na činjenicu da je apelantu izrekao adekvatnu sankciju, kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, cijeneći da ista odgovara svrhi kažnjavanja. Prilikom određivanja kazne zatvora sud je cijenio sve okolnosti koje utiču na visinu izrečene kazne, tj. da je apelant mlada osoba i da je još uvijek na školovanju, neosuđivan za slična krivična djela, da je odmah nakon nezgode pružio prvu pomoć oštećenom i tražio oprost, ali je isto tako kao otežavajuće okolnosti cijenio način izvršenja krivičnog djela, jer se radi o potpunom zanemarivanju obaveza u saobraćaju u najopasnijim situacijama kao i posljedicu koja je proizašla iz tog djela. Takođe ovaj sud smatra opravdanim izricanje mjere sigurnosti apelantu, zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od dvije godine.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i osporenu presudu Kantonalnog suda, broj 07-0-K001491-08-K od 24. septembra 2008. godine je preinačio u odluci o kazni tako da se apelant, za krivično djelo za koje je navedenom presudom oglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZ FBiH, kada je radnje apelanta okvalifikovao kao krivično djelo-Teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. KZ FBiH, za koje je apelanta oglasio krivim. Osim toga ovaj sud je ukazao da su stranke dužne izvoditi dokaze ne samo na okolnosti svojih navoda, nego i dokaze kojima bi pobijale ili dovodile u sumnju dokaze suprotne strane, jasno istakavši da u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze izvodi i tužilačka strana i odbrana, te da je izuzetno dozvoljeno da dokaze može izvoditi sud. Vrhovni sud je osim toga ispitujući prvostepenu presudu u odnosu na izrečenu kaznu zatvora apelantu zaključio da su žalbeni razlozi apelanta opravdani, jer po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud olakšavajućim okolnostima nije dao pravilan značaj. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da su olakšavajuće okolnosti i pored utvrđenih otežavajućih okolnosti na strani apelanta kao optuženog i da su takvog karaktera da opravdavaju da se kazna koja je apelantu izrečena prvostepenom presudom smanji, te je apelantu kaznu zatvora utvrđenu prvostepenom presudom smanjio na jednu godinu i šest mjeseci, cijeneći da će se navedenom kaznom upotpunosti ostvariti ciljevi izricanja krivičnih sankcija.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđen član II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da su redovni sudovi u njegovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i da su poklonili vjeru iskazu oštećenog, odnosno da mu u postupku pred redovnim sudovima nije bilo omogućeno da iznese sve činjenice i dokaze „koji idu u njegovu korist“, pa smatra da mu je na taj način povrijeđeno na jednakost stana u postupku. Osim toga smatra da će se sa izdržavanje kazne koja mu je izrečena u postupku pred redovnim sudovima nastaviti sa kršenjem njegovih ljudskih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne ocjene dokaza i s tim u vezi smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakopravnost stranaka u postupku.

11. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

12. U vezi sa navodima apelanta da mu je u predmetnom postupku povrijeđena jednakost stranaka u postupku jer je sud poklonio vjeru iskazu oštećenog, Ustavni sud na temelju stanja spisa prvostepenog suda zapaža da je Kantonalni sud u dokaznom postupku sa jednakom pažnjom proveo dokaze optužbe i dokaze odbrane, ocjenu nalaza vještaka saobraćajne struke, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza posebno i u međusobnoj vezi, te nakon toga izveo zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta za počinjeno krivičnog djelo-Teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. KZ FBiH. Ustavni sud, takođe zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući ovaj žalbeni navod apelanta istakao da u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze izvodi tužilačka strana i odbrana, te da je izuzetno dozvoljeno da dokaze može izvoditi sud. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da u okolnostima u kojima je prvostepeni sud u presudi dao jasne, precizne i uvjerljive razloge i obrazloženje svih izvedenih dokaza, su po ocjeni ovog suda data na način kako je propisano odredbama ZKP FBiH, pa ih kao takve i ovaj sud prihvata

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović