Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/09 (DD „Autoservis“ Donji Vakuf)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1903/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1903/09, rješavajući apelaciju DD „Autoservis“ Donji Vakuf na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD „Autoservis“ Donji Vakuf, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 000907 08 Gž od 9. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 000907 07 P od 25.

januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DD „Autoservis“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 000907 08 Gž od 9. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 000907 07 P od 25. januara 2008. godine

2. Tužitelj Edib Vrebac (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 26. aprila 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi poništenja odluke o prestanku Ugovora o radu i isplate plaća. U tužbi je naveo da je zaposlenik apelanta od 13. maja 1974. godine, da je bio raspoređen na poslove i zadatke šefa radionice i kontrolora tehničkog pregleda, da je povjerene poslove obavljao savjesno i kvalitetno i da na njegov rad nije nikad bilo primjedbi. Međutim Odlukom direktora apelanta broj 102/07 od 13. aprila 2007. godine, apelant je tužitelju otkazao Ugovor o radu zaključno sa 13. aprilom 2007. godine. Tužitelj navodi da mu apelant nije isplatio zarađene plaće za 11. i 12. mjesec 2003. godine, za prvi mjesec 2004. godine, te za 9., 10., 11. i 12. mjesec 2005. godine u prosječnoj visini od po 400,00 KM, te da je na taj način oštećen za najmanje 2.800,00 KM. Ističe da je odluka apelanta kojom mu je otkazan Ugovor o radu nezakonita, budući da nije počinio ni jednu povredu radne dužnosti.

3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 000907 07 P od 25. januara 2008. godine, poništena je odluka apelanta broj 102/07 od 13. aprila 2007. godine, kojom je odlučeno da prestaje Ugovor o radu tužitelju broj 51 od 12. februara 2001. godine zaključen između apelanta kao poslodavca i tužitelja kao zaposlenika i kojim je tužitelju prestao radni odnos kod apelanta zaključno sa 13. aprilom 2007. godine, pa je utvrđeno da je apelant dužan tužitelja rasporediti na poslove i radne zadatke šefa radionice i kontrolora tehničkog pregleda. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 2.800,00 KM na ime neisplaćenih plaća za 11. i 12. mjesec 2003. godine, za prvi mjesec 2004. godine i za 9., 10., 11. i 12. mjesec 2005. godine sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine pa do konačne isplate, a apelantu je naloženo da tužitelju isplati po osnovu troškova parničnog postupka iznos od 2.880,00 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na osnovu izvedenih dokaza odlučio kao u izreci presude, iz razloga što je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlenika apelanta od 13. maja 1974. godine pa sve do 13. aprila 2007. godine, kada mu je apelant uručio Odluku o prestanku radnog odnosa broj 102/07. Dalje, ovaj sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio kao nesporno da su pismena upozorenja tužitelja upućena apelantu zbog povrede radne dužnosti apsolutno neutemeljena, i da svi dokazi upućuju da je apelant po svaku cijenu htio tužitelju otkazati ugovor o radu. Naime, uvidom u upozorenje apelanta tužitelju broj 101/07 od 13. aprila 2007. godine utvrđeno da je isto u cijelosti neosnovano, jer tužitelj nije dozvolio sinu bivšeg direktora apelanta koji je radio kod apelanta, da uveze auto u radionicu i da mu Fahrudin Šutković zavari auspuh bez radnog naloga, što je potvrđeno iskazima svjedoka. Da tužitelj nije počinio povredu radne dužnosti zbog toga što nije dozvolio da se vozilo navedenog lica popravi bez radnog naloga, utvrđeno je takođe na temelju iskaza svjedoka (Ahmeta Atića i Hasana Muradbegovića,) koje iskaze je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnim, jer da tužitelj tog nije bio prisutan kada je isto lice sa autom ušlo u radionicu na popravak auta bez radnog naloga, jer je tužitelja tog dana 13. aprila 2007. godine sam direktor apelanta pozvao da ga doveze iz Bugojna, zbog čega je bio prisiljen da napusti radno mjesto, što je kasnije tretirano da je počinio lakšu povredu radne dužnosti. Općinski sud je zaključio da apelant tokom trajanja postupka ničim nije dokazao da je tužitelj počinio disciplinski prekršaj koji bi bio povod za davanja otkaza ugovora o radu tužitelju, skladu sa odredbom čl. 88. i čl. 89. Zakona o radu. Osim toga, Općinski sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa za PIO/MIO, jer tužitelj pred ovim sudom nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao visinu svojih potraživanja od apelanta. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 000907 08 Gž od 9. aprila 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužitelja djelimično uvažio i presudu Općinskog suda broj 46 0 P 000907 07 P od 25. januara 2008. godine preinačio tako da je poništio odluku apelanta broj 102/07 od 13. aprila 2007. godine kojom je odlučeno da prestaje Ugovor o radu tužitelja broj 51 od 12. februara 2001. godine, zaključen između apelanta kao poslodavca i tužitelja kao zaposlenika u skladu sa kojom odlukom je tužitelju radni odnos kod apelanta prestao zaključno sa 13. aprilom 2007. godine, te da je apelant dužan tužitelja rasporediti na poslove i radne zadatke šefa radionice i kontrolora tehničkog pregleda ili druge odgovarajuće poslove. Osim toga je utvrđeno da je apelant dužan tužitelju na ime neisplaćenih plata za 9., 10., 11., i 12. mjesec 2005. godine isplatiti iznos od 1.238,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. aprila 2007. godine pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.880,00 KM.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti postupajući prema odredbi člana 221. ZPP-a zaključio da je žalba apelanta nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana, jer smatra da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo te da je shodno navedenom donio ispravnu odluku kada je poništio odluku apelanta broj 102/07 od 13. aprila 2007. godine kojom je odlučeno da tužitelju prestaje ugovor o radu kod apelanta te je naloženo njegovo vraćanje na posao. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud za ovaj dio presude dao valjane, jasne, potpune i logične razloge koji kao takvi proizilaze iz provedenih dokaza ocjenjenih na način kako je to predviđeno odredbom člana 8. ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da apelant ničim nije dokazao da je tužitelj počinio disciplinski prekršaj za koji ga je teretio, jer je tužitelj dokazao da je proces rada radionice takav da niko ne može pristupiti radionici bez otvaranja radnog naloga, a da on kao šef radionice otvara radni nalog. Tužitelj je ovo potkrijepio činjenicom da sin bivšeg direktora apelanta ušao sa autom u radionicu bez radnog naloga, jer tog dana nije bio prisutan u radionici, odnosno jer ga je direktor apelanta 13. aprila 2007. godine pozvao da ga doveze iz Bugojna, zbog čega je bio prisiljen da napusti radno mjesto, što je kasnije tretirano kao lakša povreda radne dužnosti. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao disciplinski prekršaj koji je bio povod za davanje otkaza Ugovora o radu tužitelju u skladu sa čl. 88 i 89. Zakona o radu, pa smatra da je prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je poništio odluku apelanta broj 102/07 od 13. aprila 2007. godine, i kada je naložio apelantu da tužitelja vrati na poslove na kojima je ranije radio ili druge odgovarajuće poslove. Osim toga Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode tužitelja da prvostepeni sud nije mogao u cijelosti odbiti njegov tužbeni zahtjev za isplatu plaće, jer je i sam apelant u odgovoru na tužbu učinio nespornim da tužitelju duguje plaće za 9., 10., 11. i 12. mjesec 2005. godine, odnosno ukupno iznos od 1.238,00 KM, i u tom dijelu je sam apelant priložio pregled neisplaćenih plaća tužitelju, pa je u ovom dijelu Kantonalni sud preinačio presudu prvostepenog suda i odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe člana 229. stav 1. tačka 2. i 4. ZPP-a.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava. U apelaciji apelant navodi hronologiju postupanja redovnih sudova, navodeći da su sudovi sudovi pogrešno utvrdili da nije postojao osnov za otkaz ugovora o radu tužitelju, s tim da navode apelacije posebno ne obrazlaže već se poziva na činjenice iznesene u žalbi od izjavljenoj protiv prvostepene presude.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/09 (DD „Autoservis“ Donji Vakuf) | Sudska praksa | Aktio