Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/09 (M. J.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1957/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1957/09, rješavajući apelaciju Marka Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Jankovića podnesena protiv presude presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-

884/04 od 6. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-17/04 od 31. avgusta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bistrice, Banja Luka, podnio je, 22. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-884/04 od 6. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

17/04 od 31. avgusta 2004. godine

2. Općinski sud je presudom broj P-17/04 od 31. avgusta 2004. godine obavezao opštinu Sanski Most ( u daljnjem tekstu: prvotužena) da apelantu isplati iznos od 240,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. januara 2004. godine pa do isplate po stopi od 12%, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Apelantov tužbeni zahtjev prema I.C. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) u cijelosti je odbijen. Najzad, apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.350,00 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku utvrđeno da je prvotužena prije rata apelantu odobrila izgradnju kioska kao privremenog objekta na označenim nekretninama, da je apelant sagradio kiosk i da je u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost sve do početka rata 1992. godine kada je od nepoznatog počinioca na kiosk bačena eksplozivna naprava usled čega je uništen sve do temelja. Nadalje, u toku rata prvotužena je naložila da se ostaci objekta uklone sve do betonskog temelja. Najzad, utvrđeno je da je apelant dobio odobrenje za izgradnju privremenog objekta do realizacije plana, do čega je došlo 1998. godine, kada je donesen plan parcelizacije kojim je, na parcelama na kojim se nalazio apelantov objekt, predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta. Apelant je u postupku tvrdio da je nakon posljednjeg rata na označenim parcelama ostao betonski temelj od objekta kioska, pločnik ispred temelja u označenoj površini, željezna ograda i šaht za vodu sa priključkom za vodu i priključak odvoda kanalizacije a što predstavlja njegovo vlasništvo koje je bez osnova prešlo na raspolaganje tuženim, odnosno da su se tuženi neosnovano obogatili. Općinski sud je zaključio da je, obzirom na činjenicu da je apelanta u navedenom objektu dugi niz godina obavljao ugostiteljsku djelatnost, objekat je morao imati priključak za vodu i kanalizacioni odvod, te da su oni ostali neoštećeni i nakon miniranja objekta 1992. godine, odnosno da su postojali i 2000. godine kada su uklonjeni betonski temelji. U pogledu apelantove tvrdnje da je ispred objekta postojao betonski pločnik, te da je postojala željezna ograda, ukazano je da apelant nije ponudio niti jedna dokaz u potvrdu ovih tvrdnji. Naime, na fotografijama iz 1992. i 1996. godine koje su predočene sudu ne vidi se betonski pločnik niti željezna ograda. Nadalje, vještak građevinske struke je u svom nalazu i mišljenju konstatovao da poslije rušenja temelja objekta, objekat više nema građevinsku vrijednost, beton se više ne može upotrijebiti, odnosno eventualno može služiti kao nasipni materijal, a što vrijedi i za pločnik za koji je apelant tvrdio da je napravio. Najzad, Općinski sud je konstatovao da je prvotužena propustila da, u skladu sa članom 129. Zakona o prostornom uređenju, zatraži od apelanta kao vlasnika privremenog objekta da ukloni njegove ostatke i zemljište dovede u prvobitno stanje. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da su jedino vodovodne i kanalizacione cijevi nakon uklanjanja objekta mogle imati građevinsku vrijednost, te da ostali objekti: betonski temelj, pločnik ukoliko je eventualno postojao, šaht nemaju vrijednost nakon uklanjanja, odnosno da je ne bi imali i da je uklanjanje izvršio lično apelant umjesto prvotužene. Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke koji je sud prihvatio, vrijednost vodovodnih i kanalizacionih cijevi iznosila bi 240,00 KM pa je apelantu u tom dijelu udovoljeno tužbenom zahtjevu. Po ocijeni suda drugotuženi i apelant i nisu bili u bilo kakvom odnosu zbog uklanjanja objekta, pa je apelantov tužbeni zahtjev u ovom djelu odbijen. S obzirom da je apelant samo u neznatnom dijelu uspio sa tužbenim zahtjevom, obavezan je, u skladu sa članom 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da tuženom nadoknadi troškove postupka.

3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-884/04 od 6. aprila 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka preinačio tako da je zahtjev prvotužene za naknadu troškova postupka odbio. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Također, odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je shodno članu 123. stav 1. ZPP svaka strana dužna dokazati činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, te da je stavom 2. istog člana određeno da sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Nadalje, ukazano je da apelant u toku postupka nije dokazao tvrdnju da je na predmetnom zemljištu postojao i betonski pločnik i ograda, odnosno da o tome nije ponudio niti jedan dokaz. U vezi s tim ukazano je da se to nije moglo utvrditi ni na temelju fotografija koje je apelant predočio sudu. Najzad, izjava apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka zbog nedostatka bilo kog drugog dokaza u ovom dijelu nije mogla biti prihvaćena. Na temelju navedenog zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu obima i visine dosuđene štete. Kantonalni sud se saglasio sa odlukom prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog te je u vezi s tim istakao da je i apelant u žalbi naveo da je on u svemu postupao po dozvoli prvotužene. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pri određivanju vrste i obima štete, kao i u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog. Najzad, u pogledu odluke o troškovima postupka ukazano je da je prvotužena propustila da zahtjev za naknadu troškova postupka istakne u roku utvrđenom članom 396. stav 2. ZPP-a, pa su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu ocijenjeni kao osnovani i prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena. S obzirom na odluku po izjavljenoj žalbi, na osnovu člana 397. stav 1. ZPP-a odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelantovom mišljenju oba suda su proizvoljnom primjenom prava utvrdili da „nije dokazao svoju tužbu“. U vezi s tim apelant ističe da je prvotužena porušila njegove objekte, bez da ga je prethodno o tome obavijestila i ostavila mu rok da to sam učini. Apelant tvrdi da je od prvotužene dobio urbanističke uslove za gradnju na istim parcelama nakon rata pa da je prvotužena imala njegovu adresu i mogla ga obavijestiti i pozvati da sam ukloni objekte. S obzirom da prvotužena nije pravila zapisnik prilikom rušenja, kao i da nije vršila procjenu štete, apelant smatra da je bila obavezna da mu je i nadoknadi jer je evidentno i nesporno da su temelji postojali i da su imali svoju vrijednost, odnosno da ih je mogao iskoristiti za vlastite potrebe. Najzad, apelant smatra da su sudovi bili dužni da mu vjeruju jer je njegov zahtjev minimalno postavljen a prvotužena je kriva što nije sačinila zapisnik i što nije procjenjivala štetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je materijalno pravo pogrešno primijenjeno Ustavni sud podsjeća da da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio