Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/09 (F. Z.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1987/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1987/09, rješavajući apelaciju Fatime Zelentrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Zelentrović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023620 09 Gž od 9. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 023620 00 P od 30. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Zelentrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, a koju zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Advokature „Ćupina & CO“ d.o.o. Mostar, podnijela je, 26. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023620 09 Gž od 9. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023620 00 P od 30. aprila 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 023620 00 P od 30. aprila 2009. godine obavezao JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 1.294,30 KM, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 905,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od određenog datuma. Istom presudom obavezana je JP „Elektroprivreda HZ HB“ Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 1.464,05 KM, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 159,15 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je među strankama bilo nesporno da je prvotuženi, na temelju zapisnika o procijeni oštećenja na pokretnim i nepokretnim stvarima koje je sačinila njegova komisija u iznosu od 10.676,50 KM, naloga za uplatu broj 182 od 31. januara 2000. godine i naloga za blagajnu broj 233 od 8. februara 2000. godine apelantici na ime jednokratne novčane pomoći isplaćen iznos od 7.000,00 KM. I ako je ova isplata naslovljena kao „jednokratna pomoć“, Općinski sud je zaključio da je u stvari imala karakter naknade štete, s obzirom da je uslijedila na temelju komisijskog pregleda i procjene svih oštećenja na objektu, pokretnim i nepokretnim stvarima koje je apelantica pretrpila uslijed „plavnog talasa“, a na koji način je umanjen obim štete. Nadalje, ukazano je kao nesporno da je međupresudom Kantonalnog suda broj GŽ-17/04 od 22. februara 2005. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Federacije BiH Rev. Broj 660/05 od 12. septembra 2006. godine razriješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih za štetu proizašlu iz štetnog događaja izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine, pa samim tim i za štetu pričinjenu na imovini apelantice, a koja je uzrokovana neadekvatnim manevrisanjem u lancu hidro-energetskog sistema na Neretvi. Nadalje, utvrdivši obim štete, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, Općinski sud je, u skladu sa članom 173. a u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je prvotuženi obavezan nadoknaditi štetu u iznosu od 8.294,30 KM, a drugotuženi u iznosu od 1.464,05 KM. S obzirom da je na temelju naloga broj 182. od 31. januara 2000. godine i naloga broj 233 od 8. februara 2000. godine utvrđeno da je prvotuženi iz istog osnova isplatio apelantici iznos od 7.000,00 KM, primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi, prvotuženi je obavezan da apelantici isplati preostali iznos štete od 1.294,30 KM. Najzad, odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na člana 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 023620 09 Gž od 9. juna 2009. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio, te je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je prvotuženog obavezao da apelantici nadoknadi troškove u iznosu od 2.119,00 KM, a drugotuženog u iznosu od 374,00 KM. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se iznos od 7.000,00 KM koji je apelantica primila od prvotuženog treba uračunati u ukupan iznos naknade štete koji je prvotuženi dužan nadoknaditi apelantici. U vezi s tim je ukazano da iz naloga za isplatu broj 182 od 31. januara 2000. godine i naloga broj 233 od 8. februara 2000. godine koji su uloženi u spis proizilazi da se radi o isplati iznosa na ime „jednokratne novčane pomoći od velikih voda po odluci broj 537/00 od 28. januara 2000. godine“. S obzirom da je navedeni iznos isplaćen povodom konkretnog štetnog događaja, isti je potrebno uračunati u štetu bez obzira što je označen izrazom „jednokratna pomoć“. Nadalje, ukazano je na spisak lica kojim je ova pomoć isplaćena a u kom je, pored ostalog, iskazan iznos pomoći, procijenjeni iznos štete, te procentualni omjer između pomoći i utvrđene štete. Također, ukazano je i da je navedeni iznos apelantici isplaćen neposredno nakon štetnog događaja (16. decembar 1999. godine) a prije podizanja tužbe (18. maja 2000. godine). Na temelju navedenog zaključeno je da je namjera prvotuženog bila da se oštećenim urgentno isplati određeni novčani iznos i to na ime pokrića štete iz predmetnog štetnog događaja. Neuračunavanjem primljenog iznosa i obavezivanjem prvotuženog na plaćanje punog iznosa štete apelantica bi primila veći iznos od stvarne štete, a što bi bilo suprotno načelu odštetnog prava prema kom naknada štete ne može biti veća od iznosa štete, odnosno imalo bi za posljedicu neosnovano obogaćenje. Pri tom, istaknuto je da pri odlučivanju da li se određena isplata ima uračunati u naknadu, treba imati u vidu svrhu koja se želi postići određenom isplatom. S obzirom da je u konkretnom slučaju na isplatnom nalogu naznačeno da se radi o „jednokratnoj novčanoj pomoći od velikih voda po odluci broj 537/00 od 28. januara 2000. godine“ istaknuto je da se može zaključiti da je isplatom navedenog iznosa smanjena pričinjena šteta. Na temelju navedenog zaključeno je da se u konkretnom slučaju za razrješenje spornog odnosa nije relevantan član 211. ZOO-a a na koji je apelantica u žalbi ukazivala.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je neodrživ stav da se iznos od 7.000,00 KM koji joj je uplaćen na ime jednokratne pomoći treba uračunati u ukupan iznos štete. Nadalje, apelantica ističe da je odgovornost tuženih za štetni događaj utvrđena pravosnažnim presudama u omjeru 85%:15%, iz čega proizilazi da su pasivno legitimisani i odgovorni za štetu nastalu 16. decembra 1999. godine a što su tuženi u toku postupku osporavali, te da su isticali da iznos isplaćen neposredno nakon plavnog vala predstavlja jednokratnu pomoć prvotuženog u znak solidarnosti. Na temelju navedenog, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 211. ZOO-a kojim je propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelantica smatra da je prvotuženi isplatu izvršio na ime solidarne jednokratne pomoći, smatrajući da nije dužan platiti po osnovu naknade štete, da pri tom nije bio ni u kakvoj zabludi, a s obzirom da nije zadržao pravo na povraćaj plaćenog, ne može se govoriti ni o neosnovanom obogaćenju na njenoj strani.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović