Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/09 (I. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1991/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1991/09, rješavajući apelaciju Ivana Božića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Božića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009774 08 Rev od 14. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000172 od 17. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 009774 96 P od 8. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, a kog zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 26. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 009774 08 Rev od 14. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000172 od 17. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 009774 96 P od 8. decembra 2006. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 009774 96 P od 8. decembra 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu na temelju nasljeđivanja iza oca J.B. pripada parcela k.č. 191/1 „Veliki sad“ površine 3.025 mupisana u zk.uložak broj 168 KO Kruševo (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Istom presudom usvojen je protivtužebni zahtjev S.B., Z.B. i B.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) pa je apelant obavezan da im preda u posjed dio nekretnine zvane Veliki Sad a koja je označena kao k.č. 191/1, vinograd „Veliki sad“ u površini od 1.470 mupisana u zk. uložak broj 168 KO Kruševo (novi operat k.č. 810 KO Podgorje) kao i spornu parcelu.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da su u dokaznom postupku na glavnoj raspravi provedeni sljedeći dokazi: uvid u naredbu za izvršenje ZK Odjela broj Dn 647/98 od 7. aprila 1999. godine, uvid u rješenje Osnovnog suda u Mostaru broj O-848/82 od 15. aprila 1985. godine, uvid u kopiju katastarskog plana od 22. septembra 2004. godine, uvid u zapisnik o sudskoj oporuci J.B. (apelantov otac i djed tuženih) broj R-128/74 od 23. marta 1974. godine, rješenje Osnovnog suda u Mostaru broj O-364/86 od 8. januara 1990. godine i broj O-848/82 od 28. januara 1986. godine, uvid u presudu Vrhovnog suda BiH Rev broj 758/07 od 27. oktobra 1988. godine, uvid u zk.uložak broj 168 KO Kruševo, uvid u rješenje Gž-480/86 od 21. marta 1986. godine, uvid u skicu iz ostavinskog postupka O-848/02, uvid u zk. uloške br. 432, 167, 270, 719 i 141 sve KO Kruševo, saslušani su apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, te je izvršen je uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je posljednja volja J.B. prednika apelanta i tuženih bila da sinovima L.B. (ocu tuženih) i V.B., a koji je svoj dio ustupio ocu tuženih, ustupi nekretninu „Veliki sad“, dok su apelantu pripale nekretnine koje je J.B. zadržao za sebe, a među njima nije nekretnina „Veliki sad“. Nadalje, sporna parcela „Veliki sad“ identifikovana je kao k.č. 807 KO Podgorje (stara 190/1 KO Kruševo), k.č. 808 KO Podgorje (stara 190/2 KO Kruševo), k.č. 809 KO Podgorje (stara 191/2 KO Kruševo) i k.č. 810 KO Podgorje (stara 191/1 KO Kruševo), a od kojih je cijelu k.č. 810 i dio k.č. 809 u posjedu držao apelant. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantov zahtjev za predaju u posjed sporne parcele neosnovan jer prema oporuci iza umrlog J.B. a prema kojoj je raspravljena njegova zaostavština pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju apelantu nije pripala sporna parcela, pa je zaključeno da se nisu stekli uslovi iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
4. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000172 od 17. maja 2007. godine apealntovu tužbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da prvostepeni sud analizom provedenih dokaza materijalne prirode (oporuke, rješenja o nasljeđivanju, prijavnog lista, z.k. izvatka) te vještačenjem po vještaku geometru pravilno utvrdio da je prednik tuženih postao vlasnik sporne parcele (k.č. 191/1 i dijela k.č. 191/2). Shodno navedenom, a u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zaključeno je da tuženi imaju pravni osnov da traže predaju u posjed sporne parcele od apelanta. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da su promijene izvršene u katastarskom operatu prijavnim listom broj 1/82 nezakonite i da predstavljaju krivotvorenje javnih isprava. U vezi s tim je ukazano da ova tvrdnja ničim nije potkrepljenja, kao i da sud nije ovlašten u ovom postupku cijeniti valjanost prijavnog lista. Također, ukazano je da presuda prvostepenog suda broj P-2234/86 od 8. decembra 1986. godine koja je potvrđena presudom drugostepenog suda broj Gž-583/87 od 12. juna 1987. godine „ne ukazuje na ozbiljne nepravilnosti u katastarskom operatu i u zemljišnoj knjizi a na štetu apelanta“, a kako je apelant tvrdio u žalbi. U vezi s tim je ukazano da je navedenim presudama prednik tuženih odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da mu je na osnovu ugovora od 17. septembra 1982. godine J.B. darovao nekretnine koje se nalaze u KO Čule i KO Podgorje, a koje nisu bile predmet konkretnog spora, shodno čemu presude na koje je apelant ukazao nemaju nikakvog uticaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
5. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 009774 08 Rev od 14. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovane apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud povrijedio član 8. ZPP-a obzirom da iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da su cijenjeni žalbeni navodi koji su od značaja za pravilnost odluke, te je ukazano da je pravo suda da ocjeni koji žalbeni navodi su relevantni za odlučivanje i pravilnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, ukazano je da je nejasno na temelju čega apelant tvrdi da je vještak-geometar pogrešno identifikovao sporne parcele, obzirom da je bilo više izlazaka na lice mjesta, da su podaci u pogledu svih nekretnina koje čine zaostavštinu a koje i jesu i nisu obuhvaćene testamentom i koje čine i ne čine sporne nekretnine detaljno ucrtani, vještak se očitovao o svim iznijetim primjedbama, a zbog čega nisu postojali razlozi da se ovakav nalaz i mišljenje ne prihvate, suprotno apelantovim tvrdnjama. Neosnovanim je ocjenjena i apelantova tvrdnja da sporne nekretnine nisu testamentom predane njegovoj braći i to predniku tuženih L.B. i V.B. U vezi s tim je ukazano da je u testamentu izričito navedeno da polovinu nekretnina zvanih „Veliki sad“ ostavilac daje sinu L.B. predniku tuženih, a drugu polovinu sinu V.B., uz ostale nekretnine koje su pobliže označene i za sina L.B., te sinove M.B. i V.B. dok u je tačkama 4. i 5. testamenta precizno određeno da ostavitelj ostavlja za sebe ostatak svojih parcela koje nisu navedene u testamentu. Pod tačkom 5. je navedeno da apelantu u nasljeđe ostaje dio nekretnina koje je zadržao za sebe ukoliko ih ovaj bude prihvatio uz obrazloženje da je apelant izjavio da se ne prihvata nasljeđa jer ne želi da obrađuje zemlju, a on kao otac ne želi da ga isključi iz nasljeđa. Vrhovni sud je ukazao i na priloženi zk. izvadak za zk. uložak 168 KO Kruševo iz kog je vidljivo da su nekretnine označene kao k.č. 190/1 i 191/2 nazvane „Veliki sad“ (sporne parcele) s tim što su 190/1 i 190/2 njive a 191/1 dio i 192/2 dio vinograd. Nadalje, ukazano je, a suprotno apelantovim tvrdnjama, da nekretnine o kojim se raspravljalo po reviziji kod ovog suda protiv presude Višeg suda u Mostaru broj Gž-583/87 nisu vezane za sporne nekretnine o kojim se raspravljalo u ovom postupku, odnosno da apelant neosnovano tvrdi da se nekretnine zvane „Veliki sad“ vode pod različitim nazivom „Podvornica“ i da su sve parcele iz k.č. 191 bile pod nazivom „Podvornice“. S tim u vezi je ukazano i da je apelant sve do podnošenja revizije Vrhovnom sudu u postupku koji je pokrenuo 1996. godine za sporne nekretnine koristio isključivo naziv „Veliki sad“ i da ih tek u reviziji označava kao „Podvornice“. Također, ukazano je da su sporne nekretnine označene kao „Veliki sad“ i u testamentu apelantovog oca, da su kao takve unijete u zemljišne knjige, te u rješenje o nasljeđivanju. Nadalje, ukazano je da je apelant u ostavinskom postupku očev testament priznao pravno valjanim, da se prihvatio nasljeđa po testamentu, pa s obzirom da na rješenje o nasljeđivanju, a u kom su tačno identifikovane nekretnine koje su apelantu uručene sa 1/1 dijela („Podnjivica“, „Vrtar“ i „Štala i dvorište“), nije ulagao žalbu ono ga veže u skladu sa članom 239. Zakona o nasljeđivanju, odnosno članom 138. Zakona o vanparničnom postupku. Shodno navedenom zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu nije ostalo ništa. Najzad, ukazano je da je apelantov brat, prednik tuženih, smatrao da jedan dio nekretnina, a među kojim nisu i sporne parcele iz ovog postupka, ne ulazi u zaostavštinu, zbog čega je vodio postupak koji je okončan odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva revizionom presudom na koju se apelant sada poziva.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da cijene dokaze koje je predložio a zbog čega su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da nisu „obrađene njegove tvrdnje i provedeni dokazi“ na kojim ih je temeljio, ne navodeći o kojim tvrdnjama i dokazima se konkretno radi, kao i da su sudovi propustili da utvrde koje nekretnine predstavljaju sporno zemljište, odnosno da su zaključci o identifikaciji sporne nekretnine proizvoljni, a prije svega iz razloga što je nalaz vještaka pogrešan i nije se mogao prihvatiti. Također apelant navodi da je u svrhu pravilne identifikacije parcela prilagao prijavne listove i posjedovnicu iz 1968. i 1969. godine, a iz kojih se, po njegovom mišljenju vidi da su sporne parcele činile parcelu „Podvornica“ odnosno da su iste parcele imale i drugi naziv „Veliki sad“. U prilog ovih tvrdnji apelant je se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Rev broj 758/87 od 27. oktobra 1987. godine tvrdeći da su sudovi pogrešno zaključili da ovom presudom nije odlučivano i nekretninama koje su bile predmet spora koji je on vodio. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su potpuno zanemarili da je ovo bilo stvarno stanje u vrijeme kada je njegov otac sačinio testament a shodno čemu su mu uskratili pravo na parcele koje mu je otac tačkom 5. testamenata ostavio, pa su ga tako potpuno lišili onoga što mu je nasljeđem pripalo, odnosno da on iza umrlog oca nije dobio ništa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović