Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-207/09 (Univerzitet u Zenici, Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ Zenica)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-207/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 207/09, rješavajući apelaciju Univerziteta u Zenici, Metalurškog instituta „Kemal Kapetanović“ Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Univerziteta u Zenici, Metalurškog instituta „Kemal Kapetanović“ Zenica, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000181 od 11. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000425 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-
000651 od 14. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Univerzitet u Zenici, Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranka Baškarad, advokatica iz Zenice, podnio je 23. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000181 od 11. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000425 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000651 od 14. decembra 2006. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 043-0-P-06-000651 od 14. decembra 2006. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja E.D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je podnio protiv apelanata kao prvotuženog i O.B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i poništio kao nezakonitu apelantovu Odluku o usvajanju konačne rang-liste za dodjelu stanova broj 502-1-82/2006-MH od 8. maja 2006. godine. Općinski sud je, osim toga, navedenom presudom poništio kao nezakonito apelantovo Rješenje broj 96-1-82/06-MH od 10. maja 2006. godine kojim je drugotuženom dodijeljen na korištenje jednosoban stan u ulici Bistua Nuova broj 7/B u Zenici i obavezao apelanta i drugotuženog da tužitelju solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant 10. maja 2006. godine, na temelju Odluke broj 502-1-82/2006-MH od 8. maja 2006. godine, kojom se usvaja konačna rang-lista za dodjelu stanova, donio odluke kojima je dodijelio stanove zaposlenicima koji su na rang-listi za dodjelu stana bili rangirani od broja 1 do 5. Apelant je jedan od stanova dodijelio drugotuženom kao petorangiranom, dok je stan u kojem je u to vrijeme stanovao tužitelj, a koji se na rang-listi za dodjelu stanova nalazio na 6. mjestu, dodijelio četvrtorangiranom. Općinski sud je naveo da je, nakon izvedenih brojnih pisanih dokaza, te pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 25/05) i Pravilnik o stambenim odnosima apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), donio odluku kao u dispozitivu presude. Općinski sud je u obrazloženju presude, također, naveo da su članom 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova utvrđeni posebni kriteriji za utvrđivanje prioriteta za dodjelu stana, te da je navedenim odredbama regulirano da davatelj stana na korištenje stanovima kojima raspolaže dodjeljuje po sljedećem prvenstvu: obiteljima svojih radnika poginulih u domovinskom ratu, svojim radnicima - ratnim vojnim invalidima i invalidima rata, radnicima demobiliziranim borcima, umirovljenim radnicima, a potom deficitarnim kadrovima i ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu spomenutog zakona nisu na drugi način riješili svoje stambeno pitanje. Općinski sud je naveo da je stavom 2. navedenog člana propisano da se dodjela stanova provodi na temelju rang-liste utvrđene na prijedlog sindikata davatelja, a u skladu sa Pravilnikom. Općinski sud je istakao i da su Pravilnikom utvrđeni posebni kriteriji za određivanje prioriteta za dodjelu stana, kao i način bodovanja kategorija utvrđenih članom 7. ZPP. Općinski sud je zaključio da je apelant prilikom sačinjavanja sporne rang-liste za dodjelu stanova u konkretnom slučaju trebao poštivati kriterije prvenstva utvrđene citiranim članom 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, tako da pojedinačni zbir bodova ili mjesto na rang-listi svakog kandidata nisu mogli imati utjecaja na red prvenstva definiran navedenim zakonom i Pravilnikom. Općinski sud je istakao da se iz sporne rang-liste vidi da određene kategorije zaposlenika koje se u članu 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova nalaze na posljednjem mjestu, kao što su deficitarni kadrovi, na konkretnoj rang-listi se nalaze među prvih pet rangiranih, te je, stoga, predmetna raspodjela stanova koja je trebala biti izvršena prema prioritetima iz člana 7. Zakona izvršena mimo obavezujućih zakonskih propisa i apelantovih pojedinačnih akata. U odnosu na tužbeni zahtjev tuženog za poništenje rješenja o dodjeli stana drugotuženom, Općinski sud je zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjev osnovan, budući da je tužitelj koji spada u kategoriju demobiliziranih boraca, i koji je trebao imati prvenstvo, na spornoj rang-listi bodovan sa manjim brojem bodova nego drugotuženi koji spada u kategoriju deficitarnih kadrova.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i drugotuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000425 od 6. decembra 2007. godine kojom je odbio njihove žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud, nasuprot neargumentiranoj i neosnovanoj tvrdnji žalitelja o postupanju prvostepenog suda protivno članu 8. Zakona o parničnom postupku, ocijenio dokaze u konkretnom predmetu upravo u skladu sa članom 8. ZPP, navodeći koji su dokazi izvedeni, i na osnovu kojih dokaza je donio svoju odluku. Kantonalni sud je, također, naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i drugotuženog o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a koji se odnose na obrazloženje prvostepenog suda o načinu bodovanja tužitelja i drugotuženog, jer je ispravan stav prvostepenog suda da sporna dodjela stanova i bodovanje nisu izvršeni u skladu sa odredbama člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i Pravilnika. Kantonalni sud je naveo da je apelant prilikom bodovanja drugotuženom dodijelio određeni broj bodova na osnovu toga što je živio u stanu svoje braće i sestara, i zbog toga što predstavlja deficitarni kadar. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da navedeno ne odgovara pravom činjeničnom stanju i dokazima u spisu, prema kojima drugotuženi živi u kući čiji je suvlasnik, te da ne postoji nikakav dokaz da je apelant donio odluku kojom je drugotuženog proglasio deficitarnim kadrom, zbog čega proizlazi da apelant nije poštovao odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i svog Pravilnika. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju jer je primjenjujući Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova pravilno tumačio listu prioriteta o dodjeli stanova.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta i drugotuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000181 od 11. novembra 2008. godine kojom je revizije odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 231. ZPP, ispitao prvostepenu presudu i ocijenio sve žalbene navode, te izveo pravilan zaključak o činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, zbog čega su navodi apelanta i drugotuženog o povredi odredaba parničnog postupka neosnovani. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta i drugotuženog koji su ukazivali na to da je drugostepeni sud bio dužan zakazati raspravu, u skladu sa odredbama člana 217. ZPP, kada je ocijenio bodovanje po osnovu posebnog kriterija „deficitarni kadrovi“. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u svojoj odluci zapravo razmatrao odredbu člana 13. tačka f) Pravilnika koji se odnosni na deficitarne kadrove, odnosno proceduru po kojoj se mogu priznati bodovi po tom osnovu, zbog čega su ovakvi revizioni prigovori neosnovani. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema povrede ni odredaba člana 209. u vezi sa članom 214. ZPP, u pogledu navoda apelanta i drugotuženog da im nije dostavljen odgovor na žalbu tužitelja, jer ovaj propust, koji je učinio prvostepeni sud, nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantova obaveza bila da raspodjelu stanova, koji su mu vraćeni u posjed i raspolaganje od Općine Zenica, izvrši shodno odredbi člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova poštujući prioritete iz člana 7. navedenog zakona, ali da to u konkretnom slučaju nije učinjeno jer iz sporne rang-liste proizlazi da se pojedine kategorije zaposlenika, koje su prema članu 7. rangirane kao posljednje, u usvojenoj rang-listi nalaze među prvih pet rangiranih. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i revizioni prigovor da je izvršeno pravilno bodovanje, odnosno donesena odluka o konačnoj rang-listi u skladu sa Pravilnikom. Vrhovni sud je, na koncu, zaključio da neće razmatrati nove činjenice koje su apelant i drugotuženi iznijeli u reviziji, kao ni prigovore koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se iz navedenih razloga, prema članu 240. stav 2. ZPP, revizija ne može izjaviti.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući svoje navode, apelant je u suštini ponovio navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima u žalbenom i revizionom postupku. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, kao i da je ocjena dokaza izvedenih tokom postupka bila očigledno proizvoljna. Apelant je istakao da se prvostepeni sud, umjesto da utvrdi odlučnu činjenicu da je apelant kod raspodjele stanova postupio u skladu sa važećim Pravilnikom, bavio ocjenom usklađenosti spornog Pravilnika sa članom 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, što nije bilo predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. Dalje, apelant je naveo da je Kantonalni sud utvrđivao pravilnost bodovanja bez održavanja rasprave pred sudom i bez mogućnosti da se apelant izjasni o tome i raspravlja pred sudom, kao i da je ispitivao prvostepenu presudu izvan granica i razloga u žalbi. Osim toga, apelant je naveo da je i Vrhovni sud arbitrarno primijenio i proizvoljno protumačio ZPP, te da je samo paušalno naveo da su neosnovani revizioni prigovori o učinjenim povredama postupka, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu drugostepenog suda. Prema apelantovom mišljenju, iz pravilnog tumačenja člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova proizlazi da je zakonodavac imao namjeru da obaveže davaoca stana, tj. poslodavca da donese akt kojim će urediti dodjelu stanova i kriterije za dodjelu, dok iz tumačenja navedenog člana na način kako su to uradili redovni sudovi u osporenim odlukama proizlazi da ne bi postojala potreba sačinjavanja rang-lista jer bi se dodjela vršila po redanom prioritetu, što je pogrešno i neizvodljivo. Apelant je istakao da mu je zbog svega navedenog povrijeđeno i pravo na imovinu, te da mu je onemogućeno da raspolaže stanovima u skladu sa Pravilnikom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode isticao i u postupku pred redovnim sudovima u žalbenom i revizionom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja za poništenja odluke o usvajanju konačne rang-liste za dodjelu stanova, kao i o apelantovim žalbenim i revizionim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović