Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/09 (C. J.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2074/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP-2074/09, rješavajući apelaciju Cvije Jandrića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvije Jandrića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000987 09 Gž od 14. travnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 000987 06 P od 30. prosinca 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijo Jandrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 30. lipnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000987 09 Gž od 14. travnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000987 06 P od 30. prosinca 2008. godine.

2. Apelant je podnio tužbeni zahtjev protiv Osnovne škole „Dositej Obradović“iz Kneževa (u daljnjem tekstu: prvotužena) i D.M. iz Kneževa (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja da je on nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Kneževu u Ul. Braće Ševarika bb (u izreci presude precizirana površina i oznake stana, u daljnjem tekstu: sporni stan), da presuda zamijeni ugovor o korištenju spornog stana i tako predstavlja valjan osnov za otkup stana, što su prvotužena i drugotužena dužne priznati i trpjeti, te da mu se omogući otkup spornog stana. Istim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu spornog stana od 5. travnja 2003. godine koji su zaključili prvotužena i drugotužena, što su prvotužena i drugotužena dužne priznati i trpjeti i da se na temelju presude izvrši brisanje upisa prava vlasništva na spornom stanu u korist drugotužene sa dijelom 1/1. Apelant je tražio da se prvotužena i drugotužena obvežu da mu naknade troškove postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000987 06 P od 30. prosinca 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen i obvezan apelant da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 468,00 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19793 i 12/99) nije prestao važiti, jer je odredbama članka 77. stavak 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 4/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05 i 70/06) propisano da Zakon o stambenim odnosima važi do proteka rokova iz članka 38. tog zakona (ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. lipnja 2009. godine ili u roku od godinu dana od završetka spora ukoliko je sporno stanarsko pravo onda su zakupodavatelj i nositelj stanarskog prava dužni da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme). Nadalje, da je odredbama članka 77. stavak 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su suprotne Zakonu o privatizaciji državnih stanova neće primjenjivati. Budući da stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (2. ožujka 2000. godine) na stanovima u državnom vlasništvu više nije moguće steći stanarsko pravo to se odredbe Zakona o stambenim odnosima ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Osnovni sud je zaključio da dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je on nositelj stanarskog prava nije utemeljen.

5. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva tj. da je ništav ugovor o otkupu stana između prvotužene i drugotužene, Osnovni sud je istakao sljedeće. Prvotužena je drugotuženoj 1995. godine dodijelila sporni stan na korištenje, koja je njena uposlenica i koja je 1999. godine sa SIZ-om stanovanja zaključila ugovor o korištenju spornog stana, tako da je s tim u svezi stekla stanarsko pravo u smislu odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima, prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Nadalje, drugotužena je u smislu odredbi članka 73. stavak 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova stekla pravo na otkup spornog stana budući da prema navedenoj odredbi osoba koja je stanarsko pravo stekla nakon 30. travnja 1991. godine može otkupiti stana koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakonom o stambenim odnosima.

6. Osnovni sud je dalje naveo da se Zakon o prestanku primjene ne primjenjuje na one osobe koje su napustile svoje stanove dobrovoljno, nego da se navedeni zakon odnosi na osobe koje su zbog ratnih okolnosti dovedene u položaj izbjeglih ili raseljenih osoba. Međutim, apelantu je na osobni zahtjev prestao radni odnos kod prvotužene, apelant se odselio u Banjaluku gdje se uposlio u drugoj školi, tako da niti je izbjeglica niti raseljena osoba, a o čemu su nadležni organi trebali voditi računa kada su odlučivali o apelantovom zahtjevu za povrat stana. Osnovni sud je zaključio da zbog svega navedenog apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 73 0 P 000987 09 Gž od 14. travnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući zašto je prvostupanjska odluka pravilna, Okružni sud je istakao da je nesporno da je prvotužena 19. listopada 1981. godine dodijelila apelantu sporni stan kao svom djelatniku, da je apelantu na njegov zahtjev prestao radni odnos kod prvotužene kada je prestao koristiti sporni stan i odselio se u Banjaluku i uposlio se u OŠ „Branislav Nušić“ koja je njemu i još trojici djelatnika odobrila da izgrade stambeni objekat u Donjoj Novoseliji, gdje je apelant i sada prijavljen sa mjestom prebivališta. Također, nesporno je da je prvotužena svoj djelatnici tj. drugotuženoj dodijelila na korištenje sporni stan 1995. godine kada je prvotužena zaključila ugovor o korištenju spornog stana koji je 2003. godine otkupila i koristila do 2005. godine kada je iseljena, jer je odlukom Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske sporni stan vraćen apelantu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbama članka 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Odredbama, članka 26. istog zakona propisano je da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pisanom obliku sa svim potrebnim podacima, iz čega slijedi da je ugovor o korištenju stana dvostrani formalni pravni posao koji se zaključuje između osobe koja je dobila stan na korištenje i ovlaštenog organa, za čiju punovažnost je obvezna pismena forma, tako da ugovor koji nije zaključen u pismenoj formi i koji ne sadrži bitne elemente propisane odredbama članka 26. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

8. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama članka 12. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu. S tim u svezi Okružni sud je naveo da iz odluke OŠ „Branislav Nušić“ iz Banjaluke slijedi je apelantu i trojici djelatnika odobrena izgradnja stambenog objekta na mjestu stare fiskulturne dvorane u školi u Desnoj Novoseliji, odnosno da je odobrena izgradnja četiri stana koju će oni sami financirati. Iz potvrde OŠ „Branislav Nušić“ od 16. kolovoza 2005. godine proizilazi da apelant ima riješeno stambeno pitanje, odnosno dvosoban stan koji je izgradio osobnim sredstvima na školskom zemljištu u Ul. Kragujevačko-kraljevskih žrtava br. 59., a na temelju odluke škole od 3. listopada 2000. godine i ugovora od 3. listopada 2000. godine. Nadalje, da iz apelantove izjave o zajedničkom domaćinstvu slijedi da on živi sa suprugom i kćerkom u Ul. Kragujevačko-kraljevskih žrtava. Okružni sud je istakao da iz navedenog slijedi da apelant i da je stekao stanarsko pravo zakonitim useljenjem u sporni stan, ne bi mogao istovremeno biti nositelj stanarskog prava na više od jednog stana, budući da iz navedenih dokaza slijedi da je vlasnik stana u Banjaluci u Ul. Kragujevačko-kraljevskih žrtava br. 59. koji je izgradio osobnim sredstvima.

9. U odnosu na apelantove navode da je stanarsko pravo stekao neprekidnim i nesmetanim korištenjem dulje od 10 godina u smislu odredbi članka 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je apelant u sporni stan uselio 1982. godine na temelju akta škole u kojoj je radio, Okružni sud je istakao da su neutemeljeni jer se ne radi se o nezakonitom korištenju spornog stana. U odnosu na stav prvostupanjskog suda u svezi ništavosti ugovora o otkupu spornog stana između prvotužene i drugotužene, Okružni sud je istakao da je pravilan, jer je drugotužena stekla stanarsko pravo zakonitim useljenjem prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova.

10. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da se uselio u sporni stan u kojem je stanovao do 15. rujna 1992. godine, da nije zaključio ugovor o korištenju stana iako je u spornom stanu stanovao preko deset godina, te da je sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene 10. ožujka 2000. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana. Odlukom Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske sporni stan mu je vraćen 30. rujna 2005. godine. Međutim, privremeni korisnik tj. drugotužena je dok je on vodio postupak za povrat stana otkupila sporni stan. Apelant dalje navodi da kako nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana to je 2006. godine podnio tužbu radi otkupa spornog stana. Nadalje, da je odredbama članka 3. Zakona o prestanku primjene propisano da vlasnik odnosno korisnik nekretnine koju je napustio ima pravo vratiti tu nekretninu sa svim pravima koje je imao do 30. travnja 1991. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/09 (C. J.) | Sudska praksa | Aktio