Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2151/09 (D. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2151/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2151/09, rješavajući apelaciju Dragomira Piljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Piljića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 291 od 15. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 495 od 30. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-08-000-066 od 23. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Piljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, a kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija, advokati Miodrag Deretić i Draško Zec, iz Prijedora, podnio je, 22. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 291 od 15. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Gž-08-001 495 od 30. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-08-000-066 od 23. maja 2008. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 077-0-P-08-000-066 od 23. maja 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov i tužbeni zahtjev njegove sestre, da se utvrdi da su suvlasnici sa dijelom od 1/3 na nekretninama upisanim u Pl. broj 364/03 KO Marićka i Pl. broj 351 KO Krivaja, sa dijelom 1/20 na nekretninama upisanim u zk. uložak broj 16 KO Krivaja, sa dijelom ¼ na nekretninama upisanim u Pl. broj 496 KO Krivaja, Pl. broj 764 KO Marićka, Pl. broj 765 KO Marićka i Pl. broj 348 KO Krivaja. Istom presudom je odlučeno da će odluka o eventualnom tužbenom zahtjevu, a kojim je traženo da se utvrdi da su ugovori o poklonu Ov. broj 2901/75 od 22. decembra 1975. godine i Ov. broj 332/85 od 14. decembra 1985. godine ništavi, te da kao takvi ne proizvode pravno dejstvo, biti donijeta nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.

3. U obrazloženju presude je istaknuto da su apelant i njegova sestra tražio da sud utvrdi da su po osnovu nasljeđa iza majke M.C. stekli pravo suvlasništva sa 1/3 dijela na nekretninama upisanim u Pl. broj 364/03 KO Marićka, Pl. broj 351 KO Krivaja kao i na nekretninama koje je ugovorom o poklonu O.P., otac, prednik apelanta i njegove sestre, te tuženih M.P., N.D., R.P. S.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) prenio na tužene M.P. i R.P. ističući da su navedene nekretnine predstavljale zajednički stečenu imovinu u braku njihove majke i oca. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrđeno je da su nekretnine na kojim su apelant i njegova sestra tražili utvrđivanje suvlasništva i prema novom katastarskom operatu ustanovljenom 1970. godine, kao i prema starom operatu sačinjenom 1948.-1954. godine upisane u posjed oca O.P., a prema zemljišnoj knjizi ove parcele su upisane u zk. uložak 16, 106, 112, 342, 343 i 344 KO Krivaja, te u zk. uložak broj 179 i 622 KO Marićka kao suvlasništvo O.P. i trećih lica većinskih Piljića, odnosno O.P. je ove parcele naslijedio od svojih prednika. Nadalje, apelant i njegova sestra su kao sporne naveli nekretnine koje je njihova majka stekla u bračnoj zajednici sa O.P., kao i da je njihova majka imala svoju posebnu imovinu koju je unijela u bračnu zajednicu i to oko 30 dunuma zemlje u Krivaji, zaseok Cunjaci, a koju imovinu je njihov otac O.P. prodao nakon majčine smrti i to dio 1948. godine M.C., a dio od 14 dunuma, parcelu zvanu „Jasenova strana“, 1958. godine N.C. Također, tvrdili su i da je dio majčine zemlje i to parcelu zvanu „Tuk“ otac prodao, a dobiveni novac poklonio tuženom D.P. Apelant i njegova sestra su tvrdili da je prodajom majčine zemlje otac O.P. kupovao druge nekretnine koje je kasnije poklonio svojim sinovima tuženim M.P. i R.P. U vezi sa ovim navodima a na temelju nalazi i mišljenja vještaka utvrđeno je da je: parcela „Jasenova strana“ u zemljišnom popisnom listu broj 216 upisana kao posjed O.P., te da je 1962. godine otuđena na ime N.C., odnosno da je parcela zvana „Tuk“ upisana u isti popisni list, također otuđena 1962. godine na ime N.C., te najzad da je parcela zvana „Raičevac“ upisana u zk. uložak broj 299 kao suvlasništvo apelanta i njegove sestre sa po ¼ dijela po osnovu nasljeđivanja iza umrle majke M.P. Apelant je u toku postupka tvrdio da ove nekretnine predstavljaju imovinu koju je njegova majka unijela u bračnu zajednicu sa O.P., ali je u postupku utvrđeno da ove nekretnine nisu bile predmet poklona učinjenih od O.P. tuženim D.P. i R.P. Nadalje, ukazano je da apelant i njegova sestra nisu dokazali da je od prodaje majčine posebne imovine otac kupovao drugu zemlju, te je s tim u vezi ukazano i da je apelant izjavio da je otac prodao majčinu parcelu „Tuk“ i novac poklonio D.P. za koji je on kupio drugu parcelu u Prijedoru, a koja i nije predmet ovog spora. Nadalje, nesporno je utvrđeno da su apelant i njegova sestra iza pokojne majke naslijedili sa po ¼ dijela nekretnine upisane u zk. uložak broj 229 KO Krivaja. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant i njegova sestra nisu dokazali da nekretnine na kojim su tražili da se utvrdi suvlasništvo upisane u Pl. broj 364/03 KO Marićka i Pl. broj 351 KO Krivaja, kao i da nekretnine koje je ugovorom o poklonu O.P. prenio na tuženima, predstavljaju imovinu koju je O.P. stekao u bračnoj zajednici sa majkom apelanta i njegove sestre. Također, zaključeno je da apelant i njegova sestra nisu dokazali da je prodajom majčine posebne imovine O.P. kupovao druge nekretnine, odnosno nekretnine koje je ugovorom o poklonu prenio na tužene, a s obzirom da je utvrđeno da je u starom katastarskom operatu 1948-1954. godine kao posjednik ovih nekretnina bio upisan O.P. a uvidom u zemljišnu knjigu da se vode kao suvlasništvo O.P. i trećih lica, a po osnovu nasljeđa iza prednika O.P.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-08-001 495 od 30. septembra 2008. godine žalbu apelanta i njegove sestre odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno utvrđeno da su nekretnine na kojim su apelant i njegova sestra tržili utvrđivanje suvlasništva bile upisane na njihovog oca O.P. a da apelanti nisu dokazali da predmetna imovina ima pravni karakter imovine stečene u braku u smislu člana 270. stav 5. u vezi sa članom 294. Porodičnog zakona, odnosno da apelant i njegova sestra nisu dokazali obim imovine i udio njihovog prednika, majke, u sticanju predmetnih nekretnina. Nadalje, iscrpno analizirajući nalaz i mišljenje vještaka geometra, koji je u cijelosti postupio po nalogu suda, te koji je osim izvršene indetifikacije nekretnina na licu mjesta pratio hronologiju kretanja vlasništva i posjeda na spornim nekretninama, Okružni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da apelant i njegova sestra nisu suvlasnici na spornim nekretninama po osnovu nasljeđa iza majke, jer ove nekretnine predstavljaju posebnu imovinu O.P., njihovog oca. Također, zaključeno je da apelant i njegova sestra nisu dokazali da je otac prodajući majčine nekretnine kupovao nekretnine koje su bile predmet ovog spora, kao i da je nesporno utvrđeno da su apelant i njegova sestra naslijedili svoju majku sa po ½ dijela na nekretninama koje su činile njenu posebnu imovinu i koje su upisane u zk. uložak broj 299 KO Krivaja i zk. uložak broj 27, a prema rješenju broj O-18/82, te je konstatovano da apelant i njegova sestra punih 40 godina iza pokojne majke nisu tražili da se utvrdi šta čini bračnu tekovinu njihove majke i pokojnog oca.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 291 od 15. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta i njegove sestre. U obrazloženju presude je istaknuto iz osporenih presuda i stanja spisa proizilazi da je rješenjem Opštinskog suda u Prijedoru broj O-18/82 od 29. aprila 1982. godine okončan ostavinski postupak iza majke apelanta i njegove sestre i da je utvrđeno da njenu zaostavštinu čini ½ dijela nepokretnosti upisanih u zk. uložak broj 299 KO Krivaja, te da su za njene nasljednike proglašeni apelant i njegova sestra sa udijelim ½. Shodno navedenom, ocijenjeno je da već ovo dovoljno ukazuje na neosnovanost navoda da je cjelokupna posebna imovina majke nakon njene smrti prodana i da su za tako ostvarena sredstva kupljene sporne nepokretnosti. Nadalje, Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom nižestepenih sudova da apelant i njegova sestra nisu dokazali da sporne nepokretnosti predstavljaju zaostavštinu njihove majke, odnosno zajedničku imovinu koju je njihova majka stekla za vrijeme bračne zajednice sa njihovim ocem O.P. U prilog ovakvog zaključka ukazano je na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke čiji sadržaj nije onakav kavim ga je apelant predstavljao. Nadalje, ukazano je da je, u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP obaveza stranaka da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev i da izvedu dokaze kojim ih utvrđuju, kao i na član 126. istog zakona, shodno kom, u slučaju nemogućnosti da ocjenom izvedenih dokaza sa sigurnošću bude utvrđena određena relevantna činjenica, sud njeno postojanje odnosno nepostojanje utvrđuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Najzad, s obzirom da je u reviziji apelant osporavao utvrđeno činjenično stanje, ukazano je na član 240. stav 2. ZPP, shodno kom se revizija zbog utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje na koje su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je ponovio tvrdnje koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima da su pojedinačno označene nekretnine stečene u bračnoj zajednici između njegovog oca i majke kupoprodajnim ugovorima koje je zaključio njegov otac. Nadalje, apelant ističe da je vještak imao određene dileme koje je u svom nalazu i izrazio ali da sud nije iste pokušao otkloniti. Najzad, apelant ističe da je u ostavinskom postupku nakon smrti njegove majke raspravljano samo o nekretninama koje su bile upisane na njeno ime, da se otac odrekao svog nasljednog dijela u njegovu i korist njegove sestre, ali da u ovom postupku nije raspravljano o nekretninama koje su se formalno vodile na njegovom ocu, a koje su stečene za vrijeme bračne zajednice sa njegovom majkom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2151/09 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio