Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2174/09 (S. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Privatizacija
- Stanarsko pravo
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2174/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2174/09, rješavajući apelaciju Smiljke Ljubojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smiljke Ljubojević podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000721 08 U od 14. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smiljka Ljubojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Priječana, a koju zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnijela je, 9. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000721 08 U od 14. aprila 2009. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. januara 2010. godine.
2. Odjeljenje za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za stambene poslove) donijelo je rješenje broj 05-372-768/00 od 25. decembra 2007. godine kojim je usvojilo zahtjev B.L. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju jednosobnog stana bliže označenog u izreci (u daljnjem tekstu: sporni stan), a na kom je u vrijeme podnošenja zahtjeva nosilac prava raspolaganja i davalac stana na korištenje bio GO SUBNOR Banjaluka, a nakon smrti nosioca stanarskog prava R.S.. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su apelantica, te M.V., u postupku uzele učešće kao zainteresovana lica. Naime, apelantici je sporni stan dodijeljen od GO SUBNOR Banjaluka, ona ga je otkupila, a nakon toga prodala M.V.. Na temelju provedenih dokaza, i to prijave mjesta boravišta a zatim i prebivališta iz 1987. i 1990. godine, uvida u evidenciju vojnog odsjeka prema kom se B.L. na adresi spornog stana vodio od 1985. godine, uvida u ugovor o doživotnom izdržavanju zaključenog između B.L. i nosioca stanarskog prava R.S., te izjava saslušanih svjedoka Ž. Š., R.A., S.Z., kao i svjedoka S.G. i R.O. (a koje je predložila suprotana strana u ovom postupku) utvrđeno je da je B.L. živo u trajnoj ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava R.S. od 1984. godine, te da je sporni stan nastavio da koristi i nakon njene smrti, sve do iseljenja 2000. godine. Također, utvrđeno je da se B.L. u sporni stan uselio uz saglasnost nosioca stanarskog prava R.S., kao i da je u istom živo smatrajući ga svojim domom a što u postupku ničim nije osporeno. Na temelju navedenog zaključeno je da B.L. spada u krug lica iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84, 12/87 i 38/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99. – u daljnjem tekstu: ZoSO), pa da mu, u skladu sa čl. 21. i 22. istog zakona pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana. S obzirom da se B.L. sa zahtjevom za prijenos stanarskog prava obraćao GO SUBNOR Banjaluka kao nosiocu prava raspolaganja na spornom stanu, te da je ovaj njegov zahtjev odbio, ovaj organ je, u skladu sa članom 28. ZoSO odlučio kao u izreci rješenja.
3. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) je rješenjem broj 15-372-13/08 od 17. oktobra 2008. godine odbilo kao neosnovane apelanticinu žalbu, te žalbe GO SUBNOR –a Banjaluka i V.M. protiv prvostepenog rješenja kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da je prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja iznio razloge za svoje odlučenje koje u cjelini prihvata i ovaj organ jer su rezultat pravilne ocijene dokaza kako pismenih tako i usmenih, a na temelju čega je utvrđeno da je B.L. živio u trajnoj ekonomskoj zajednici sa R.S. u spornom stanu od 1984. godine i isti nastavio da koristi i nakon njene smrti sve do 2000. godine dok nije iseljen iz stana. Shodno navedenom pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog organa da B.L. spada u krug lica iz člana 6. ZoSO, pa da mu u skladu sa čl. 21. i 22. ZoSO pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana. Nadalje, u obrazloženju je ukazano i na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine u kojoj je iznesen jasan stav da se sporni stan ima smatrati domom B.L. jer po provedenim dokazima proizilazi mogućnost da je on u tom stanu živio od 1984. godine bez obzira na datum prijavljivanja boravišta odnosno prebivališta na adresi spornog stana, a u koji se uselio uz dozvolu nosioca stanarskog prava R.S. i u spornom stanu živo očigledno ga smatrajući svojim domom, a koja činjenica nije osporena u postupku.
4. Okružni sud je presudom broj 11 0 U 000721 08 U od 14. aprila 2009. godine odbio kao neosnovane apelanticinu tužbu, te tužbe GO SUBNOR-a Banjaluka i V.M., a kojim su pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su upravni organi pravilno postupili kada su utvrdili da je B.L. od 1984. godine pa sve do smrti živio sa R.S., nosiocem stanarskog prava na spornom stanu u trajnoj ekonomskoj zajednici, odnosno da je sporni stan nastavio koristiti i nakon njene smrti sve do 2000. godine kada je iz istog iseljen. U vezi s tim ukazano je na iskaze svjedoka Ž.Š. i B.A., a koji su potvrđeni i iskazima svjedoka I.Z., S.Z., S.G. i R.O. kao i na provedene materijalne dokaze, tj. ugovor o doživotnom izdržavanju, prijavu mjesta boravišta iz 1987. godine, te uvjerenje Ministarstva odbrane, kao i na činjenicu da se B.L. u sporni stan uselio po odobrenju nosioca stanarskog prava R.S. sa kojom je po svemu sudeći živio i u vanbračnoj zajednici. Shodno navedenom zaključeno je da se sporni stan ima smatrati njegovim dom, koji je zaštićen članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) a kako je ukazano i u presudi Vrhovnog suda Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine. U vezi sa tvrdnjama iznesenim u tužbama da se u postupku odlučivanja morala uzeti u obzir činjenica da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2311/02 od 6. marta 2003. godine odbijen zahtjev B.L. da se utvrdi da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana, ukazano je da je ova odluka donesena na temelju činjenica upravnog postupka još 6. februara 2003. godine, dakle znatno prije nego što su organi uprave upotpunili dokazni postupka shodno uputama Vrhovnog suda iz presude broj Uvl-41/02. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da organ uprave nije bio nadležan za rješavanje po zahtjevu B.L. od 18. septembra 2000. godine. S tim u vezi je ukazano da je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 28. jula 2001. godine odlukom Visokog predstavnika objavljenom u „Službenom glasniku RS“ broj 35/01, odnosno nakon podnošenja zahtjeva B.L., po kom su, u vrijeme njegovog podnošenja, bili nadležni postupati isključivo organi uprave. Nadalje, ocijenjeno je da u konkretnoj pravnoj stvari nije od presudnog značaja da je sporni stan u međuvremenu dodijeljen i otkupljen od apelantice, a koji je ona prodala V.M., s obzirom da su organi uprave rješavali o zahtjevu B.L. iz 2000. godine, pa svi ugovori zaključeni nakon toga ne mogu uticati na pravo B.L. na sporni stan, a koje se cijeni na osnovu činjenica koje su postojale u vrijeme njegovog podnošenja, a ne na osnovu činjenica koje su uslijedile nakon podnošenja istog. Najzad, ocijenjen je bez značaja i navod da je B.L. u upravnom postupku zastupao Z.O. koji navodno nije advokat i ako je kao takav istupao u postupku. S tim u vezi je ukazano da, shodno članu 46. ZoUP punomoćnik stranke može biti svako lice koje je potpuno poslovno sposobno, odnosno da je za zastupanje bilo ovlašteno i označeno lice, a zbog čega nema osnova da se utvrdi da je u pitanju neovlašteno zastupanje.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da B.L: nije bio član porodičnog domaćinstva preminulog nosioca stanarskog prava R.S., pa da zbog toga nema pravo da trajno koristi sporni stan, odnosno da zaključi ugovor o korištenju ili zakupu spornog stana. U prilog ove tvrdnje apelantica ističe da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda Banjaluka broj P-2311/02 od 6. marta 2003. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda Banjaluka broj Gž-672/02 od 23. avgusta 2004. godine odbijen tužbeni zahtjev B.L. protiv SUBNOR-a Banjaluka da se utvrdi da mu pripada pravo da trajno i nesmetano koristi sporni stan. Apelantica navodi da navedene presude nisu osporene ni redovnim ni vanrednim pravnim lijekom, odnosno da i dalje egzistiraju. Na temelju navedenog, apelantica zaključuje da je neodrživ stav Okružnog suda u osporenoj presudi da presuda Osnovnog suda Banjaluka broj P-2311/02 od 6. marta 2003. godine nema učinka na razrješenja konkretne pravne stvari jer je zasnovana na činjenicama iz 2003. godine koje su utvrđene prije donošenja presude Vrhovnog suda broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine. Nadalje, apelantica tvrdi da je osporena presuda nezakonita i iz razloga što organ uprave nije nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari jer se radi o sporu iz sudske nadležnosti. U prilog ove tvrdnje apelantica ističe da je u vrijeme kada je B.L. podnio zahtjev tj. 18. septembra 2000. godine već bio stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova i to 2. maja 2000. godine, da je njegova primjena otpočela 25. juna 2000. godine, te da važenje ovog zakona nije dovedeno u pitanje sve do 16. maja 2001. godine kada je izmijenjen i dopunjen ali bez retroaktivnog dejstva, a što je vidljivo iz člana 79. prečišćenog teksta zakona. S obzirom na navedeno apelantica smatra da se u konkretnom slučaju kao važeće materijalno pravo imao primijeniti Zakon o privatizaciji stanova shodno kom rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu odnosno korištenju stana donosi sud, odnosno da se na raspravljanje konkretnog odnosa nije mogao primijeniti ZoSO prema kom je bila utvrđena nadležnost organa uprave.
6. U dopuni apelacije od 14. januara 2010. godine apelantica je ponovila navod da se u konkretnom slučaju imao primijeniti Zakon o privatizaciji državnih stanova te se pozvana na stanovište Vrhovnog suda iskazano u presudi s tim u vezi ukazala da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u svom predmetu U-1243/04 od 19. marta 2008. godine. Nadalje, apelantica je istakla i da se soporena presuda Okružnog suda zasniva na presudi Vrhovnog suda Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine, donijeto po zahtjevu za vanredno preispitivanje koji je uložio, u ime B.L., Z.O. koji nije bio upisna u imenik advokata, pa dakle nije mogao ni preuzimati radnje u postupku za B.L. u vrijeme podnošenja zahtjeva. U vezi s tim apelantica je priložila rješenje Osnovnog suda Banjaluka broj P-
2311/02 od 15. januara 2008. godine kojim se Z.O. uskraćuje pravo da dalje zastupa u tom postupku B.L. kao tužioca.
7. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 11/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 73.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“ a primjenjuje se istekom roka od 90 dana od dana objavljivanja.
8. Odluka Visokog predstavnika za BiH broj 32/00 od 28. juna 2000. godine („Službeni glasnik RS“ broj 20/00 od 17. jula 2000. godine) glasi: Član 73. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, i koji je objavljen 25. aprila 2000. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 11/2000, proglašava se ništavim i stavlja van snage. Zakon o privatizaciji državnih stanova će se primijeniti tek nakon donošenja odluke od strane Visokog predstavnika.
9. Odluka Visokog predstavnika za BiH broj 111/01 od 17. jula 2001. godine („Službeni glasnik RS“ broj 35/01 od 28. jula 2001. godine) u relevantnom dijelu glasi: Imajući u vidu da je moja gore navedena Odluka broj 32/00 od 28. juna 2000. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/00 od 17. jula 2000. godine glasila:
„Primjena Zakona o privatizaciji državnih stanova će otpočeti tek nakon objavljivanja Odluke Visokog predstavnika“
Zakon o privatizaciji državnih stanova (dopunjen i izmijenjen u skladu sa gore navedenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova Republike i Srpske i sa mojom Odlukom broj 110/01) će stupiti na snagu nakon objavljivanja ove moje Odluke u vezi sa tim zakonom u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Apelantica najprije ističe da B.L. ne pripada pravo na spornom stanu i da je o tome već pravosnažno odlučeno presudom Osnovnog suda Banjaluka broj P-2311/02 od 6. marta 2003. godine, koju je i priložila uz apelaciju, a zbog čega je neodrživ stav u osporenoj presudi Okružnog suda da ova presuda nije od uticaja na rješenja konkretne stvari jer je zasnovana na činjenicama iz upravnog postupka koji nije dopunjen u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine. Ustavni sud primjećuje da je navedena presuda Osnovnog suda donijeta 2003. godine a na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, jer stranke u ovom postupku (B.L. i SUBNOR) nisu predlagale provođenje novih dokaza, odnosno saglasile su se da sud odluči na temelju činjeničnog utvrđenja iz upravnog postupka. Činjenično stanje kojim se rukovodio Osnovni sud bilo je utvrđeno rješenjem Odjeljenja za stambene poslove broj 05-372-786/00 od 29. juna 2001. godine i rješenjem Ministarstva za urbanizam broj 01-372-692 od 17. oktobra 2001. godine. Nadalje, iz ove presude proizlazi da je protiv rješenja Ministarstva za urbanizam pokrenut upravni spor te da je Vrhovni sud presudom broj U-1270/01 od 16. oktobra 2002. godine tužbu B.L. odbio kao neosnovanu. Najzad, iz obrazloženja navedene presude Osnovnog suda proizlazi da je u vrijeme njenog donošenja B.L. uložio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda U-1270/01 od 16. oktobra 2002. godine. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine, a koju je apelantica također predočila uz apelaciju, proizilazi da je donijeta na temelju zahtjeva za vanredno preispitivanje presude istog suda broj U-1270/01 od 16. oktobra 2002. godine, da njom usvojen zahtjev za vanredno preispitivanje B.L., na način da je njegova tužba uvažena i osporeni akt (rješenje Ministarstva za urbanizam broj 01-372-692 od 17. oktobra 2001. godine) poništeno. Nakon toga, Ministarstvo za prostorno uređenje je ponovo odlučujući po žalbi B.L. rješenjem broj 01-372-692/01 od 2. juna 2005. godine poništilo rješenje Odjeljenja za stambene poslove broj 05-372-758/00 od 29. juna 2001. godine i vratilo mu predmet na ponovno odlučivanje. Najzad, ovaj ponovni postupak rezultirao je presudom Okružnog suda koja se osporava predmetnom apelaciju. Shodno navedenom slijedi da je presuda Osnovnog suda na koju apelantica ukazuje bila zasnovana na činjeničnom stanju koje je utvrđeno rješenjima organa uprave koja su poništena, zbog čega je postupak i ponovno vođen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan i pogrešan stav u osporenoj presudi Okružnog suda da presuda Osnovnog suda na koju je apelantica ukazivala u tužbi kao i u apelaciji nije relevantna za razrješenje konkretne pravne stvari jer je donijeta prije presude Vrhovnog suda broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine a kojom je naloženo da se upotpuni dokazni postupak i rasvijetli činjenica zajedničkog života između B.L. i R.S. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.
14. Nadalje, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju sporni odnos imao raspraviti prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova koji je stupio na snagu u vrijeme kada je B.L. podnio zahtjev za izdavanje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a ne prema ZoSO, odnosno da je u konkretnom slučaju o zahtjevu B.L. mogao odlučivati samo sud a ne organ uprave. Okružni sud je u vezi sa identičnim navodom istakao da se, s obzirom na datum podnošenja zahtjeva tj. 18. septembar 2000. godine, u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o privatizaciji državnih stanova koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine odlukom Visokog predstavnika objavljenom u „Službenom glasniku RS“ broj 35/01. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je Odlukom Visokog predstavnika broj 32/00 od 28. juna 2000. godine (objavljenom u „Službenom glasniku RS“ broj 20/00 od 17. jula 2000. godine suspendovana primjena Zakona o privatizaciji državnih stanova do donošenja Odluke Visokog predstavnika. Nadalje, Odlukom Visokog predstavnika broj 111/01 od 17. jula 2001. godine Zakon o privatizaciji državnih stanova imao je stupiti na snagu nakon objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku RS“. Navedena odluka je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 35/01 od 28. jula 2001. godine. Shodno navedenom, slijedi da stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju, s obzirom na datum kada je B.L. podnio zahtjev tj. 18. septembar 2000. godine nije mogao primijeniti Zakon o privatizaciji državnih stanova, s obzirom da je njegova primjena odlukom Visokog predstavnika već suspendovana još julu 2000. godine, odnosno da se ovaj zakon, također u skladu sa odlukom Visokog predstavnika stupio na snagu 28. jula 2001. godine, a kako je i navedeno u osporenoj presudi nije proizvoljan. Stoga, apelanticina tvrdnja da se konkretni odnos nije mogao raspraviti primjenom ZoSO, pa shodno tome i da o zahtjevu B.L. nije mogao odlučivati organ uprave su očigledno neosnovane. .
15. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Nadalje, apelantica je istakla da je su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom da navode o povredi ovih prava apelantica zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u pogledu kojih je zaključeno da su neosnovani, te imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizilazi da je apelantica, u vrijeme kada je predmetni postupak vođen, sporni stan već bila napustila jer ga je prodala M.V. a što apelantica nije osporavala ni u apelaciji, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa dopunom apelacije podnesenom 14. januara 2010. godine Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju dopuna apealcije podnesena je nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelantica je u dopuni još jednom osporila primjenu materijalnog prava, te istakla navode o zastupanju od neovlaštenog lice a koji se tiču presude Vrhovnog suda broj Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine koja i nije bila predmet osporavanja apelacijom pred Ustavnim sudom. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema osnov da razmatra ove navode.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović