Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2194/09 (Z. C., B. P. i A. C.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2194/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP-2194/09, rješavajući apelaciju Z. C., B. P. i A. C. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. C., B. P. i A. C.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000445 od 9. travnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. C., B. P. i A. C. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Donjeg Vakufa, podnijele su 10. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000445 od 9. travnja 2009. godine.

2. Apelantice su pokrenule parnični postupak protiv prvotužene Ekreme Cero (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženog Sefedina Nezirija (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja kupoprodajnih ugovora od 29. studenog 2004. godine i 7. travnja 2005. godine zaključenih između prvotužene i drugotuženog. Apelantice su tražile da se sukladno tome izvrši brisanje prava suvlasništva u korist drugotuženog na nekretnini (i izreci presude, precizirana oznaka i površina nekretnine). U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelantice su navele da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. studenog 2004. godine prvotužena prodala drugotuženom poslovni prostor u Donjem Vakufu u površini od 65 m2, a da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 7. travnja 2005. godine prvotužena prodala drugotuženom svoj suvlasnički dio na istoj parceli, na kojoj se nalazi taj poslovni prostor.

3. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 253/05 od 10. svibnja 2006. godine poništeni su kupoprodajni ugovori od 29. studenog 2004. godine i 7. travnja 2005. godine, te naloženo zemljišno-knjižnom uredu da izvrši brisanje prava suvlasništva na nekretnini, upiše pravo suvlasništva u korist apelantica na tom dijelu, te obvezani prvotužena i drugotuženi da apelanticama naknade troškove postupka.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da nije utemeljen prigovor prvotužene i drugotuženog o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantica, jer poništenje ugovora može tražiti svaka zainteresirana osoba, a apelantice su nesumnjivo zainteresirane osobe, jer su pravni sljednici Muharema Cero, koji je vlasnik nekretnina koje su predmet kupoprodaje.

5. Općinski sud je dalje naveo da je nesporno da je 5. studenog 1980. godine između prednika drugotuženog i prednika prvotužene zaključen kupoprodajni ugovor za dio poslovnog prostora u površini od 29,02 m2. Kako taj ugovor nije bio podoban da se provede u zemljišnim knjigama prvotužena i drugotuženi zaključli su novi kupoprodajni ugovor 29. studenog 2004. godine i 7. travnja 2005. godine. Međutim, sporno je to što je u ovim ugovorima navedena veća površina od one koja je prodata. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da je drugotuženi bio nesavjestan, jer je morao znati da mu pripada samo površina od 29,02 m2, kako je to utvrđeno u ranijem sudskom postupku. S tim u svezi ništav je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno drugotuženi nije stekao pravo suvlasništva prema kupoprodajnom ugovoru od 7. travnja 2005. godine. Općinski sud je istakao da je sukladno članku 12. 103. i 109. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku.

6. Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 473 od 6. prosinca 2007. godine, žalba prvotužene i drugotuženog odbijena je kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio ispravnu odluku kada je poništio kupoprodajne ugovore i naložio brisanje prava suvlasništva u korist drugotuženog.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000445 od 9. travnja 2009. godine revizija prvotužene i drugotuženog je uvažena, prvostupanjska i drugostupanjska presuda su preinačene i tužbeni zahtjev apelantica odbijen u cijelosti. Obrazlažući razloge za ovakvu odluku, Vrhovni sud je naveo da u ovoj pravnoj stvari apelantice traže poništenje spornih ugovora koje su zaključili tuženi, te uspostavljanje u zemljišnoj knjizi stanja kakvo je bilo prije zaključenja spornih ugovora. Prvostupanjski sud kada je utvrdio da je pravni prednik apelantica stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da je drugotuženi bio nesvjestan prilikom zaključenja spornih ugovora, izveo pravni zaključak da su sporni ugovori ništavi, pozivajući se na odredbe članka 103. i 109. ZOO). Odredbe članka 103. ZOO reguliraju pojam ništavog ugovora, a članak 109. istog zakona regulira ko ima pravo zahtijevati utvrđenje ništavosti ugovora. Međutim, tužbeni zahtjev nije usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornih ugovora nego na poništenje spornih ugovora, a to su dva različita pravna instituta sa različitim pravnim posljedicama. Naime, odredbama članka 112. ZOO poništenje ugovora mogu tražiti samo ugovorne strane dok to pravo ne pripada trećim osobama. Nesporno je da apelantice nisu ugovorne strane u spornim ugovorima zbog čega nisu legitiminirane da traže poništenje spornih ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjenica na kojima apelantice temelje tužbeni zahtjev slijedi da apelantice ukazuju na ništavost za što imaju aktivnu legitimaciju, međutim tužbeni zahtjev je usmjeren na poništenje spornih ugovora, a kako je odredbama članka 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a kako je zahtjev usmjeren na poništenje, a ne ništavost, sud ne može odlučivati o ništavosti, nego mora odlučivati o zahtjevu za poništenje. Zahtjev za poništenje nije utemeljen, jer sukladno članku 112. ZOO apelantice nisu aktivno legitimirane. S tim u svezi nije utemeljen niti zahtjev za uspostavljanje zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja spornih ugovora.

8. Apelantice ističu da im je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelantice navode kronologiju činjeničnog stanja, te ističu da su takvim presuđenjem Vrhovnog suda ostale bez mogućnosti da zaštite svoje pravo vlasništva, da je na njih stavljen preveliki teret da pronalaze pravne postupke kojima mogu postići željeni cilj. Naime, Vrhovni sud iako konstatira da činjenice ukazuju na ništavost, te da one imaju aktivnu legitimaciju u sporu u kojem će tražiti utvrđivanje ništavosti, njihovo pravo ostaje do eventualnog pokretanja i okončanja takvog postupka nezaštićeno. Apelantice navode „Sud nije vezan pravnom kvalifikacijom stranaka, te ako su nižestupanjski sudovi utvrdili da postoji neki drugi pravni osnov da apelantice ostvare svoje pravo, onda su trebali u okviru rukovođenja postupkom to i ukazati apelanticama.“

9. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Članak 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...].

Članak 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

[...].

Članak 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Članak 112.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

[...].

10. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:

Članak 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[...].

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2194/09 (Z. C., B. P. i A. C.) | Sudska praksa | Aktio