Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/09 («Kalen» d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-220/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 220/09, rješavajući apelaciju «Kalen» d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Kalen» d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000717 od 18. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001056 od 18. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kalen» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Zenici, podnio je 27. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000717 od 18. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001056 od 18. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001056 od 18. januara 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev «Highway construction company» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), Mustafe Ibrića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), ŽGP Zenica d.d. u mješovitoj svojini Zenica (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) i Sindikata ŽGP (u daljnjem tekstu: četvrtotužitelj) protiv apelanta kao prvotuženog i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotužena), te je utvrđeno da je raskinut Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera pod brojem T-25-12 od 7. novembra 2002. godine između drugotužene kao prodavca i apelanta kao kupca, zbog neispunjenja ugovornih obaveza. Stavom II izreke presude apelant i drugotužena su obavezani da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.844,00 KM, dok je stavom III izreke presude četvrtotužitelju priznato svojstvo stranke u postupku.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji 8. septembra 2006. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i drugotužene sa zahtjevom da se raskine predmetni ugovor. U tužbi su naveli da je apelant, učestvujući u postupku privatizacije po raspisanom tenderu drugotužene broj 20-03-2125/02 od 7. novembra 2002. godine za kupovinu kapitala u državnom vlasništvu preduzeća ŽGP Zenica sa 67% kapitala preduzeća ŽGP Zenica, zaključio Ugovor o prodaji predmeta tendera broj T-25-12 od 7. novembra 2002. godine sa drugotuženom, pa je kao većinski vlasnik ušao u posjed predmetnog preduzeća i ostvario pravo upravljanja i poslovanja preduzećem. U tužbi je navedeno da od momenta zaključenja predmetnog ugovora i u toku trajanja ugovornog odnosa apelant nije ispoštovao ni jednu odredbu Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera u propisanom roku a naročito odredbe ugovora iz člana 9. u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora niti u roku narednih 30 dana po prijemu pismene opomene drugotužene. Također je navedeno da, s obzirom na to da drugotužena nije odmah postupila u smislu odredbe člana 18. stav 2. predmetnog ugovora, a u smislu člana 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), takvim apelantovim ponašanjem i djelovanjem trećetužitelju je nanesena šteta jer mu je skoro tri godine onemogućen normalan rad, a prvotužitelj i drugotužitelj kao dioničari sa udjelom od 27% također svakodnevno trpe štetu zbog ovakvog apelantovog ponašanja. U odgovoru na tužbu apelant kao tuženi je istakao prigovor aktivne legitimacije tužitelja, te da je dio predmetnih obaveza preuzet ugovorom ispoštovan dok preostali dio nije ispunjen zato što je bilo nemoguće provesti sve odredbe ugovora jer se vršila maksimalna opstrukcija privatizacijskog postupka u okviru menadžmenta predmeta tendera. Dalje, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da pravo na raskid ugovora, u smislu člana 18. ugovora, može tražiti i prodavac ukoliko se ostvare uvjeti iz stava 2. tačka A ili tačka B ovog ugovora. Apelant je istaknuo da istim ugovorom nije predviđena mogućnost da raskid ugovora traže i treća lica. Slijedom navedenog, apelant je istaknuo i prigovor pasivne legitimacije. Apelant je, osim toga, naveo da je drugotužena kao prodavac državnog kapitala jedina ovlaštena da kontrolira izvršenje obaveze iz ugovora, te traži raskid ili održavanje ugovora do konačnog izvršenja. Također je naveo da se odredbe člana 125. stav 4. ZOO-a ne mogu primijeniti na konkretan slučaj jer je Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera predvidio u skladu sa članom 15. stav 2. ugovora da su ogovorne strane saglasne da kupac može prenijeti svoja vlasnička prava na drugo fizičko ili pravno lice uz prethodnu saglasnost prodavca. Konačno je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

4. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je predmetni ugovor zaključen između drugotužene kao prodavca i apelanta kao kupca, a da je predmet kupoprodaje kapital u državnom vlasništvu Preduzeća ŽGP d.d. Zenica sa udjelom od 67% kapitala. Općinski sud je naveo da je članom 5. predmetnog ugovora propisano da se apelant kao većinski vlasnik obavezao u naredne tri godine, a prema planu investicija u nemjensku opremu na ime investiranja, ponuditi strojeve čija vrijednost je u prvoj godini 465.278,00 KM, u drugoj godini 279.167,00 KM i u trećoj godini 93.000,00 KM. Nadalje, sud je naveo da se članom 9. apelant obavezao da će u prvoj godini i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora prodavcu dostaviti bankarsku garanciju na iznos od 150.000,00 KM, u drugoj godini na iznos od 125.000,00 KM i u trećoj godini iznos od 31.000,00 KM. Osim toga, sud je naveo da su prvo i drugotužitelj vlasnici vrijednosnih papira, te da je predmet kupoprodaje predmeta tendera imovina ŽGP Zenica odnosno trećetužitelja, a da se kao dioničari pojavljuju zaposlenici ŽGP Zenica, pa je sud četvrtotužitelju priznao svojstvo stranke u postupku u smislu člana 291. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je istakao da je odredbom člana 199. Zakona o privrednim društvima utvrđeno da dioničar ima pravo lično ili putem punomoćnika učestvovati u radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva.

5. Općinski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su prvo i drugotužitelj vlasnici sa udjelom 27,74% kapitala u imovini koja je bila predmet tendera broj T-25-12, te da imaju ekonomski interes u učestvovanju u radu društva kao i interes za ispunjenje preuzetih ugovornih obaveza od stane apelanta, jer se u slučaju neispunjenja preuzetih obaveza direktno ugrožava njihov ekonomski interes. S druge strane, apelant i drugotužena su učesnici materijalno pravnog odnosa iz koga je nastala parnica, odnosno ugovarači kod kuporpodaje predmeta tendera broj T-25-12 gdje je predmet kuporpodaje kapital u državnom vlasništvu trećetužitelja, te se odgovornost za neispunjenje ugovornih obaveza vezuje za tužene, odnosno za apelanta radi neispunjenja obaveza, a za drugotuženu radi omogućavanja apelantu da svojim neispunjenjem ugovornih obaveza i dalje upravlja imovinom koja je predmet tendera. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužitelji imaju interes za zaštitu svojih prava i imovine koja je predmet kupoprodaje između tuženih. Sud je zaključio da su stranke stvarno legitimisane ako su učesnici materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je nastala pranica. Tužilac je aktivno legitimisan ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a tuženoj pripada pasivna legitimacija, ako se odgovornost vezuje za nju, dakle, prigovor aktivne legitimacije kao i prigovor pasivne legitimacije su neosnovani.

6. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da apelant kao kupac kapitala u državnom vlasništvu nije izvršio obaveze preuzete ugovorom o kupoprodaji predmeta tendera u ugovorenim rokovima, niti nakon prijema pismene opomene od stane drugotužene, te je tužbeni zahtjev, shodno odredbi člana 125. ZOO u cijelosti usvojen. Konačno, Općinski sud je naveo da navodi apelanta i drugotužene, da je u toku upravni spor nema značaja za rješenje u ovoj pravnoj stvari jer se u upravnom postupku rješava o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar trećetuženog preduzeća ŽGP dd. Zenica, a ne o utvrđivanju da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut.

7. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-07-000 484 od 20. marta 2008. godine, usvojio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude je navedeno da prema činjeničnim navodima tužbe i opredjeljenog tužbenog zahtjeva proizilazi da je predmet kupoprodaje kapital u državnom vlasništvu trećetuženog preduzeća ŽGP dd. Zenica u procentu od 67%. Tužitelji, kao dioničari u trećetuženom sa 27%, zahtjevaju da se, zbog neispunjavanja obaveza, utvrdi da je raskinut predmetni ugovor po zakonu, jer su ugroženi njihovi imovinski interesi, a prava po tom osnovu će, kako navode ostvariti posebnom parnicom. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u ovoj parnici radi o utvrđujućoj, deklaratornoj tužbi, a uslovi za podnošenje takve tužbe su propisani članom 54. ZPP-a. Pravni interes kod tužbe za utvrđenje se ocjenjuje sa stanovišta procesnog i materijalnog prava.

8. Dalje, Kantonalni sud je naglasio da tužitelji nisu ugovorne strane, te da imaju položaj trećih lica, zbog čega raskid ugovora proizvodi određene pravne posljedice u odnosu na njih. Dospijeće pravnih posljedica nastupa raskidom ugovora, pa sva svaja eventualna potraživanja tužitelji imaju pravo ostvariti kondemnatornom tužbom. Odredbom člana 54. stav 2. ZPP-a, je u relevantnom dijelu propisano da se tužba za utvrđenje može podići kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi nepostojanje nekog pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za čidnidbu iz istog odnosa. Sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju nema pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje da je ugovor raskinut, jer je raskid ugovora nastupio po samom zakonu istekom roka za ispunjenje obaveze, pa je zahtjev za naknadu dospio raskidom, zbog čega se ostvarenje pune pravne zaštite može postići kondemnatornom tužbom, a ne deklaratornom, jer to nije u skladu sa odrebom člana 54. stav 2. ZPP-a. Naime sud smatra da, u situaciji kada se pravna zaštita može ostvariti zahtjevom za činidbu (da se naknadi šteta i slično), nema osnova da se dozvoli da se putem suda još i utvrđuje ono što se može utvrditi prilikom pružanja potpunije pravne zaštite. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji očito željeli prejudicijelnom tužbom za utvrđenje osigurati svoj položaj u odnosu na tužene i nastupanje raskida ugovora učiniti nesumnjivim. Međutim, pošto je prvostepeni sud tokom raspravljanja utvrdio da je raskid ugovora nastupio po sili zakona i da je ekonomski interes tužitelja ugrožen, to je bio u situaciji ustanoviti da položaj tužitelja nije nesiguran u odnosu prema tuženim, zbog čega i nema pravnog interesa na strani tužitelja da se utvrdi raskid ugovora, odnosno nepostojanje ugovora kao pravnog odnosa. To, dakle, može samo prije dospjelosti zahtjeva za činidbu. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju, apelant bio dužan do 8. novembra 2005. godine ispuniti obaveze, te pošto to nije učinio do tada, dospjeće je nastupilo 8. novembra 2005. godine, a tužba je podnesena 8. septembra 2006. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, budući da ne postoji pravni interes, zbog čega je žalbu uvažio i prvostepenu presudu, primjenom člana 229. tačka 4. ZPP-a preinačio i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Kantonalni sud je još istakao da nije bilo uslova da se tužba odbaci jer se nepostojanje pravnog interesa moglo utvrditi samo uz raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Konačno, Kantonalni sud je naveo da žalbeni razlozi koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka nisu osnovani, obzirom da se prvostepeni sud upustio u raspravljanje o tužbi koja je sadržavala sve elemente iz odredbe člana 53. ZPP-a. Naime, sud je utvrdio da iz stanja spisa proizilazi da je tužba usmjerena prema apelantu koji je označen kao «Kalen» d.o.o. Zenica i da je zahtjevano utvrđenje raskida ugovora između apelanta i drugotužene, kao ugovornnih strana. Sud je naveo da apelant, kao tuženi, tokom raspravljanja nije ničim ukazao da postoji drugo preduzeće, sa drugačijim oblikom organizovanja, već se, neovisno od drugačije oznake u petitu tužbenog zahtjeva upustio u raspravljanje, što znači da je i sam uvidio da se radi o očitoj pogrešci u pisanju, te da je nejasno znog čega je to istaknuto u žalbi kao žalbeni razlog. Sud je osim toga naveo da su neosnovni i žalbeni razlozi o priznanju svojstva stranke tuženom Sindikatu ŽGP, jer svoje navode o nepostojanju zakonskih pretpostavki za takvo nešto apelant nije dokazao tokom prvostepenog postupka.

10. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000717 od 18. novembra 2008. godine, uvažio reviziju tužitelja, drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da drugostepeni sud pravilno smatra da se bez raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije mogao utvrditi pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, međutim po ocjeni suda bilo je opravdano udovoljiti zahtjevu za pružanje deklaratorne sudske zaštite, jer su tužitelji, kao vlasnici 27,74% kapitala u imovini preduzeća ŽGP Zenica, radi ostvarenja svojih daljnjih prava i zaštite imovine a naročito zbog nesigurnog pravnog statusa u odnosu na apelanta, imali pravni interes da se presudom utvrdi da je zbog neispunjenja obaveza apelanta raskinut ugovor o kupovini predmeta tendera, a kako je to pravilno odlučio prvostepeni sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud nepostojanje pravnog interesa utvrdio primjenom člana 54. stav 2. ZPP-a, te je izrazio stav da su tužitelji ostvarenje pune pravne zaštite mogli postići kondemnatronom tužbom a ne deklaratornom s obzirom da je dospio zahtjev za činidbu. Također, Vrhovni sud je konstatovao da se u reviziji osnovano ističe da su tužitelji u konkretnoj parnici treća lica koja ispunjavaju sve procesne uslove iz člana 54. stav 2. ZPP-a za podnošenje deklaratorne tužbe, jer imaju pravni interes da implementacijom odluke o raskidu ugovora stvore uslove za ostvarenje svojih daljnjih prava. Stoga, po shvatanju Vrhovnog suda nije bilo mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pravnog interesa, jer pravna teorija koju u tom pogledu slijedi i sudska praksa, smatra da je provjeravanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe umjesno samo ako se obavlja preventivno, dakle prije meritornog odlučivanja, a ukoliko je ipak donesena meritorna odluka (prvostepeni sud je u konkretnom slučaju donio meritornu odluku) koja je pravilna, to istu nije trebalo preinačiti. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, u vezi sa članom 54. stav 2. ZPP-a na koju su revidenti osnovano ukazivali, pa je primjenom člana 249. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

11. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, prema apelantovom mišljenju, tužba u konkretnom slučaju nije sadržavala sve ono što treba da sadrži u smislu odredbi člana 53. ZPP-a, kao i da je ista trebala biti odbačena obzirom da ne postoji pravni interes tužilaca za podnošenje tužbe za utvrđenje u smislu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP-a. Osim toga, apelant ističe da je u dispozitivu «pobijane presude utvrđeno da se raskida predmetni ugovor koji je, s jedne strane zaključen i sa preduzećem «KALEN» d.d. Zenica, koje kao takvo uopće ne postoji, jer postoji samo «KALEN» d.o.o. Zenica, koje je potpuno drugačijeg oblika organizovanja od preduzeća sa oblikom organizovanja d.d. i u suštini takav tužbeni zahtjev ne postoji i nije se ni mogla donijeti pobijana presuda u odnosu na tog tuženog». Apelant također ističe da je «izreka prvostepene presude nerazumljiva i kao takva nije podobna proizvesti materijalno pravne niti procesno pravene posljedice presuđene stvari, [te] da se radi o nedostatku zbog kojeg pobijanu presudu nije moguće ni ispitati, jer prvotuženi [apelant] kao takav ne postoji, odnosno ne postoji uopće stranka u postupku».

12. Nadalje, apelant smatra da prvostepeni sud uopće nije imao osnova da Sindikatu ŽGP Zenica, prizna svojstvo stranke u postupku, jer za takvo priznanje nije bilo uopće osnova, jer Sindikat uopće ne raspolaže bilo kakvom vlastitom imovinom, iz čega apelant zaključuje da je sud postupao po neurednoj tužbi i u ovom dijelu i takvu tužbu prihvatio i priznao četvrtotužitelju svojstvo stranake u postupku. Naime, apelant je naveo da je sud u obrazloženju presude naveo da je sindikatu ŽGP Zenica priznao svojstvo stranke u postupku u smislu odredbe člana 291. stav 3. ZPP, iako kao tužitelj uopće nije označen Sindikat ŽGP Zenica, već Sindikat «ŽGP».

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža, da apelant ponavlja svoje navode iz odgovora na tužbu i žalbe na prvostepenu presudu. Predmetni navodi se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava (navodi da tužba nije sadržavala sve elemente iz člana 53. ZPP-a, da je usvojen tužbeni zahtjev prema nepostojećem pravnom licu, da je sud četvrtotužitelju priznao svojstvo stranke u postupku), koje su Vrhovni i Općinski sud već razmotrili i ocjenili kao neosnovane, a Ustavni sud je već konstatovao da obrazloženja tih presuda ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apalanta u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/09 («Kalen» d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio