Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/09 (M.Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP-2204/09, rješavajući apelaciju M.Š. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.Š. podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-002555 od 13.

svibnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara podnio je 11. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-002555 od 13. svibnja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.879/03-II od 4. studenog 2005. godine obvezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenih plaća i naknada na ime regresa isplati određene iznose za određeni period sa zakonskim zateznim kamatama (u izreci presude preciziran period i iznosi naknade plaće i regresa, te početak računanja zateznih kamata).

3. Apelant kao tražitelj izvršenja 24. travnja 2006. godine, Općinskom sudu podnio je prijedlog za izvršenje protiv tužene, odnosno izvršenika, na temelju naprijed navedene presude. Općinski sud donio je Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06-002555 od 8. lipnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju), na koje je izvršenik izjavio prigovor.

4. Općinski sud 27. listopada 2006. godine donio je rješenje kojim je odbacio prigovor izvršenika kao neuredan.

5. Općinski sud je rješenje o izvršenju 2. studenog 2006. godine dostavio UPI banci (u daljnjem tekstu: banka) na provođenje.

6. Apelant je u studenom 2007. godine obavijestio Općinski sud da je 14. studenog 2007. godine banka djelomično postupila po rješenju o izvršenju, odnosno da je obračunala zateznu kamatu u manjem iznosu od propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate, te zatražio da sud donese odluku.

7. Apelant je u više navrata tijekom 2008. godine tražio od suda da sud zatraži od banke da pravilno obračuna zatezne kamate.

8. Dopisima tijekom 2008. godine banka je obavještavala Općinski sud da je sukladno pozitivnim propisima koji reguliraju način i visinu obračunala zatezne kamate, odnosno da je postupila po rješenju o izvršenju.

9. Općinski sud je 9. svibnja 2008. godine donio Zaključak kojim je naložio banci da u cijelosti provede rješenje o izvršenju, te ukoliko ne postupi po naloženom da će u smislu članka

175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odgovarati za štetu tražitelju izvršenja odnosno apelantu.

10. Apelant je ponovo obavijestio sud da ostaje kod navoda iz dopisa iz 2008. godine.

11. Iz dokumentacije je vidljivo da je Općinski sud tijekom 2008. godine u više navrata pismeno komunicirao sa Uni Credit Bank, kod koje je, pored banke i drugih banaka, izvršenik imao otvoren račun i koji je, između ostalih, apelant naveo u prijedlogu za izvršenje. Međutim, iz obavijesti Uni Credit Bank od 13. studenog 2008. godine koja je upućena Općinskom sudu slijedi da je prema informaciji banke 14. studenog 2007. godine u cijelosti provedeno rješenje o izvršenju.

12. Općinski sud 25. veljače 2009. godine donio je Zaključak kojim je od banke zatražio detaljan izvještaj o provođenju rješenja o izvršenju, a banka je dopisom od 25. ožujka 2009. godine ponovo obavijestila sud da je rješenje o izvršeno u cijelosti.

13. Općinski sud donio je Zaključak broj 065-0-I-06-002555 od 13. svibnja 2009. godine kojim je konstatirao da je rješenje o izvršenju u cijelosti provedeno, čime je izvršni postupak okončan. U obrazloženju zaključka Općinski sud je naveo da ga je 25. ožujka 2009. godine banka obavijestila da je u cijelosti provedeno rješenje o izvršenju i da je apelantovo potraživanje izmireno, te istakla da je zatezne kamate obračunala u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza F BiH. Općinski sud je naveo da kako je odredbama članka 39. stavak 2. ZIP-a, propisano da će obračun kamata izvršiti banka na teret izvršenika, te kako ga je banka obavijestila da je apelantovo potraživanje izmireno, ovom odlukom je konstatirao da se ovaj izvršni postupak u smislu članka 64. ZIP-a smatra se dovršenim.

14. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da Općinski sud nije u cijelosti proveo rješenje o izvršenju, jer banka nije kamatu obračunala u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate, već je primijenila Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza F BiH. Na ovaj način banka je samovoljno izmijenila izvršnu ispravu, a Općinski sud nije poduzeo ništa da tu samovolju spriječi. Apelant navodi da je ukazivao Općinskom sudu na navedeno, međutim time što se Općinski sud nije izjasnio onemogućen mu je pristup sudu. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nalazi u tome što je ovakvim postupanjem Općinskog suda stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na desetine osoba koje su u sudskim postupcima u cijelosti namirile svoja potraživanja. Apelant navodi da Općinski sud ni nakon tri godine nije proveo svoju odluku, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.200,00 KM.

15. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

Žurnost i redoslijed postupanja (1)U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.

[…].

Članak 39.

Rješenje o izvršenju […] (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.

[…].

Članak 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Članak 170.

Postupak u slučaju smetnji za provođenje izvršenja (1) Ako banka smatra kako postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII. ovoga zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, provesti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetnjama izvijestiti sud.

(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga izvijestit će tražitelja izvršenja i banku o daljem postupanju.

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud primjećuje da je pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno apelantovo pravo da mu tužena odnosno izvršenik isplati određeni novčani iznos. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što rješenje o izvršenju ni nakon tri godine nije u cijelosti provedeno, jer banka nije pravilno obračunala zatezne kamate, na što je on ukazivao, međutim sud nije reagirao.

18. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ističe da tumačiti pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu članka 6. Europske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03, od 17. prosinca 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obveza osiguravanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. listopada 1979. godine, serija A- 32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

19. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, nego naprotiv da je Općinski sud kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju. Naime, Općinski sud je utvrdio apelantovo građansko pravo u parničnom postupku, zatim donio rješenje o izvršenju u roku od manje od dva mjeseca, te nakon što je odlučio o prigovoru izvršeniku u roku od tjedan dana rješenje o izvršenju dostavio banci na naplatu. Nadalje, Općinski sud je nakon apelantove obavijesti da je banka djelomično postupila po rješenju o izvršenju i zatraženog reagiranja, svojim zaključcima naložio banci da u cijelosti provede rješenje o izvršenju i upozorio banku da će ukoliko ne postupi po naloženom u smislu članka 175. ZIP-a odgovarati za štetu tražitelju izvršenja odnosno apelantu, te zatražio detaljan izvještaj banke. Nakon toga, Općinski sud je donio osporeni zaključak, kojim je konstatirao da se u smislu članka 64. ZIP-a postupak izvršenja smatra dovršenim. Ustavni sud nalazi da je odredbom članka 170. ZIP-a propisano da je banka dužna izvijestiti sud ukoliko postoje određene smetnje za izvršenje rješenja, te ako su te smetnje trajne, sud će obustaviti postupak. Međutim, banka nije ukazivala na smetnje nego je ukazivala na to da je izvršila rješenje o izvršenju. U odnosu na apelantove navode da je samo djelomično naplatio svoja potraživanja, odnosno da banka nije pravilno obračunala zateznu kamatu, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 175. ZIP-a, prema kojim apelant može potraživati naknadu štete od banke ako smatra da zatezne kamate nisu pravilno obračunate. S tim u svezi, navode kojim apelant ukazuje na odgovornost Općinskog suda zato što mu je banka obračunala manji iznos zateznih kamata od onog koji mu pripada, odnosno na odgovornost Općinskog suda zato što rješenje ni nakon tri godine nije izvršeno, zbog čega mu je povrijeđeno pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud ocjenjuje očito (prima faciae) neuetemeljenim.

20. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj uz Europsku konvenciju. Budući da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o neizvršenju rješenja u cijelosti, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

21. Apelant navodi da su u identičnim situacijama redoviti sudovi različito sudili, odnosno da su donosili odluke na temelju kojih su tužitelji u cijelosti namirili svoja potraživanja zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.

22. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

23. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj točki ove odluke. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, također, očito (prima facie) neutemeljeni.

24. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/09 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio