Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2212/09 (Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Mostar)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2212/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2212/09, rješavajući apelaciju Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001212 08 Rev od 14. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001004 od 8. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) kog zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 11. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 001212 08 Rev od 14. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001004 od 8. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 53 P 001212 04 P od 4. maja 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev da se naloži J.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da se iseli iz kuće izgrađene na parceli bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporan kuća), te da je preda apelantu slobodnu od lica i stvari u roku od 30 dana. Dalje, tuženom je naloženo da apelantu preda i parcelu bliže označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna parcela) u skladu sa skicom i nalazom i mišljenjem vještaka geometra od 2. februara 2006. godine, i to u roku od 30 dana. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno utvrđeno da apelant ima u sastavu organizacionu jedinicu pod nazivom Jedinica Rodobolje u čijem sastavu je ekonomija Bare, gdje se nalazi objekat u kojem stalno boravi 12 osuđenika koji su radno angažovani, te da se dio objekta-sporne kuće koristi isključivo za boravak osuđenih lica na izdržavanju kazne zatvora. Dalje, utvrđeno je da je otac tuženog 1956. godine dobio na korištenje od Poljoprivrednog zavoda Mostar dvosoban stan – prizemlje sporne kuće s pravom korištenja pomoćnih zgrada uz kuću i pravom korištenja bašte za potrebe domaćinstva, te da je pravo korištenja stana u spornoj kući apelantovom ocu potvrđeno rješenjem PK Hercegovina Mostar iz 1996. godine. Zatim, utvrđeno je da otac tuženog nije zaključio ugovor o korištenju stana u spornoj kući ni nakon što je preuzeo poljoprivredno zemljište i stan u spornoj kući od Okružnog zatvora Mostar, apelantovog prednika. Najzad, utvrđeno je da je tuženi nastavio da koristi stan u spornoj kući nakon očeve odnosno majčine smrti 1975. odnosno 1988. godine, te ga niko nije ometao u njegovom korištenju. Općinski sud je zaključio da se stan u spornom objektu nalazi u apelantovom objektu koji on koristi za obavljanje djelatnosti u smislu člana 5. stav 1. točka 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), pa da u smislu navedenog zakona taj stan ne može biti predmet otkupa. Dalje, ukazano je da je u postupku utvrđeno da tuženi nije nosilac stanarskog prava na stanu u spornoj kući u smislu člana 8. Zakona o prodaji stanova, pa da ne može istaći zahtjev za kupovinu stana, odnosno u smislu člana 7. tog zakona za ovu kategoriju stanova ne može se istaći zahtjev za kupovinu. Na temelju navedenog apelantov tužbeni zahtjev je ocijenjen kao osnovan, te je istaknuto da tuženi koristi bez pravnog osnova stan u dijelu sporne kuće koja je apelantovo vlasništvo, kao i dijelove spornih parcela.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-001004 od 8. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio a žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kom je tražio da se naloži tuženom da se iseli iz stana u sporne kuće, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Na temelju uvida u spis utvrđeno je da tuženi u stanu u spornoj kući stanuje od rođenja, tj. 1951. godine. Dalje, iz rješenja Poljoprivrednog zavoda Mostar broj 3415/56 od 20. novembra 1956. godine utvrđeno je da je otac tuženog dobio stan u spornoj kući na korištenje, s pravom korištenja pomoćnih zgrada uz prizemnu kuću, kao i okućnice, te je navedeno da se na ovaj način rješava stambeno pitanje oca tuženog. Zatim, na temelju uvida u rješenje Poljoprivrednog kombinata „Hercegovina“ Mostar broj 01/4-3299/06 od 26. maja 1996. godine utvrđeno je da se ocu tuženog potvrđuje, odnosno dodjeljuje kao nosiocu stanarskog prava dvosoban stan u prizemlju sporne kuće, s pravom korištenja pomoćnih prostorija i okućnice, pobliže navedenih u rješenju, kao i da je ovo rješenje donijeto na temelju čl. 3, 41. i 40. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66-prečišćen tekst). Najzad, u rješenju je konstatovano da otac tuženog nije obavezan da zaključi ugovor iz člana 43. Zakona o stambenim odnosima, već da je dužan da stanarinu plaća na blagajni Kombinata. Nakon toga, ocu tuženog je 23. juna 1966. godine izdata potvrda kojom se potvrđuje da je otac tuženog nosilac stanarskog prava, s pravom korištenja pomoćnih prostorija i okućnice, a što mu daje pravo adaptacije stambenog prostora koji koristi kao i pravo dogradnje ili preuređenja dodijeljenog mu prostora, uz dozvolu za proširenje stambenog prostora za kupatilo, WC i terasu. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine na koje se pozvao davalac stana, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu koji se, prema navedenom zakonu, također dodjeljivao nekoj osobi kao nosiocu stanarskog prava, s tim da takav nosilac stanarskog prava nije sticao prava kao nosioci stanarskih prava na stanovima u stambenim zgradama. Dalje, ukazano je da apelant, nakon što je na njega prešlo pravo raspolaganja spornom kućom i parcelama, nije preduzeo ništa do podnošenja tužbe iako je otac tuženog umro 1975. a majka 1988. godine, a tuženi je sve vrijeme živo u stanu u spornoj kući prvo s roditeljima, pa zatim sa svojom porodicom. Također, ukazano je da apelant nije preduzeo ništa ni nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74) koji je u članu 4. stav 1. tačka 3. regulisao da se ne smatraju stanovima oni stanovi koji su za vršenje službene dužnosti. Zatim, utvrđeno je da otac tuženog nije bio u radnom odnosu kod apelanta, te da je majka tuženog sve do svoje smrt plaćala stanarinu na svoje ime. Za svo to vrijeme apelant je imao radnu jedinicu na označenom lokalitetu, zatvorenici su dolazili da rade i da se odmaraju se u za to predviđenoj prostoriji. Kantonalni sud je posebno ukazao da je nejasno kakav je to stan za službene potrebe i za koje službene potrebe ako ga 30 godina koriste ljudi koji ne vrše nikakvu službenu dužnost kod apelanta. Pri tome, u konkretnom slučaju se radi o stanu koji predstavlja zasebnu cjelinu, fizički je odvojen o prostorije koju koriste zatvorenici, ima poseban ulaz, te i prilaz sa ulice, kuća u kojoj se nalazi je prizemna i upitno je može li se smatrati apelantovom zgradom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je istakao da se stan u spornoj kući mora smatrati domom tuženog s obzirom da od rođenja živi u njemu i da mu 50 godina to pravo niko nije osporavao. Ne može se smatrati da je dovoljan razlog za iseljenje koji je apelant istakao u tužbi - da nije u redu da civil stanuje u prostoru gdje izdržavaju kaznu osuđenici, jer to može loše uticati na prevaspitanje zatvorenika, a što do sada nikad nije bio problem. Kantonalni sud je zaključio, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 663/04, da je pravo tuženog na poštivanje doma jače i da je njegov interes da ostane u stanu i ostvari prava koja su u pogledu stanova u društvenoj svojini ostvarili i drugi građani, jači od interesa tuženog i da je društveno opravdaniji. Najzad, s obzirom da su tuženi i njegova majka nakon očev smrti nastavili koristiti stan, praktično bez pravnog osnova, ukazano je da je tuženi mogao steći stanarsko pravo i u skladu s članom 30. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da nakon 30 godina od očeve, odnosno 14 godina od majčine smrti, niko nije ni pokušao da ga iseli iz stana u spornoj kući. Zatim, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi obavezan da apelantu preda u posjed okućnicu i baštu, a shodno članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim je ukazano da se na zemljištu u društvenoj svojini nije moglo steći vlasništvo dosjelošću, pa da tuženi u pogledu ovog zemljišta nema nikakvih prava osim da se u posebnom postupku odredi zemljište za redovnu upotrebu i pravo služnosti prolaza preko apelantovih nekretnina.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 001212 08 Rev od 14. aprila 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, a reviziju tuženog djelimično uvažio pa je obje nižestepene presude preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi preda sporne nekretnine odbija. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima drugostepenog suda na kojim je zasnovao svoju odluku da odbije apelantov zahtjev da mu tuženi preda u posjed stan u spornoj kući. U vezi s tim još je istaknuto da je tuženi dokazao da sporni stan ne drži bespravno, već na osnovu rješenja svog prednika iz 1956. i 1966. godine (imalac prava korištenja, dakle stvarno pravo na tuđoj stvari koje odlaže zahtjev za predaju dok traje). Pri isticanju tužbenog zahtjeva apelant je zanemario okolnost da je Poljoprivredni kombinat (prednik apelanta) ocu tuženog ustanovio pravo korištenja tih nekretnina navedenim rješenjima, a to pravo je po svojoj prirodi stvarno pravo. Također, ukazano je da spomenuta rješenja nisu stavljena van snage, niti je ustanovljeno pravo korištenja otkazano. Na osnovu navedenih rješenja tuženi je dokazao da apelantove nekretnine ne drži bespravno (član 78. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, kod nesporne činjenice da je u vrijeme smrti oca tuženi, kao član porodičnog domaćinstva, živio u stanu i koristio sporne parcele. Dalje, ukazano je da je pravo raspolaganja na spornim nekretninama na apelantovog prednika prešlo 1971. godine, a do podnošenja tužbe (29. marta 2004. godine), apelant nije ništa preduzeo ni za života oca tuženog (umro 1975. godine), a ni prema tuženom kao njegovom pravnom slijedniku koji je sve vrijeme živo u spornom stanu i koristio ga najprije s roditeljima a zatim sa svojom porodicom. Shodno navedenom, kao irelevantan je ocijenjen apelantov navod da tuženi uopšte nije njegov uposlenik već šef pisarnice u Općinskom sudu u Mostaru, odnosno zaključeno da je pravilan stav drugostepenog suda da se radi o pravu tuženog na dom. Zatim, Vrhovni sud je ocijenio da su osnovani revizioni navodi tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev da mu preda u posjed sporne parcele, jer je to zemljište dato na korištenje uz stan i slijedi sudbinu stana. S obzirom da je prvopostavljeni zahtjev za predaju stana ocijenjen kao neosnovan, po mišljenju Vrhovnog suda nije bilo mjesta usvajanju drugopostavljenog zahtjeva za predaju spornih parcela. U vezi s tim je ukazano da ni sporne parcele kao ni stan tuženi ne posjeduje bespravno, s obzirom na rješenja o njihovoj dodjeli iz 1956. i 1966. godine. U suprotnom, tuženom bi bilo onemogućeno da ulazi u stan i ostvaruje pravo na dom (dokazi prema skici lica mjesta te nalazu vještaka geometra). S obzirom da apelant nije dokazao da je kao nosilac prava raspolaganja na stanu u spornoj kući i na spornim nekretninama stavio van snage uređenje korištenja zemljišta po rješenjima iz 1956. i 1966. godine, te u odsustvu dokaza da je na drugačiji način uredio koje zemljište služi zgradi, treba da se smatra da je ustanovljeno pravo korištenja okućnog zemljišta po navedenim rješenjima, a predstavlja zemljište koje služi za redovnu upotrebu stana, na što je tuženi osnovano ukazao u svojoj reviziji. Shodno navedenom, primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku obje nižestepene presude su preinačene u ovom dijelu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju neprimjereno pozivanje redovnih sudova na pravo na dom, te da je javni interes morao imati prevagu nad privatnim interesom. S tim u vezi, apelant ukazuje da relevantne odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija prema kojima se u kazneno-popravnim zavodima izvršavaju kazne zatvora, pa da oni ne mogu služiti za stanovanje, pogotovo ne osoba koje nisu ni službenici ustanove. Dalje, apelant ukazuje da nije moguće ograditi postojeći kompleks jer bi se, suprotno Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u okviru kaznenog zavoda, našla osoba koja po zakonu tu ne može biti, te da je zbog visokih standarda sigurnosti koje treba da zadovolji zatvor neprihvatljivo da stan tuženog i zatvorske prostorije imaju zajednički zid. Dalje, apelant smatra da je pogrešna odluka Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina. U vezi s tim apelant ukazuje da je Rješenjem Poljoprivrednog zavoda broj 415/56 kao i Rješenjem od 26. maja 1966. godine ocu tuženog dato pravo korištenja bašte uz kuću za potrebe njegovog domaćinstva, dok u rješenju iz 1966. godine stoji da mu se dodjeljuje 800 mokućnice radi ekonomičnog iskorištavanja. Shodno navedenom, apelant smatra da iz rješenja proizlazi da zemljište nije dato na korištenje uz stan već da je dato za potrebe domaćinstva radi ekonomičnog iskorištavanja. Nadalje, apelant smatra da su navedena rješenja ništava jer prema odredbama tada važećeg Zakona o prostornom uređenju „korisnici zemljišta ne mogu ustupati niti prenositi pravo korištenja“, tj. davati ga u podzakup. Apelant ističe da su sporne parcele označene kao zasebne sa tačno određenom vrstom i karakterom i ne mogu se voditi kao parcele koje pripadaju parceli na kojoj je sagrađena sporna kuća, da je nemoguće da stanu od 50 mpripada 930 mza redovnu upotrebu zgrade, kao i da se namjena za koju tuženi koristi sporne parcele, na kojim je zasadio voćnjak, ne može dovesti u vezu s funkcijom koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade. Apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda u suprotnosti i sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu kojim je propisano na koji način se može mijenjati oblik i površina parcele, odnosno da se pravo vlasništva stiče na zemljištu pod zgradom i zemljištu za njenu upotrebu, odnosno na onoj površini zemljišta koja je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije određena da služi za redovnu upotrebu zgrade.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine,

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. S obzirom na to da je apelant javna ustanova i, kao takav, nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su odluke o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva za predaju stana u spornoj kući redovni sudovi zasnovali na činjenici da su utvrdili da ovaj stan predstavlja dom tuženog zaštićen članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne može se zaključiti da je apelant u reviziji, a ne tvrdi suprotno ni u apelaciji, isticao navod da je u konkretnom slučaju javni interes trebao imati prevagu nad privatnim, pa da su sudovi pogrešno dali prioritet pravu na dom tuženog, odnosno da su ovu činjenicu pogrešno cijenili. Također, navodima iz apelacije ni na koji način nije doveden u pitanje zaključak redovnih sudova da stan u spornoj kući predstavlja dom tuženog zaštićen navedenim odredbama. Dalje, u pogledu apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da ne može potraživati od tuženog sporne parcele, te da je zanemario odredbe, po apelantovom mišljenju, relevantnog prava, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu, niti utvrđivao da li je tuženi stekao pravo vlasništva na spornim parcelama, već da se ograničio na utvrđenje da su sporne parcele dodijeljene apelantovom ocu rješenjima koja do danas nisu poništena, ukinuta ili izmijenjena, pa da se, s obzirom da ni na koji drugi način ovo pitanje nije uređeno, sporne parcele imaju smatrati zemljištem za redovnu upotrebu stana u spornoj kući. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je zaključeno da je navedenim rješenjima konstituisano pravo korištenja kao stvarno pravo, koje je apelant dužan da prizna tuženom sve dok ono postoji ali ne i bilo koja druga prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2212/09 (Kazneno-popravni zavod… | Sudska praksa | Aktio