Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/09 (H.Č.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2217/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP-2217/09, rješavajući apelaciju H.Č. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.Č. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000 423 od 8.
lipnja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0- Mal-08-002426 od 4. veljače 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. H.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 10. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000 423 od 8. lipnja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-08-002426 od 4. veljače 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Mal-08-002426 od 4. veljače 2009. godine primljeno je na znanje povlačenje apelantove tužbe protiv tuženog „Lido-osiguranja“ d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), podnesene 12. travnja 2008. godine.
3. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 360,80 KM.
4. Obrazlažući zašto je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova, Općinski sud je naveo da je navedena odluka donesena u smislu članka 390. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, odredbama članka 390. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj strani naknaditi troškove postupka, osim ako je povlačenje uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog. Budući da tuženom nije niti dostavljena tužba, to se ne može smatrati da je tuženi udovoljio tužbenom zahtjevu.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 003-0-Gž-09- 000 423 od 8. lipnja 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada je tužitelj tužbu povukao prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, jer je tuženi platio svoju obvezu, to apelantu sukladno članku 390. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova postupka. Naime, parnica u pogledu podnesene tužbe za tuženog počinje teći tek dostavljanjem tužbe na odgovor i samo u tom slučaju nastupaju procesne pravne posljedice početka parnice i zasnivanja procesno pravnog odnosa između stranaka i suda (navedeno u smislu odredbi članku 60. ZPP-a). Kantonalni sud je istakao da je zbog iznesenog odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu, a da je sukladno članku 397. stavak 1. ZPP-a odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka, jer apelant nije uspio u ovom postupku.
6. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da kako mu tuženi nije u dogovorenom roku isplatio iznos na ime naknade štete koji iznos su dogovorili Sporazumom, to on nije imao drugi način nego da podnese tužbu protiv njega. Kako mu je tuženi platio sporni iznos na ime naknade štete, on je povukao tužbu , ali je ostao kod zahtjeva za naknadu troškova postupka (sastav tužbe i taksa na tužbu) koje je tuženi svojim ponašanjem prouzrokovao. Apelant navodi da bi u smislu članka 390. ZPP-a, na koji su se sudovi pozvali on bio dužan tuženom naknaditi troškove da je bez osnova podnio pa povukao tužbu (npr. da je tuženi platio štetu prije podnošenja tužbe). Apelant navodi da su sudovi proizvoljno i napravilno tumačili odredbe ZPP-a i na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
7. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Članak 60.
(1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.
[...].
Članak 383.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.
[...].
Članak 386.
(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
[...].
Članak 390.
(1) Tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.
[...].
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud uočava da se apelant žali da mu je pobijanim odlukama odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka.
10. Ustavni sud podsjeća da se garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija tiče «utvrđivanja građanskih prava i obveza» apelanta, te prema tome spada u domen zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
11. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Dakle, Ustavni sud nalazi da apelant problematizira to što redoviti sudovi nisu udovoljili njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka (sastav tužbe i taksa na tužbu) koje je tuženi prouzrokovao svojim ponašanjem, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravo suđenje i pravo na imovinu. S tim u svezi Ustavni sud će ispitati da li su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a kojima je regulirano pitanje troškova parničnog postupka.
13. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka redovitih sudova slijedi da kako je u konkretnom slučaju tužba povučena prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, a kako u smislu članka 60. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe na odgovor tuženom, apelant nema pravo potraživati naknadu troškova postupka. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 383. stavak 1. ZPP propisano Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, odnosno da je odredbama 386 stavak 1. istog zakona propisano Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove, da je odredbama članka 390. stavak
1. ZPP-a propisano, Tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog, te da je odredbama članka 60. stavak 1. istog zakona propisano Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom. U konkretnom slučaju apelant kao tužitelj povukao je tužbu prije nego što je tužba dostavljana na odgovor tuženom, a traži da mu tuženi naknadi troškove sastava tužbe i takse na tužbu. Ako se imaju u vidu prethodno citirane odredbe, posebno odredbe članka 60. ZPP-a u smislu kojih parnica nije niti započela, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje redovitih sudova kao logično i argumentirano. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović